Jaco i Richard

Posmatram malu, plavo-bijelu vjetrenjaču od porcelana na polici među ostalim suvenirima i knjigama.

Simbol zemlje vjetrenjača i lala što su mi prije tri ljeta, a uspomenu darovala braća Jaco i Richard iz Holandije.

Tri ljeta uzastopno dolaze na odmor u Kotor, a kad Jaco skupi sedam slobodnih dana od rabote, evo ga i s jeseni rane.

Mora do Kotora, kako kaže, malog, ali najljepšeg grada na obali Mediterana.

Dubi, kako me zovu, u tvom gradu, na ovom moru i u tvojoj, božjom rukom klesanoj državi, najljepši je naš odmor.

Putujemo svijetom, ima i nagledali smo se svakog čuda i ljepota bajkovitih, ali smo samo u Boki Kotorskoj osjetili toliko topline, kao u velikoj kući.

Topli su ljudi, ponte, vaši parapeti. Topla je tirkizna voda zaliva. Tople su noći na verandi na kojoj opuštene misli zalivamo crnogorskim “Vrancem”. Topli su i ptedusretljivi i vaši ljekari koji su Richardu pomogli u Domu zdravlja, kad je nagazio na oštru stranu crne mušulje u moru i posjekao nožni palac, pa se zbog toga  pet dana nije mogao kupati.

Radujemo se smokvama i vašoj lozi, njeguškom siru i crvenoj pršuti.

Mirisi tvoje pašte šute  prate nas do Holandije.

Nigdje nijesmo tako strasno ribali i hvatali cipole i orade, barbune i ulignje kao u zalivu, koji ima i mističnu plavu spilju.

Do nje brodićem našeg prijatelja Ivana. Taj sjajni roker i turistički radnik otkrivao nam je bisere iz školjke zvane Boka, pričao mi je Jaco na taraci, praćen orkestrom ptica noćnih.

Ćao Dubi i vidimo se ponovo sljedeće godine.

Tako smo se pozdravili moj prijatelj Jacov sa kačketom i ja. Jaco, mladić bijele puti koja mu po pravilu izgori na julskom suncu moje ponte ili na barci kapetana i rokera Ivana.

Jacov najšireg osmijeha u koji staje i Boka i Holandija.

Sada je mart  i sniježi.

Pahulje zaigrale čak do mora.

Promjenljiva ćud babe Marte pokazuje zube.

I ne bi bilo ništa novo, da zube ne pokazuje koronavirus u isti mah.

Bolest koja bez najave i bez odjave vlada svijetom. Virus koji grize, napada, osvaja, hara.

Šetajući mišem po ekranu računara, sve moleći svevišnjeg da ne pronađem nove podatke zaraženih koronom, stiže mi poruka.

Jacov sa kačketom na profilnoj sličici.

Obradovah se, ali na kratko. Piše da su Ričard i on oboljeli od koronavirusa. Da su u karantinu, da su imali jaku groznicu i temperaturu i da su bolje.

Piše, nadalje, kako je korona zaustavila zemljinu kuglu i kako je sve strašno čudno.

Savjetuje da ne izlazimo, da kupimo hranu i piće i vitamine, jer se ne zna do kad će ovako.

Ljube nas Betnnik braća i mnogo misle na nas, stoji na kraju sms poruke.

Pozdravlju Kotor i sve u tom čarobnom gradu, nadajući se da će moći doći brzo.

Oni vjeruju istinski u to  i njihove želje, piše Jaco, usmjerene prema  nama su za isto vjerovanje.

I dalje posmatram vjetrenjaču iz njihove zemlje i pogledom u nebo tražim vjetrove koji imaju silinu da oduvaju virus.

Da lale u najljepšim bojama prekriju njihova polja, a more moje Boke da  bude i smargd i tirkiz i lijek mojim Jacou i Ričardu i svima kojima treba, ovoga proljeća. I da ih snažno zagrlim već ovoga ljeta.

Dubravka Jovanović