Je li premijeru konačno završio mandat lutke na koncu?

Piše: Slavko Mandić

– Ne može me Spajić smijeniti, reče prije nekoliko domaći ministar odbrane. Na nišanu je premijeru, koji je, vjerovati je nezvaničnim izvorima, sve to što je prvo puštio u javnost kao probni balon, unaprijed dogovorio. Jer je dara prevršila mjeru, koliko god to zajaukaloj partiji uvreda i kleveta izgledalo nemoguće. Zato što se uzdao u Milojkovu nemoć, koja je bila toliko izražena od nastanka Vlade do dana današnjeg, da se vjerovalo (s pravom) da njome drugi rukovodi. Ko će ga znati? Možda i jeste tako bilo. Danas izgleda da se ipak sve mrvu pomjerilo. Neko je razumio, pa makar to bio i premijer, da ovako više neće moći. Para je sve manje, što njega jedino istinski brine. Ništa pod bog ne funkcioniše. Narod je iscrpljen pa se od njega više ne moše skupiti. Pored Emirata, novca za nas, kakvi smo gođ, još uvijek ima Evropa, kakva je gođ. Zato valja poslušati sugestiju, istina prilično mlitavu, jer ako ona zavrne slavinu, puće bruka. Tada se ni konačan epilog ne bi mogao izbjeći, a on je poput onog stiha „…a sad adio,  i ko zna gde i ko zna kad…“ Znaju iz vlasti dobro,  niđe i nikad više! Zato je rekonstrukcija, odnosno podilaženje naručiocima, a u suštini će sve ostati isto. Mada opet, teško da može biti grđe od ovih jedinstvenih likova.
Možda ministar vojni uistinu nije znao da mu je preśednik Vlade premijer? Pa je zato kazao da ga on ne može smijeniti, jer ga nije ni postavio. Ministre je birao neko drugi, a (ne)jednaki među njima samo ovjerio što mu je dato u amanet. Vjerovao je da on ne može biti predmet  bilo kakvog kompromisa, jer je do sad više puta zalužio da se o njegovom statusu makar porazmisli. Da ne zborim o potrebi da mu se reče da prekine sa provociranjem  suśeda raznim glupostima, jer to nije dobro za crnogorski put u Evropu? Za koji je upitno koliko ga iskreno žele mnogi  iz vladajuće kaste.

Sigurno da to ne bi ništa promijenilo i da se desilo, ali bi ostavilo kakav takav utisak bolji od ove opšte gorčine, od koje se normalnome muči odavno. Ali eto nije se dogodilo, pa je možda ministar zaboravio da je premijer taj koji sastavlja i rastavlja svoj tim, uz prethodnu saglasnost sa političkim partijama koje čine vlast. Što će reći da se sa ovim, ako se dogodi, ušto mnogi sumnjaju s razlogom, složio i najuži partijski vrh njegove partijske postrojbe, kome bi trebao da pripada i on sam. Pa kako onda ovo može, zapitaše se mnogi? Nema odgovora, ukoliko i on sam (ministar) nije digao ruku na sebe, odnosno protiv sebe. Pa se složio, kao što se svi za sve slažu, potpuno nezainteresovani da makar vide o čemu se na telefonskim susretima zbori. Ljeto je. More je veći izazov. Čuje se tamo i ona čuvena Bijelog dugmeta iz 1986. godine:
…Na vrh mi je glave i kupanja, sunčanja ,gnjavaže
Sačuvaj me, Bože, sačuvaj me, Bože, naročito plaže
A ona voli plažu jer se tada nose malene gaćice
Svaki džukac vidi guzu moje curice
I nikom nije ljepše neg je nam
Samo da je vako svaki dan…

E tako je to bilo tada, a i sad je za mnoge iz družine šefa raštimovanog orkestra. Koji su viđeni i slikani neskriveni po plažama i vlastitim plovnim objektima dok je gorjela Crna Gora na sve bande. Nema težeg rada od nerada, poslovica je nepoznatog porijekla, ali za svakoga umnoga s jasnom porukom. Teško da je to razumjela ova četa o kojoj je riječ, ali ako jeste, onda je jasno da je prikupljala po plažama energiju za predstojeći okršaj sa vlastitim snagama. Mada opet, ako se vlast izgubi sad, pa dođu neki novi „oslobodioci“, sadašnji trubaduri su trajno završili rabotu.

Probni balon, o kome se sad više ne zbori iz nekog razloga, nije sadržao samo ministra vojnog. Možda se zaista premijer osmjelio dovoljno da krene u akciju? A možda mu je konačno završio mandat lutke na koncu? Možda? Tek, u istom paket aranžmanu su i znamenite ličnosti aktuelne vladajuće politike. Na okupu se našli ministar policije, ministar prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine (ako se u međuvremenu ne oslobodi zloglasnog „UNESCO-a), ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera turizma, kulture i medija, poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, pomorstva, te ministra bez portfelja. Ministar bi ukinio Ministarstvo regionalnog razvoja i dva potpredsjedničkih mjesta. Ako pitate zašto imena nema, kad se zna ko su (po)činioci, to je zato što je naziv rekonstrukcije Vlade u pretpostavci „Sjaši Kurta da uzjaše Murta“, što će reći da će jedni da se miču, a drugi da zaśednu, što suštinski neće značiti ništa, niti će biti bilo kakvog boljitka. Osim za premijera, koji kupuje na ovaj način još vremena za demoNstraciju omiljene mu paf-paf  ideologije.

Sažeto s početka, ministar vojni se nada da će skupštinska većina reći NE  premijeru i da će tako on ostati i dalje ono što je sad. Mada je teško u to vjerovati, jer ako se preśednik Vlade na taj potez opredijelio, nije to napamet odlučio. Mada, znajući ga, može bit i da jest. Jer je teško vjerovati da će se Demokrate u stalnom opadanju tako lako odreći svojih kadrova, od kojih, za ovo što čine, nema šanse da mogu bolje naći. Zato ova priča nosi onu dozu sumnje, ili bolje neizvjesnosti koja zbunjuje i ministre ali i sve one iz vlasti, pa i  dijela (ne)aktivne opozicije koji bi leđa da im vide. Da se mogu pofaliti ničim izazvani da su čvrsto na Evropskom putu antifašizma, dok im iz Đurđevih stupova  maše ratni zlikovac, koljač i ubica, četnički vojvoda Pavle Đurišić.