Ja ih razdvajati ne mogu i neću

Zato i danas, skoro osam decenija od četničkog zločina na Lazinama, živi sjećanje na 52 mladih, od kojih polovina nije imala ni dvadeset godina, ali su na Mlakama u to vrelo i krvavo julsko jutro, sa profesorom Nikom Raspopovićem i skojevskim prvakom Miloradom Pucom Prelevićem, svezani komšijskim konopima, stajali hrabro pred cijevima izdajnika i saradnika okupatora, koji su na samom kraju rata, u očima imali samo mržnju i osvetu.

Mladost za ponos

Otišla je tada hrabro u smrt mladost Bjelopavlića, čija imena svijetle na časnim stranicama crnogorske slobodarske istorije. Bio je to cvijet crnogorske mladeži, među stasitim momcima bile su 23 majke i đevojke – sve crnogorske heroine… Senka Vujašković i Senka Vujošević, zatim Ružica Vučinić, Roksanda i Marta Dragović, Jovanka Ivanović, Roksanda Jovanović, Jagoda, Danica i Ružica Kalezić, Jelena Pavličić, Bosa Pavlović, Milosava Popović, Milka i Irena Radović, Miruna Suhih-Grgurović, Milka Ćipović, Draga Ulić, Zorka, Jovanka i Roksanda Šaranović i bliznakinje Darinka i Milena Jovanove Zeković, na koje podsjeća pjesma ,,Iste su godine svi bili rođeni…“

Darinka i Milena su jedanak rođene. U slobodi koju nijesu dočekale napunile bi 20 godina, istim su putem u borbu prvog ustaničkog dana krenule, četničkim rukama stigle do zatvora u Klosu, đe su bile hrabre i postojane o čemu je pisao Vlado Vujović – Gavroš. Zatim su stigle do barskog logora, odakle su uspjele da pobjegnu i vrate se u zavičaj, u Kosić i Kosovi Lug, koji je tada bio slobodarska kolijevka, jer je skoro svako selo imalo svoju četu.

I ponovo, sa skoro dvije stotine mladih iz Bjelopavlića, zatvorene su Darinka i Milena u zloglasnu Musovaču. O mukama, prebijanju korbačima i udarcima cokulama, o suđenju, kada su im umjesto vode u vrele dane, stavljali so, teško je i tužno govoriti.

Noć pred suđenje četnički glavešina sa pratnjom uskočio je u kuću Zekovića i bahato viknuo ocu Jovanu: ,,Šćeri su ti osuđene na smrt, izaberi koju da ti ostavimo“. Starina je bolno rekao: ,,Zajedno su na svijet došle, ja ih ne mogu i neću razdvajati. A vi činite što ste naumili“.

I otišle su zajedno u smrt Darinka i Milena, skojevke i slobodarke čiji je brat Zarija od prvog dana ustanik, borac Kosićke čete, Odreda ,,Bijeli Pavle“ i Pete crnogorske proleterske brigade, nakon brojnih bitaka, hrabro poginuo u borbi sa Njemcima, godinu ranije kod Trubjele, nedaleko od Nikšića.

Uspomena na hrabrost

Ispod drugog šljemena Zekovića poginula su i dva brata, sinovi Pavla, crnogorskog patriote Veljko-Glišo i Gojko. Kao borac odreda ,,Bijeli Pavle“ pa udarnog bataljona ,,Bajo Sekulić“ i Pete crnogorske brigade Veljko je nakon bitaka na Morakovu, Obadovom brijegu, Kablenoj glavici, završio ratni i životni put u partizanskoj bolnici u Jajcu, nakon što je teško ranjen u borbi sa Njemcima kod Gornjeg Vakufa.

I brat Gojko ostao je na braniku slobode. Nakon prvih ustaničkih dana ratovao je u odredu ,,Bijeli Pavle“ i proslavljenoj Četvrtoj proleterskoj brigadi sve do nezaboravne bitke na Ljubinom grobu, đe je kao kurir Trećeg bataljona svoje brigade poginuo sa porukom u grudima na putu prema Baljinovcu.

Od dvojice braće Veljka i Gojka ostala je samo uspomena i desetak redaka u danilovgradskoj spomen-knjizi. Slika za sjećanje nema, jer drugo je to bilo vrijeme.

Priča o hrabrim partizankama i partizanima o slobodarskoj kosovoluškoj porodici Zeković nije samo podsjećanje na vrijeme prkosa i ponosa, o čemu posebno govori ,,mermerna đevojka sa širokih Lazina“.

To je primjer kako se brani krvavo osvojena sloboda svoje zemlje i opomena da slobodu moramo čuvati kao starina Jovan Zeković kad je slomljena srca rekao: ,,Ja ih razdvajati ne mogu i neću“.