Jakovčić

Piše: Dubravka Jovanović

„Laži laži varalice
Znam ti osmjeh, poznam lice…

Kako li što novo čujem, pročitam, doznam o predsjedničkom kandidatu Jakovu, ovaj mi se refren nekako nepozvan javi, pa se čitavog dana kotrlja kao val.

Čitam, radim, prostirem robu, pišem, vozim bicikletu, a on iskoči s vrha jezika i stalno nadolazi poput plime, pa zapjevam u sebi onu Alkinu Varalicu.
Ali prvo da podijelim sa vama činjenicu, na žalost, da je ovaj momak mlad i obrazovan (što ističe sa obaveznim samohvalisanjem na kila, što mu je kod pametnih i skromnih ljudi odmah minus od metra) ni manje  ni više nego kandidat za predsjednika države Crne Gore. Niko se, čini mi se, nikada tako nesimpatično  nije hvalio, ono da ti se bljuje, kako narod u Boki zbori.
Koja smjelost i koja drskost, ako se zna da je upravo ovaj mlad i obrazovan momak bio u Vladi Zdravkovih apostola, zvanog Boca, za koju su čak i njegovi kompanjoni zborili: ne ponovila se.
Na kompanjone Jakovljeve danas, mislim na Bečića, Dritana, Jokovića, Danilovića. Kad je pala vlada „tako je govorio Zaratustra“, spuštajući se sa pomjerene i povaljane  planine Zdravkove , sit od jedne ožice pričešća u krug.
U Vladi za koju su odmah po njenom padu govorili ne ponovila se, bio je gospodin ministar Jakovčić, pandan  Nušićevoj gospođi ministarki.
Bio i ostao sa Milojkom, doktorom laži i prevara, malo srpskog, malo crnogorskog državljanstva i prebivališta,  prema potrebi, sa dva- tri stana na vodi i na asfaltu beogradskom.
A onda se dosjetio nove prevare pod geslom:  Narod  kupit, državu prodat za 200 eura. Neke je kupio , zamaštrakao. Čuveni oksfordski um  povećao je  plate  duplo a troduplo poskupljenje odmah potom pojelo macu.
Sad pred izbore nova igra ide maca oko tebe. Čuvaj mi joj rep. Da ne bude slijep. Slijepo mu dio naroda povjerovao. Rep ne vide i kada mu na oči raste, od laži.
Mlad i obrazovan Jakovčić oksfordski, bio je u istoj vladinoj klupi sa ženom četnikom. Ruku pod ruku. Pa u istoj katakombi crkvenoj, đe su stvarali jado Vladu Zdravenijevu, a da bolesnija nije mogla biti.
Bio u var kamari, odakle  nam je poručio: “Pa što ako pogine desetak Crnogoraca belvederskih”, čisto da podsjetim za one sa kratkim metrom.
Bio i ostao  na braniku tuđe države i krstu tuđe crkve.
Potom polijeće, ali ne soko no kukavica u Jevropu sad.
Naglo iz Careva novog odijela u ono evropskog kroja, za dva broja većim jaketunom, ne bi li bio za dva centa viši i jači, širi u ramenima.
Ne bi li bar za  PO Mila bio.
No, usukan, onako pored  Mila PREZENCE,  stvarno je komeNdija.
Ovaj deminutiv od čovEka, što kani na kormilo Crne Gore.
Taman onakav kakav mu je timun od catare “30 avgust”.
Kad smo kod broja 30, asocirao me i tridesetogodišnji politički  Milov staž.
Dosta je i Mila prezence 30 godina, zbore. I dosta je. Zaista. Ponajprije njemu.
Ali ne i Crnoj Gori koju na široka pleća nosi i podupire.
Ne i nama koji ne zaboravljamo 2006- tu i crvenu rijeku mladosti, bandijera, radosti, mudrosti, ljubavi za svoju zemlju i njenu nezavisnost, mučki i kukavički oduzetu, pa pravdom i junaštvom vraćenu, toga maja kad  bulbuli pjevaju.
Trebalo je tada, i svih godina potom, miriti posvađanu braću, podijeljene domove i obiteljske trpeze.
Trebalo je znati pozvati svijet da nas podrži i da shvate kako je istorija, ali i budućnost, na pravoj strani.
Trebalo je razviti bandijeru na Ist Riveru i Crnu Goru NATOM zaštititi od onih koji su joj puč spremali i udar u vrh mozga.
Danas, podsjećanja radi, pred prvi krug izbora miroljubljem i pomirenjem zborio je Rajo propali.
Znao je i dokazao to Milo PREZENCA, odavno stasao u državnika.
Naravno, u svom poslu i misiji za Crnu Goru griješio je i praštao ono što se ne prašta, slijepo vjerovao onima koji su ga obmanjivali, ne nalazio vremena za one koji su čista obraza i bez interesa samo htjeli istinom do njega.
Puštao, propuštao i popuštao, često ne rekavši popu pop a bobu bob.
A zvali su ga britva.  I Nikoletina Bursać bio je mitraljezac, ali golubljeg srca.
Bolje bi nam danas pjesme pjevale da je britva bila oštra i da je njome sjekao oko sebe nezasite, neiskrene, halapljive, ohole, licemjerne, potkupljive.
Pa ipak je bio i ostao PREZENCA.
Rak rana, trn u oku, muka živa, nesavladiva brana klerikalcima, fašistima, četnicima, izdajicama, podrepašima, koritašima, mantijašima, špijunima, lažovima i ostaloj feli fekalnoj.
Taman hoću novi red, a ono na vrhu  jezika opet refren:
Varaj, varaj varalice
Ti me nećeš prevariti,
bježi, bježi kukavice…

Neće nas prevariti Jakovčić deminutiv, nadam se dok je Lovćena i Durmitora, dok je mora pod  Barom i Kotorom, dok je sunca i dok je Grahovca.
Ne damo te Crna Goro, dok je Mila i dok je pameti!