Jad i bijeda DPS-a

Piše: Goran Sekulović

Zvuče li prejako, preoštro i preteško ove riječi iz naslova? Možda. A možda i ne, i baš mi se čini da ne zvuče, no baš najistinitije! I ne nimalo pesimistički, već upravo obrnuto, krajnje optimistički, kao alarm za konačno i presudno buđenje od kojega nema povratka u omamljujuću lakirovku i samoobmanu, kao poziv na akciju, kao šifra-lozinka kako bi rekao Derida, kao uvod, kao prvi čin, prvi korak ”borbe neprestane” – ”E vi sve ponesoše/E vi mozak popiše/E vi strv poginu/E ve iskopaše iz amina/Da vi nema ni imena ni pomena.”

A kako drugačije no ovim naslovom krstiti sadašnji DPS, a i dosadašnji još i više koji je što se tiče unutrašnje i identitetske prije svega politike ovom ”novom” sve ovo i pripremio i ostavio u nasljeđe po principu bogatog ”švedskog stola” – pa sad izvolite sa kojeg god mjesta na njemu zahvatite izdašno ćete biti nagrađeni krupnim negativnim posljedicama dugogodišnjeg nečinjenja i lošeg i neadekvatnog činjenja koje opasno razaraju društveno tkivo i osobito od dolaska na vlast klerofašističkih ”oslobodilaca” prijete da ugroze mir i bezbjednost u zemlji.

Evo što sam pisao u kolumni ”O DPS-u, ‘diktaturi’ i još ponečemu” od 29. aprila ove godine: ”DPS mora prvo da (re)definiše programski sasvim precizno svoje ciljeve i sadržaje i da ih u praksi do kraja odlučno sprovodi. To je osnovno. Prošlo je vrijeme kada je on mogao da glumi neki centar, neku ”sredinu” između ekstrema i radikalnih polova crnogoreke zbilje i da na taj način čuva vlast, ono što mu je očigledno bilo i najpreče i najbitnije. Naravno da je vlast neophodna kao najvažnije i najmoćnije sredstvo ostvarenja zadatih programskih ciljeva. Ali, da li je to DPS (u)radio? Nije, prije svega nije u identitetskoj sferi, onoj sferi koja ”udara” temelje jednoj državi, i tu je on doživio svoj najveći poraz, što i nije toliko ili uopšte važno, ali jeste kada u ponor sa sobom povuče čitavu državu.

Da će se nažalost ići u tom i takvom pravcu odavno se viđelo. I otud uistinu čudi pravo sljepilo izbornog slogana DPS-a, na primjer u Podgorici, da nije u ptanju borba za nacionalno Crnogorstvo, već za evropske vrijednosti i evropsku Podgoricu i Crnu Goru! Kao da možemo biti u Evropi a da se odreknemo nacionalnog osjećanja Crnogoraca i naravno i svih drugih naroda koji žive u Crnoj Gori! Sitnim, kratkoročnim a u suštini neznavenim i nerealnim potezima i ”predviđanjima” postižu se samo negativni i kontraproduktivni rezultati. Još od državnih izbora 2020.g. DPS nije imao prave predizborne i izborne nastupe i aktivnosti. Izostali su masovnost, otvorenost, principijelnost, međusobno povjerenje, jedinstvo teorije i prakse, misli i čina, ideja i djela kada su u pitanju strateške vrijednosti crnogorskog i nacionalnog i vjerskog i kulturnog i građanskog identiteta, itd., itd. – i sve se to moralo platiti i plaća i plaćaće se i dalje. Moraš stati i programski, i kadrovski, i organizaciono, i svakako drugačije, iza onoga što se smatra ključnom partijskom vizijom i sadašnje i buduće Crne Gore i ni za jotu ne odstupati od toga u stvarnosti i svakodnevici.

Svjedoci smo da toga nema i da kako stvari stoje neće ga ni biti. A na jednoj takvoj platformi borbenosti i gotovosti da se ona ispunjava sto odsto partija mora sama da se stalno provje(t)rava. Koliko god danas ili u budućnosti bude podrška za takvu reformisanu DPS partiju, ili neku drugu sličnu njoj sa novim nazivom, to će biti realan pokazatelj povjerenja birača i javnosti. Jer, od stare ”slave” se ne živi. Tek tada će DPS biti osposobljen i spreman da animira, privuče i povuče ka sebi, sa sobom ili uz sebe slične i odgovarajuće koalicione partnere, ma koliko ih bilo i sa ma koliko pojedinačne podrške. Uslov za to je naravno oslobađanje od kadrova ne samo polutanskog bića kada su u pitanju identitetske vrijednosti, već i prije svega koruptivnog, i to ne samo na osnovu postupaka tužilačkih i sudskih organa, već i percepcije i dugogodišnjeg doživljaja na tu temu partijske i ukupne društvene javnosti.”

Pisao sam i o hitnoj potrebi ”nužnog oslobađanjanja od umornih kadrova, koji su, prije svega oni u vrhu vlasti ili blizu nje, očigledno izgubili samopouzdanje, želju i vjeru da se ona Crna Gora sa svojim osnovnim modernim i civilizacijskim vrijednostima koja je 21. maja 2006.g. pobijedila i postala naša realnost i moć, snaga i nada, mora i može i treba ostvariti i realizovati. Ponavljam: u identitetskoj sferi, onoj koja je najviše napadnuta od strane velikosrpstva i klerofašizma, postignuti su od strane DPS-a najgori rezultati i zato je poslije 30. avgusta 2020.g. i najlakše svima onima koji ne misle dobro Crnoj Gori da upravo u toj oblasti postižu za njih najveće dobiti i preimućstva i to i na duže staze. Prosto došli su na gotov i pripremljen teren od strane DPS-a, bez obzira na kakav se način to do tada ”krčkalo”: da li svjesno ili nesvjesno, sa ubačenim kadrovima velikosrpstva i klerofašizma, ili pak od strane neznavenih, nesposobnih, onih kojima je punjenje sopstvenog džepa bilo najvažnije… Bilo kako bilo, rezultat je isti.”

Da, vidimo kakvi su (nam) rezultati i koje danas klerofašisti uveliko i to sa njihove tačke gledišta ietkako s pravom baštine: od statusa i položaja Crnogorske pravoslavne crkve koju je DPS i suverenistička vlast u proteklom periodu sasvim marginalizovala i u kontinuitetu diskriminisala pa do sfere školstva, nauke, crnogorskog jezika koji nijesu htjeli ili nijesu imali (dovoljno) snage ni da poštuju u skladu sa važećom ustavnom kategorijom kao službenog jezika nego su protivno čak i odluci Ustavnog suda nastavuli da gaje i tetoše naziv četvoroimenog predmeta iz maternjeg jezika!? Za stanje u identitetskoj sferi za koje je i bio i ostao odgovoran DPS i niko drugi sve do danas, dovoljno je samo imati u vidu činjenicu da su čelna mjesta – direktora i glavnog urednika – Zavoda za izdavanje udžbenika, i prije i nakon 30. avgusta 2020. godine, pokrivali kadrovi iz vrha DPS-a, jedan nekadašnji ministar kulture a drugi sve do juče dugogodišnji poslanik: njih nije nijedna Vlada poslije ”oslobođenja” mijenjala!? A i što da ih mijenja kada su upravo takvi i slični kadrovi (nije ih nimalo malo!) – sve do nedavno na čelu Zavoda za školstvo, ”po dubini”, bila je kadrovkinja iz najužeg rukovodstva DPS-a koja je sada i poslanica i to u vrhu liste a ranije je bila i na čelu Zavoda za udžbenike kada se pripremalo ukinuće lista ”Prosvjetni rad”) – pripremili svojim dugogodišnjim postupcima i praktičnim politikama sveobuhvatno ”oslobođenje” koje je nastupilo nakon 30. avgusta 2020.g.?! Znali su i znaju i oni da boljih ”oslobodioca” od njih neće naći ni u sopstvenim redovima, pa čak ni u onim njihovim najradikalnijim i najagresivnijim dijelovima!? Jer, uistinu, ”tiha voda brijeg roni”, pa je tako i u ovoj možda i najznačajnijoj prosvjetno-identitetskoj sferi, kao i u svim drugima, došlo do objektivno gledano i realno izmjerljivo sa stanovišta državnog, nacionalnog, pravnog i građanskog interesa veleizdajničkog preokreta ili bolje reći pokreta koji je rezultirao u konačnici vidimo sa svime onim što nas danas okružuje: od tzv. Temeljnog ugovora do toga da je na svim nivoima prosvjete, nauke i kulture, postalo ”nenaučno”, ”izmišljeno” i ”nepostojeće” biti Crnogorac i pripadati crnogorskom nacionalnom, istorijskom, jezičkom i kulturnom supstratu!?

Što je DPS uradio i radi već godinama od kada je na čelu državnog Univerziteta čovjek koji otvoreno poziva drugu zemlju, Rusiju – ona druga, Srbija,  je već tu i to znaju svi pa našeg vrlog rektora na tribinama na kojima ”naučno” srbuje pozdravljaju kao prijatelja iz ”srpske Crne Gore”! – da sagleda prave i najbrže načine kojima će se infiltrirati i bez oružja i ”bez po muke” osvojiti Crnu Goru? Naravno da je to preko Srpske crkve iliti crkve države Srbije, pa time rektor nije ništa novo rekao, ali ostaje činjenica da neko otvoreno poziva drugu zemlju da dođe u ”njegovu”, u jednu suverenu i nezavisnu državu i još ih uči načinu kako to da najbezbjednije i najbezbolnije učini, a da Ustav i zakoni ove zemlje očigledno nijesu dali mogućnost da se zaštiti sve ono što čini jednu zemlju, državu, njene građane onim što jesu ili možda i – nijesu?! Đe je tu i kolika je odgovornost DPS-a?! On je niđe i bio i ostao na ”tom” mjestu, a odgovornost je, blago rečeno, nemjerljiva!? I takvom čovjeku, sa takvim ”patriotskim” rejtingom i bekgraundom, DPS u suštini već godinama ništa ne prigovara na funkciji rektora UCG, čovjeku koji uz sve to je osnovao i fašistički i velikosrpski i velikoruski portal čiji je glavni i odgovorni urednik bokser sa Kube!? Čak pojedini profesori i usto akademici CANU – a inače dugo godina ili državni funkcioneri ili prvaci DPS-a – kažu da im je rektor vidno podigao plate! Osim individualnih prozivki pojedinih časnih i nepotkupljivih pojedinaca iz vrha DPS-a, ova partija kao cjelina i kao jedinstveni politički subjekt, što bi morao biti, ni ovđe ne reaguje, a morao bi, kao što nije reagovao već tri godine sa, očekivalo bi se, dostojanstvenim povlačenjem svojih ključnih kadrova sa čelnih pozicija u institucijama, npr. u Zavodu za udžbenike, đe se moralo i na taj način reagovati i staviti jasno i odlučno i time na znanje što se i kako se misli i vrednuje politika dvije ”oslobodilačke” Vlade na polju identiteta, a osobito politika i rad bivše ministarske za prosvjetu, kulturu, nauku i sport.

No, nažalost, ovo je samo dio vrha ledenog brijega DPS-ovske uistinu ”ledene” ostavštine, ledene prije svega po pitanju odnosa spram crnogorstva kao istorijskog nacionalnog i državnog temelja naše moderne interkulturalne i multinacionalne i multivjerske građanske kuće. DPS je godinama zazirao prema svakom samostalnom i samoinicijativnom djelovanju bilo čega i bilo koga od strane autentičnih Crnogoraca i autentičnog crnogorstva. Mnogo što-šta o tome govori. Kada je jedan od najuglednijih crnogorskih stvaralaca Milorad Stojović kao dugogodišnji član ranijih Redakcija ‘Prosvjetnog rada” koncipirao program obilježavanja godišnjih jubileja lista na čijem sam čelu tada bio ja, izgleda da je pukla ”skampavija” listu i da je već tada donešena odluka o njegovom skorašnjem ukinuću. Jubileji su održavani od tada sa takvim programom u školama raznih nivoa i u različitim crnogorskim  gradovima. A program koji su realizovali sami učenici sa profesorima crnogorskog jezika i književnosti – pri čemu nikada i ni od koga u bilo kojoj školi i u bilo kojoj sredini nijesmo imali bilo kakvog problema, osim sa vrhom Zavoda za udžbenike iz vrhuške DPS-a!? –bio je sačinjen od pjesme ”O Crnogorci” Svetog Pettra Cetinjskog, ”Ali Binaku” Radovana Zogovića, ”Sutjeske”  Mirka Banjevića, ”O Domovini” Marka Milajnova i ”Crnogorci ne ljube lance” o Njegošu iz zapisa Alekse Nenadovića iz Italije. Nije DPS smio dozvoliti nastavak ”separatističkog” djelovanja Milorada Stojovića i njemu sličnih intelektualaca sa stranica ”Prosvjetnog rada”, nastavka kojim bi se povezao ”separatizam” crnogorskog ”nacionalizma” od ranije u vrijeme  SFRJ pa do novijeg doba, do nezavisne Crne Gore!? A da DPS nije trpio ništa od uistinu slobodnog i nezavisnog crnogorskog nacionalnog bića osim onog od njegove strane ”doziranog”, pokazuje i u biti isti njihov odnos kao i klerofašista sa incijativom o formiranju Crnogorske nacionalne zajednice u Crnoj Gori. I oni su ostali gluvi na tu incijativu, kao i ”oslobodici” nakon 30. avgusta 2020.g. DPS je htio da igra centar između dva ”nacionalizma” i da vlada vječno. Mislili su i oni kao i mnogi da je sloboda držanje govora o slobodi. A sloboda nema cijenu i ona je sam život. Kako reče Branko Banjević, jedan od  najumnijih Crnogoraca svih vremena: ”Moja i tvoja sloboda ne može nikoga da ugrozi ako je sloboda.” Eto prve i osnovne pretpostavke stvarno reformisanog DPS-a, ali i svakog pojedinca i kolektiva koji želi dati istinski doprinos napretku Crne Gore: biti i budi slobodan!