JA versus ANDRIJA (II)

Tokom razdoblja, od 1860. do 1916., kad je usmeno (lirično i rimovano, ili – ilirično i toka ”zadrte” svijesti) ”predanje” kralja Nikole, po prostoru današnje Crne Gore hitro putovalo, i međ’ pučinom prepričavalo, tj. kad se, njegovo ”bistro” i mazohističko srbovanje, ka’ kuga razmnožavalo, on svojim ”srboludovanjem” – Crnogorcima svijest obrnu i mozak prosu – sušto narod nagrdi, a u krajnjem – sebi glavu suturisa i državu zbrisa.

Piše: Miodrag Draga Blažo’a BAJKOVIĆ

seljak iz Građanah – svr’ Oberah

Čast i čest potomcima ratnika-učesnika bitke na Bregalnici.

Lično mi, osobito odgovara – što niko moj nije tamo bio, da nije ratovao za Srbalje, koji su i tada, ka’ odvazda – Crnoj Gori bili podmukli neprijatelji, tj. ober Fukare.

Naime, da biše crnogorske dobrovoljce u život ”održali”, svoj nesojluk su i u danima bitke prema njima pokazali – kontinuitet fukarluka održali.

Pride:

Crnogorci se nijesmo bili nimalo avizali, ni u glavu kapili, pa to, od domova daleko, ratovanje na Bregalnici batalili – čak, ni poslije iskustva s Srbaljima kod Skadra, samo nekoliko mjeseci prije, kad su, da bi nam ”pomogli”, tj. ”bracki” odmogli – svoju artiljeriju utišali i povukli.

Glede ponešenosti i zacopanosti u neprijateljsku ”veselu Srbadiju” – približno polovica ovoga naroda (teških brava od gore) – nikad grama mozga imati neće.

____________________

Čast i čest potomcima ratnika-učesnika bitke na Mojkovcu.

Lično se, dobro ośećam – što niko moj nije ni tamo (h)odio.

Naime, 6.500 Crnogoraca, boreći se protivu 20.000 Austrijanaca, omogućiše bježaniju 90.000 kukavnih srbskih pizdica, tj. ober Pizdetina.

Jedna je stvar bila braniti teritoriju svoje Domovine, a sasvijem druga ratovati i ginuti po naređenju: da se bore i izbore za ”odstupnicu srbske vojske” – koja je bila rep na krsti digla, i petama u prkno ka Mediteranu hitala, da bi naredne dvije i po godine tamo plandovala – tokom ljetnih mjeseci u moru banjala.

Doduše, treba pravo zborit’:

godine 1918., pa sve do Drugoga rata – Srbalji su se Crnogorcima i Crnoj Gori, zisto: ”pošteno i časno odužili – ljucki i bracki zafalili”.

Ada, veli se: ka’ tamo-oni!

Pride:

Crnogorci su tri mjeseca, prije ove bitke, po Srbiji ratovali – pred Austrougarskom armadom ”junačkim” Srbaljima pomagali.

Kako tada, tako i 40-ih i 90-ih protekloga stoljeća – ka’ i danas (zasad bez puškaranja), pa zato, zaista, približno polovici ovoga naroda (teškim gorskim bravima) – u pamet spasa nema.

____________________

Dakle, ako je Andrijinim precima na: Vrtijeljku (pokraj Cetinja) 1685., Carev Laz 1712., Martiniće 1796., Kruse 1796., Grahovo 1836., Grahovac 1858., Vučji Do 1876., Fundinu 1876. i Taraboš 1913., bilo (pre)daleko poć’ – možda im je na: (po)daleku Bregalnicu (1913.) i pod nos na Mojkovac (1916.), bilo časkom doć’ i ”braći” pomoć’.

____________________

Crnogorci-Uskoci (kojima pripada Krnja Jela) vazda su bili naredni za Crnu Goru ratovati – našoj povjesnici svoj udio dati, ali – ništa ne saznadoh glede tadanjih rodoljubivo-ratničkih zasluga za slobodu Crne Gore – predaka Andrije Vlatka Ljubo’a.

Znate, bilo bi jako zanimljivo to znati, ako se uopšte ima što saznati, a – pomoglo bi da dobijemo odgovore na dva pitanja:

• Ima li se izdajnički tamo-on, koji dibidus rabota o glavu našoj Svetoj CRNOJ GORI – pravo pozivati na: ijednoga državotvornoga Petrovića?!
• Zašto taj iskompleksirani gad, povjesni i svekoliki simbolički značaj našega Svetoga CETINJA – ”definisa” na način: osobito rasnoga Nikogovića?!

____________________

Prije razmatranja perioda 1918-1945, da vidimo:

Kako to da preci vojvode, četničko-koljačke provenijencije, pelcovanoga fašističkom ”filozofijom”, a pod beogradskom jurisdikcijom – trenutno zapošljenoga ka’ predśednik Skupštine NNCG (Nesretnja ”Nezavisna” Crna Gora), od Dukljana – Crnogoraca, postadoše Srbalji?!

Više je pričina tomu.

O povjesnim okolnostima – u najkraćem:

• ne postoji kontinuitet imena države (DUKLJA – ZETA – CRNA GORA);
• pomeđu Vojislavljevića i Balšića, 174 godine, bili smo krvavo i krvnički okupirani od Nemanjića, a to znači: ogromna ”pauza”, u vezi sa svakojakom tradicijom – učinje svoje; odavno već niđe ništa ne bijaše ostalo ni od veličanstvene dukljanske kulture, a sve to podrazumijeva: diskontinuitet kulture i tradicije – gubitak dukljanskoga identiteta;
• Balšići (liše potonjega, nevaljatnoga – maminoga i ujakovoga jada) i Crnojevići, blago kulture ostaviše, i brojne bitke vodiše, ali – na relativno ograničenom teritoriju prekratko vladaše;
• tek 1480-ih, na do tada sasma nepoznatom Cetinju, osnovan je nukleus nove države, što je, u suštini – bio pokušaj objedinjavanja potomaka Dukljana, uz do tada već, nažalost – dobrano izbrisanu memoriju na uzvišeno dukljanstvo;
• tokom XVI i XVII stoljeća, za vrijeme ”prvoga vladikata” (prije Petrovića), sporad povjesne pomrake na svaku stranu, Cetinje nije dovoljno moćno državotvorno zračilo;
• u doba ”drugoga (Petrovića) vladikata” (1697-1851), tačnije:

u XVIII stoljeću, dolazi do one (regionalne) srbske, podle, nesuvisle i opake formulacije: svaki ”pravoslavac = Srbalj”;

u prvoj polovici XIX stoljeća, nastaje Njegoševo omađijano motivisano ”srbovanje”, koje je začetak narodnoga loma, i osnova svekolikoga crnogorskoga nacionalnoga sloma.

Presudan uzrok posrbljavanja:

Tokom razdoblja, od 1860. do 1916., kad je usmeno (lirično i rimovano, ili – ilirično i toka ”zadrte” svijesti) ”predanje” kralja Nikole, po prostoru današnje Crne Gore hitro putovalo, i međ’ pučinom prepričavalo, tj. kad se, njegovo ”bistro” i mazohističko srbovanje, ka’ kuga razmnožavalo, on svojim ”srboludovanjem” – Crnogorcima svijest obrnu i mozak prosu – sušto narod nagrdi, a u krajnjem – sebi glavu suturisa i državu zbrisa.

Navedena objašnjenja ne znače opravdanje za prelijetanje u drugu – tuđu narodnost.

____________________

Uzrok posrbljavanja, koji je ”van kategorije”:

Ono osluškivanje, kako tamo iz daleka Srbalj lelekaše – dok ga Turčin 5 x 100 godina jahaše, i kako Srbijančice-snašice kukaše – dok ih Turci 5 x 100 godina j..aše, uz ”duševno” trpljenje njegovih Mandića, učinje – da se raznježiše i rastužiše, a kako ”braći” nikad upomoć ne priskočiše, nit’ Turke s tamo-njih ne skinuše – njegovi se, sporad griže savjesti, na strani slabijega staviše, samarenima prikloniše – s Srbaljima poistovjetiše, pa ”srodiše”.

”ZLA RAŠKA STRUJA” postadoše – što i na mlađanoga Andra prenesoše.

____________________

Naglašavam:

Da su se, makar, s nekim uglednim i civilizovanim evropskim narodom identifikovali – a ne s pestokupljevinskim, patološki lažavim, silno ”jahanim”, neopjevano podmuklim, Crnoj Gori krvničkim, spram Crnogoraca funjarsko-fukarskim:

• koji drsko i pečobrazno prisvaja-krade tuđe, dukljansko-crnogorsko;
• koji nosi duboke, teške, neizbrisive komplekse i frustracije zarad, tužne i ponižavajuće, lične i kolektivne – opankošetačke tradicije;
• kojemu, ka’ podaničkom i poslušničkom – državnu zastavu (trobojku Mahmudovku) turski gospodar nametnu, a koju je lik, iz skupštinskoga predśedničkoga stolovača, u ođelo i s očalima, četnik: prigrlio-usvojio; etc.

____________________

Po drugoj strani, ništa od ozgor navedenoga, nas približno 400 tisuća (što u Crnoj Gori, što po svijetu), nije niđe nimalo obrlatilo, nit’ je na nas ama imalo uplivalo – da ne budemo i ostanemo ono što zbiljski jesmo, i što jedino možemo biti:

CRNOGORCI DUKLJANSKOGA PORIJEKLA

CRNOGORSKI RODOLJUBI SVE TRI NAŠE VJERE

____________________

Nastaviće se …