Jad i tuga na sve četiri strane srpskog sveta

Slavko Mandić

Tužno je danas živjeti u Crnoj Gori i biti nijemi posmatrač pojave vrhovnog apostola i 12 nečega što simulira nešto što, osim u Crnoj Gori, ne postoji niđe u svijetu. Jadnije je od tužnoga kada ste svjesni da se trećina kakve takve izvršne vlasti nalazi u rukama ničim izazvane, verbalno nemušte, ali čimbenično itekako ostrašćene osobe, žene četnika, kako je, ne bez ponosa, samu sebe predstavila svojevremeno na društvenim mrežama. Nije tada znala da će joj zahvalnost za činodejstvovanje uzduž i poprijeko vratiti Srpska pravoslavna crkva, tačnije njena aktuelna kreativna radionica u Crnoj Gori i opredijeliti joj treći dio, i to onaj najvažniji, izvršnog aparata vlasti. Uz brojne još baba bajke, na koje je djetinjstvo sjeća, neslućene visine dosegla je manastirka, upravo na poziciji koja joj omogućava da se bezobrazno podsmijava Crnoj Gori i njenom narodu i svima koji se profesionalno bave svojim poslom, a nijesu iz njene duhovne kužine.

Zato je napad na novinara Šofranca potpuno prirodna stvar za ženu četnika. Jer, što ima da traži novinar Šofranac tamo đe njeni dočekuju sportistu na podgoričkom aerodromu, zaogrnuti tuđim zastavama i uz pjesmu njene ideološke svijesti? Ispred nje i njenih je na tom skupu srama i užasa, bio njen eksterni konsultat hiljadueurni po svakom mjesecu, izvjesni Vuković, koji je urlao na Šofranca, vrijeđao ga i pokušavao omalovažati. Novinar je bio mudriji  od eksternog. Prezreo je zlu namjeru i odradio svoj posao profesionalno, kako se od njega i očekivalo.

Njihova reakcija me nije iznenadila. To je prirodna pojava neprirodne skupine koja se dokopala vlasti. Drugo se nešto, kao rezultat ozbiljnog političko-stručnog promatranja, nije ni moglo očekivati. Pa zašto se onda žeste na četvoručicu? Ona je to što jeste. Nije li licemjerno napadati je zbog toga? Čini se da jeste. Za razliku od mnogih koji  ponašanje prilagođavaju trenutnim politikama, ona je jasna da su Crnogorci sve samo ne narod, da su nastali nekakvim inžinjeringom, da su milogorci, i ko zna koje je još izgovorene gluposti ponudila javnosti. Zar od nje očekivati da osudi napad na Šofranca? Naravno da bi takvo očekivanje bilo u njenoj ravni, istina sa drugoga kraja, ali sve jedno, dalo bi joj važnost kao nekakvoj drugoj strani. A ona to nije. Ona je samo jedna strana. I upravo zbog toga je kao nagradu dobila priliku da vlada trećinom Vlade.
Pitanje odgovornosti vlasti zbog sve češćih napada na novinare koji nijesu vladini, osim ona dva poznata slučaja kada je novinar Vijeti napao kolonu crnogorskih patriota jer ga je iritirala crnogorska nacionalna zastava, pa je oteo od mladih momaka i potom se proglasio za napadnutog, i onog Monitorovog Kočana koga je napalo lice koje je on poslao da mu vidaju rane u KCCG, je pitanje za veliki demokratski kapacitet potrpredsjednika Abazovića. On je odgovornost za demokratski prosperitet Crne Gore. On je nova obećavajuća vlast i obećavajući preporod. Njega treba pitati, a ne četvororučicu, kako zaštititi novinare i od koga? Da li jednoga makar iz njegovog obezbjeđenja od 8 dati novinarima da ih štiti. Neće, naravno. Uzdigao se iznad granica mogućeg, nesvjestan još uvijek da ga politički neće moći zaštititi nikakvo obezbjeđenje. Jer problem u njemu živi a ne u onima od kojih se on tobož brani.

Jasno je da je ruganje iz vlasti na napad besprizorja koje je pretrpio Šofranac, na najbolji način govori o ukupnoj vlasti. Jer, da je pomenuto ponašanje nekome zasmetalo, taj bi se oglasio. Prvenstveno mislim na one koji sebe smatraju građanskim varijacijama vlasti. Na žalost, koliko god željeli da se ograde od onih u čijem su čvrstom političkom zagrljaju, to im nikako ne polazi za rukom.

Slavko Mandić