Iz dva u jednoga Dritana

Piše: Slavko Mandić

Dritanu Abazoviću, koliko god to zvučalo nemoguće, protivmoralno, nerezonski i nerazumno, nakon poziva da dođem 21. maja u vilu Gorica, na proslavu koju je upriličio povodom obljetnice crnogorske nezavisnosti, moram početi vjerovati u rasuđivanje, iskrene namjere, preporuke, oporuke i procjene svekolikog boniteta udruženih ličnih epskih, vjerskih i političkih kooperanata.  Znam da se ništa slučajno ne dešava, ali ne mogu nikako da skontam što ga je ponukalo da se baš mene śeti u tu uru od slavlja? Nagađao sam danima, pregonio se sˊ prijateljima oko uzročno-posljedične veze, ali je sve bilo uzaludno. Nijesam imao pojma o čemu se tu radi. Mislio sam da je možda u pitanju logička greška, ali mi tu premisu odbaci činjenica da me je njegov čovjek lično zvao telefonom, budući da se pozivnica upućena poštom vrnula na mjesto pošiljaoca, zbog netačne adrese.
Nešto jes, pomislim. A onda mi sinu. Pa Da! Nije to onaj isti Dritan, pređašnji Abazović, koji je primio nečesovu duhovnjaču od ondašnjeg šefa srpske crkve u manstiru Ostrog i dao potom besu kliru tuđinskome da će vjerno služiti njegovim interesima. I ne samo njegovim, već i stvarnom šefu po svim pitanjima, neprikosnovenom vlastodršcu Aleksandru Vučiću.
Nije ni onaj koji je aminovao policijski atak na čestite Cetinjane i njihove prijatelje iz cijele Crne Gore, koji su došli da zajedno brane čast i slobodu naše domovine od uskopečenog pedofilobranitelja Jovana nedostojnog i njegovog crkvenog rukovodioca Prleta, koji su htjeli silom u Cetinjski manastir da učine sramni obred, uz podršku naoružanih šišnjara, dugih i kratkih cijevi, šok bombi, bojnog otrova i gumenih metaka.
Sadašnji Abazović očigledno nije ni onaj kome nije smetala ni organizovana kriminalna grupa naoružanih razbojnika koja se smjestila u Cetinjski manastir, da otud lakše tuče po našem narodu.
Danas je to potpuno drugačiji Dritan. Istina, ne još uvijek potpuno svoj, ali brate moj, sad je rođeniji Evropejac od same Ursule fon der Lajen, i kompletne ekipe oko nje. To je Abazović fon der Amerikano, viši Bajden od samog Bajdena, a pogotovo od njegovog, zaduženog za Balkan, Gabrijela Eskobara. Rusima je zapaprio raznoraznim sankcijama, a sprema i ubitačne nove. On, prijatelj negdanji njihov, i onih koji su im braća, više no rođena. Srba, a no koga drugoga, koji Putina od sebe više vole. Pa i kad priznaje Kosovo, nađe se riječ odbrane, da ne misli tako, ali je eto morao. Ka onda kad je potpisana rezolucija UN 1244 i kad je vojskom prvi stigao na prištinski aerodrom da demonstrira silu, a potom uteka nazad da se ne zamjeri Amerima. Putin voli Srbiju, reći će Srbi. Ta mala Putinova izdaja je samo bila primjerena situaciji. Ponoviće da je morao, a sila boga ne moli. Tu će prestati kritika ruskom preśedniku, ako je i bilo, koliko su god Srbi bili zatečeni ovom neočekivanom reakcijom, kojom je Putin pokazao da mu je do Srbije stalo taman koliko do lanjskog snijega.

Ali kad je u pitanju Vučić, Abazović je i tu pokazao da nije onaj isti Dritan. Prije se srijetao tajno, putujući preko Albanije do vile Bokeljka u Beogradu, a sad javno usred švajcerskog turističkog Davosa. Valjda da se dogovori sam sa sobom oko učešća na samitu od interesa za Srbiju, ali ne i Crnu Goru, koji se zove Otvoreni Balkan. Jasno je da je crnogorski premijer obećao, iz njemu znanih razloga, dok nije bio ovaj, nego onaj Dritan, učešće Crne Gore u ovu tvorevinu Vučića i Rame, ali sad baš ništa nije isto kao onda kad su popovi imali apsolutnu vlast. Premijerov ondašnji plan u ovdašnjem vremenu teško da može proći, jer je na sceni svekoliki i istinski šef Crne Gore, koji je pokazao javno ko je ko u ovom opštem konglomeratu. I ko što znači, i ko što može.
Neosporno je da je crnogorskom premijeru iznimno drago što se sreo sˊ Vučićem. Bilo mu je drago i prilikom tajnih sastanaka, pa je prirodno da mu bude i prilikom ovog javnog. Ali, da su odnosi sa Srbijom baš prioritet Crnoj Gori… Tu se nešto ne uklapa, koliko god ovaj Dritan nije onaj pređašnji, jer je prioritet Crnoj Gori upravo Crna Gora. Poharana i oštećena, prezadužena i ugruvana, ekonomski slomljena, sa zgaslom privredom u svim segmentima, uništenom kulturom, naukom, prosvjetom. Zgaženim zdravstvom. Oporavak teškog bolesnika je prioritet a ne odnosi sa Srbijom, koja je zdušno pomagala da se upravo ovo dogodi Crnoj Gori.
Zato Dritanu ne mogu vjerovati ovo sa Vučićem, koliko sam god odlučio da mu počenem vjerovati jer me pozvao na slavlje države za čije je urušavanje i te kako kriv.
Nije Vučić voljan da saradnju sa Crnom Gorom digne na veći nivo, kako nam saopšti crnogorski premijer, ukoliko pod tim nije mislio na nivo finansijske pomoći i svake druge logistike, onima kojima je trajni zadatak da unište našu državu i sve što u njoj ima crnogorski predznak. Tu je i krađa istorije crnogorske, permanentna, i prikrivanje strašnih zločina koje je Srbija 1918. godine učinjela Crnoj Gori, paleći je i kasapeći njen narod  đe je god stigla.

Kako se tekst bliži kraju, sa ogromnim žalom vidim da ono sˊ početka nema nikakve ni veze ni logike. Ne mogu! A pokušao sam. Nije da nijesam. Ne mogu mu vjerovati ni slovo a kamoli riječ. Ne može niko! Zaista je tako.
A i kako bi ako dozvoljava da savjetnik potpreśednika Vlade, Vladimira Jokovića, osvjedočenog negatora Crne Gore, bude njen još veći negator, za koga se govori javno da sarađuje sa Srpskom obavještajnom službom BIA. Da, da, onaj Vladimir Pavićević, koji je bio, predstavljajući se lažno, preśednik Crnogorske. I ko zna s kim i što još?
Je li to moguće ljudi moji, kazao bi i danas legendarni sportski komentator Mladen Delić.
Jeste Mladene, i te kako.