JASMIN ĆOROVIĆ: KNJIGA AFORIZAMA ” POLAZEĆI OD SEBE”, OBAVEZNA LITERATURA

Piše: željko Rutović

Neke knjige nezasluženo prođu ispod radara kritičko – stručno – medijske  javnosti. Dosta je “razloga” a i primjera za takav već uobičajeni (ne) odnos. Očito da neki kvar postoji. Veliki. Problem je tim veći je,  kad govorimo o konkretnoj knjizi,  treba reći da nijesmo baš satirom prenaseljeno autorsko društvo da bi zanemarivali ta nova vrijedna, konkretno aforistička ostvarenja. A pojava novog kvalitetnog aforističara, posebno za mala društva, ravna je tituli akademika za veća ozbiljna društva. Tako je.  Razmislite zašto. Aforizam, to plemstvo duha, svojom  vokacijom snažan je otpor obezduhovljenom društvu, uspavanom na lakim notama pretpolitičko populističkih doskočica. Možda nam baš i zato ne treba osviješćenost i osvijetljenost kulture aforizma.

Prvjenac, knjiga aforizama  Jasmina Ćorovića “Polazeći od sebe” bez dileme zaslužuje pažnju. No, danas imati pažnju u društvu u kom vlada spektakl rijaliti kultura, težak je posao. Košta nas taj nedostatak pažnje. Mnogo.

Vratimo se  Ćorovićevoj knjizi, koja je struktuirana iz tri  tematska dijela – “O politici”, “O karakteru” i  “O usudu”. Ova trijada, uz naslov knjige, daje nam ključ za čitanje – tumačenje ovog posve izbrušenog, svedenog aforizma. Lucidna postavka, nema šta. Može se to čitati i ovako – Politika je naš usud.  Usud politike je naš karakter. Može, ali treba čitati i misliti aforizam. No, kome je danas do misli i mišljenja, te zahtjevne discipline ovog konzumerističkog doba koje je sklonije vještačkoj, nego li prirodnoj inteligenciji.

Da bi nevidljive stvari, pojave, ljudske slabosti, društveni fenomeni bili vidljivi, a vidljivi razumljivi, potrudio se Jasmin Ćorović više nego uspješno da nam satirično približi tu stvarnost pred kojom često i namjerno zatvaramo oči. E zato je knjiga “Polazeći od sebe” tu da nam otvori oči. Ali, ovdašnje mentalitetsko često zatvaranje očiju ima razne rukavce kojima obično nedostaje taj samokritički percept, koji u oštrini aforističke misli Ćorović precizno dijagnostifikuje i problemski locira. Osobeno i održivo dijalektičko jedinstvo teksta koji, bez dileme mnoga pitanja socio – filozofski postavlja, ravno duhu misli koja je odnjegovala tu najkraću i najtežu misaonu formu duhovnog izraza.

Jeste, dobro kaže Ćorovic – “ne znamo šta hoćemo i uporni smo u tome”. I baš zato nastavlja – “Ne krećemo se mi unazad, nego hvatamo zalet”.
Samo ova dva aforizma, a što nije samo, dovoljna su za kvalitativnu osnovnu tezu – postavku seminarske rasprave o socio – kulturološko – politikološkim  aspektima np.r teme, Društvo na raskrscu ili npr. Znamo li šta ćemo i đe ćemo? Bilo bi još tu raznih seminara izraslih iz Ćorovićevog snažnog aforizma.

I nekako u rečenoj aforističkoj formi to jeste Usud našeg političkog karaktera koji nikako da se etablira u paradigmama civilizovanih odraslih, treba li reći i pristojnih društava.  Čitajte Ćorovića pa ćete doći do zaključka ovog problemskog nivoa. Rekli smo već, kritičko mišljenje je teška aparatura i pokazalo se da baš i nije za svakoga. A ima i drugih isplativijih zanimanja, a i kako reče Ćorović “Obično oni bez kičme imaju najbolja leđa“.
Usud karaktera,  kad se pošto poto hrli tzv. politici, u okviru koje se neobavezno smatranje  želi izjednačiti sa Hegelovim misaonim sistemom. Sve te naše pojedinačne i kolektivne ne male  devijacije dugog trajanja Ćorović studiozno razlaže, izoštrava, analizira, da bi nakon smislene i mislene postavke, (p)ostavio satirične biljege koji, kao takvi, zaslužuju visoko mjesto na mapi naših aforističkih autoriteta. Pa opet dolazimo do Usuda naših pizma, sujeta, zlovolja i sitnih interesa, kojima Jasmin daje zasluženu mjeru.  A naš karakter misli da je naša mjera ono što mi mjerimo našim metrom.

Otuda, i ne samo ova i slične knjige mnogo su važne i potrebne. Znamo i to da mnogi “važni” ne bi željeli ove knjige koje osvjetljavaju njihovo lice i naličje, poslije čijeg reflektora obično ne ostane ništa dobro.

Ćorović svojim upečatljivim prvijencem ostavlja mnogo našem društvu. Ako  društvo to ne vidi, nije Ćorovićev problem. Njemu je bilo važno da većinu tih markantnih problema izloži satiričnoj svjetlosti baš onako kako su to činili aforistički dostojnici od antičkih vremena pa do danas. Potvrđuje Ćorović da zboriti aforizmom nije samo humor, već izraz duhovne superiornosti koja i najteže i najveće stvari čovjeka i društva govori na način da čitaoca,  ipak i poslije svega, zamisli pred neslućenim pitanjima i mogućim naslućenim ili ne odgovorima. Potvrđuje Ćorović, inače čovjek filozofske naobrazbe, da je u postavci pitanja gotovo sve, pa čak i kad se nudi odgovor, njegov aforizam  postoji i opstoji kao baština trajne propitivačke forme. Bilo bi dobro da u mnogim pitanjima i čitanjima krenemo od sebe, jer sebi smo i najbliži i najdalji. Tamo đe zapne u tom propitivanju npr. oko politike, karaktera, usuda i još mnogo  čega, eto Ćorovićeve literature. Znate kako je ono nekad bilo na tim ozbiljnim fakultetima, bila je ta obavezna literatura, baš tako, obavezna, koju ste prije polaganja ispita morali prostudirati.

Ako ćemo pravo, a tako bi i jedino trebalo, Ćorovićeva knjiga aforizma trebala bi biti obavezna literatura za mnoga ovdašnja pitanja, dileme, probleme, lutanja, posrtanja, potonuća i još mnogo čega iz srodnog pojmovnika na kome Ćorović  majstorski poentira na dobro aforističke kulture Crne Gore.  I uopšte na dobro aforizma, tog, rekosmo, civilizacijsko opštečovječanskog uzvišenog plemstva duha.