Jakov grli Srbiju

Piše: Slavko Mandić

Novoizabrani preśednik Crne Gore Jakov Milatović izjavio je za bečki Der Standard da je odnos Crne Gore i Srbije kao onaj između Austrije i Njemačke. To je potkrijepio vlastitom činjenicom da nam je isti jezik, ista kultura i da smo nekad bili država.

Ista nam je i vlast, naopaka i štetna za obje države, zaboravio je da naglasi Milatović i da saopšti Austrijancima kako su nam Srbi uvalili njihovu crkvu da nam kičmu lomi, da nas pljačka i otima nam imovinu, kad već to ne može da čini u vlastitoj državi. I da, zahvaljujući veleizdaji brata Abaza, njegov prijatelj Prle Perić bude, makar za jedno vrijeme, vlasnik crnogorskih svetinja, hramova i manastira, pa i grobova u kojima počivaju naši slavni preci, prevrćući se u njima od jada koji ih je mrtve zadesio. Zaboravio je novoizabrani populista da saopšti niz istorijskih istina, a jedna i najvažnija je ona koja slika pravi odnos „bratske“ Srbije prema Crnoj Gori nakon sramne Podgoričke skupštine, ne tako daleke 1918. godine.

I to neposredno nakon što je iskrvarila za spas njene vojske, koja je podvila rep i pobjegla na Krf preko Albanije krajem 1915. godine, ostavljajući svoju vojnu komandu da svjesno i bez savjesti uništi ono što je ostalo od slavne crnogorske vojske, nesvjesne da joj „braća“ zabijaju nož u leđa. Nije Jakov Bečlijama saopštio ni krvavu sagu krvavoga Aleksandra, čija je vojska okupirala Crnu Goru 1918. godine, čineći monstruozni genocid, do tada neviđenih razmjera, nad nedužnim crnogorskim življem. Krvavi Aleksandar je spržio zemlju, ubijao nejač i mladost Crne Gore, palio porodice u njihovim domovima. Zlikovac je na taj način zahvalio što ga je Crna Gora podigla i formirala kao čovjeka. Sve dok mu otac, grđi od njega, nije probudio ono uspavano zlo u njemu, predodređeno genetskim kodom od kojega se ne može uteći.

Teško je vjerovati da Jakov nije ništa čuo o srpskom falsifikovanju crnogorske istorije. O otimačini i prisvajanju crnogorskih vrijednosti. O Njegošu, pjesnicima i piscima, slikarskim veličinama poput Dada Đurića, Milunovića i Lubarde, koje su sramno upisali kao Srbe u đečje udžbenike i laž im ostavili u amanet. O veličanstvenim bojevima i pobjedama nad vojnom silom višestruko nadmoćnijeg otomanskog carstva. Lagali su da je naše-njihovo. Očekivano, kad nijesu imali svoje. Lagali su sebe i sve oko sebe. Ali, zašto bi to čudno bilo kad je otac njihove nacije Dobrica Ćosić napisao 1961. godine u „Deobama“: LAŽ JE U SAMOM BIĆU SRBINA”. Opisujući povijest, tadašnjost, a kako se čini i budućnost srpske politike, bio je potpuno jasan konstatacijom: „Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno“.

Kad malo proradi  istorijske činjenice i kad mu postane jasno da mi nijesmo niti ikad možemo biti oni, Jakov će razumjeti i taj jed njihov što ne mogu biti MI. Zato će oni učinjeti sve da, makar i golom silom, i novcem na koji se lijepe neke naše vedete, sprže Crnu Goru i učine je istinski besudnom zemljom. Velikim novcem, koje Vučić danas ne krije, obezbijediće da se pomame popovi i da krenu litije. Da uvedu klanjanje i ljubljenje podova, što se u Crnoj Gori nikada nije radilo. Da jedu jednom ožicom i ljube znojavu popovsku ruku. Da nam tako i korona bude dostupnija, prenoseći se sa popa na popa, preko lažnih domoljuba do instutucija u koje su se namnožili samo zato što su dušu đavolu prodali. I slavne pretke koji su znali da cijene slobodu paleći prvi u Evropi iskru antifašističkog otpora Hitlerovoj strašnoj mašini zla. Crna Gora je ustala prva, a ne Srbija, kako su slagali, po ko zna koji put.

Bečlijama je Jakov kazao da govorimo istim jezikom. I slagao. Naš je jezik crnogorski a njihov srpski. Mi smo ijekavci, a oni ekavci. Njima je belo, a nama bijelo. Uzajamno se razumijemo, ali nam nije i nikad neće biti jasna njihova politika krvi i tla, koja je mnogima donijela patnju, golgotu i smrt u domovima.

Jakov ne razumije ni da nam kultura nije ista. Možda i razumije, ali udvarač se mora nekako predstaviti staroj đevojci, ako misli da je obezbijedi za sebe. I za svoj interes. Zato nije loše samoproglasit se Srbinom. Tada ti je dozvoljena svakovrsna laž, jer je to, kako je kazao glavni ideolog nacije, stvaralački, maštovito, invetivno.

Bili smo država, samouvjereno će Jakov Bečlijama. Valjda je time mislio da je logično da budemo opet. Ne sa Srbijom, nego pod Srbijom. U toj kraljevini on bi bio knez. I svaka rabota bi se tu završila. Evropska agenda vučićevskog karakternog autokratskog tipa.
Mogao je Jakov da objasni da sa Bosancima imamo isto što i sa Srbima. Da dobro razumijemo što jedni drugima zborimo. Isto je i sa Hrvatima. A razumijemo se i sa Slovencima i Makedoncima. Sasvim jasno. Ali, to bi bio čin srbijanske veleizdaje. A to se ne prašta u ovim tvorevinama.

Ono što neko sa strane teško može razumjeti je ta privrženost domaćih političkih kapitalaca tuđoj državi. Prosto je nevjerovatno koliko se upinju da pokažu lojalnost.

Koliko su im izraženi kompleksi i koliko im nije stalo što i sami razumiju da postaju uslužna krpa kojom vlasnici čiste svoje prljavštine.

Ako na to jednom pristanete, ostajete ništa za sva vremena.
Možda još imate vremena da razmislite. Iako ne previše.