Iz dnevnika „Iza pučine ne stoji niko“ Zorana Piperovića (35)

Petak, 21.8.

16:00

Pučina je gonila prema istoku na hiljade onog što se malim talasom, stvorenim od jakog sjeverozapadnog vjetra, može nazvati, voda je bilo zeleno-plava, lako bjeličaste pjene nježno su prekrivale prostranstvo koje nema kraja ni na drugoj strani neba.

Ambiciozno sam krenuo da se oštrom stijenom spustim do mora.

Jak vjetar udarao je kao širokim veslom po licu i grudima, oči su treperile, žmirkale, trudeći se da se negdje sklone.

Vratio sam se kući. Luka kuva kafu.

17h

Zove me D. Žali se na pustu prostatu. Našao je adresu. Nisam urolog, ili – zamalo, pa mogu da budem.

Ima li vece crnogorske budalaštine od one da bolest valja sakriti. Samo je ovdje sramota imati zdravstveni problem. Pa još javno da saopštiš. Užas.

19h

Kada slušam instrumentale, gledam mjesec, utapanje crvene lopte u sami kraj mora, kada me nešto boli i kada pušim zamišljen, svjestan sam samo svojih očiju.

One mogu da imaju pogled maglovitog jutra, boju sumraka, ponekad su teške kao pun oblak.

Ovo dvoje prvih znaju za nježnost, intimu, ljubav.

Oči punog oblaka, za mene su nepoznanica.

Subota, 22.8.

18:57

Ležao sam ispod suncobrana na kojem je pisalo Valjevska pivara 1860. Osjećao sam se kao pridošli turista. Ne pamtim da sam u životu na plaži, ležao u njegovoj sjenci. Kao što ne pamtim da sam ikada imao 63 godine.

Na obližnjoj stijeni, ne pomjerajući se, sličeći nekom vajarsko radu , stajao je ponosno, nepomično, ogrnut sivkastim krilima, jedan galeb. Ogroman kljun u produžetku glave, ličio je na starinsku bravu.

Gledao sam ga. I čekao da se pomjeri. Kako bi me uvjerio da je istinit. Ni makac.

Da bih odagnao sumnju, lukavo sam, skoro na prstima, spuštajući se niz nimalo ljubaznu stijenu, ušao u vodu.

Htio sam da doplivam do njega, toliko blizu da bih mogao sa sigurnošću da se uvjerim da je to on.

I samo što sam zaplivao prema njemu, on je, prozrevši moju namjeru, dostojanstveno, sa sve kljunom, okrenuo glavu.

Nedjelja, 23.8.

00:30

Naoružan sa preko dvadeset Pojovih ćevapa u sebi, koji usput samelju i san, spustio sam na susjedni jastuk, koji je uvijek tu, knjigu “O strahu“ profesora Jerotića i “Sjećanja” našeg velikog Milutina Milankovića.

Nisam siguran, uvjeriću se uskoro , da li Pojova remek djela od mljevenog mesa, osim sna, znaju da savladaju i pažnju.

00:40

Privukla me na jednoj lokalnoj TV priča o podgoričkim spomenicima.

Ne znam zašto, ali sam naslutio.

Idu fotografije svih spomenika. Baš svih. Nedostaje jedan. I to u srcu Podgorice, tik uz “Hilton”. Podigli ga posle drugog svjetskog rata komunisti.

Kao što rekoh. Ne znam kako mi je došlo da pogodim.

Nema spomenika Karađorđu. Siguran sam da sam ga prekjuče vidio.

Ne, nisam užasnut. Još gore. Nisam iznenađen.

Svi Petrovići, Marko Miljanov, Bogišić, Puškin, onaj sa gitarom na obali Morače. Tito.

Iz Karađorđevog parka. Nesta Vožd.

12:12

Čitao sam Jerotića, pa popio kafu kod Đorđija i sa terase gledao kako u bašti , ispod drveta limuna, jedna kornjača, skoro kao da je obrasla travom, okreće lagano glavu tamo-amo. Izlažući je suncu.

Ona kao da želi, da sa tog uzvišenog mjesta, više nigdje ne ode. I da u spoju napadne tišine, sunčeve milosti i bezbrižnosti trave, utvrdi svoje svevremensko iskustvo da je i sporost vrlina.

14:37

Iza bogatog stoji jedan đavo, iza siromašnog, dva.
/njemačka poslovica/

16:10

Iako sam sa police “sinoć” spustio Jerotića ( uvijek mu se vraćam) i Milankovića , ipak Basara i “Atlas pseudomitologije”. Sa njim me na nekom sajmu knjiga, upoznao Velibor Džomić.

Nagovarao me kasnije, jedne ljetnje noći u “Maši”, da odemo do restorana “Badanj” u Virpazaru, koji drži njegov drug Neno.

Inače, imamo jednu zajedničku vezu. Crmnički smo zetovi. Ako ja, još mogu imati to svojstvo.

23:00

Mrak je ispod ruke uzeo more, sakrivši ga.

Dvije žute, putujuće tačke, tamo negdje, skroz daleko, ispod usamljen zvijezde, otkrivale su nevidljive ribarice.

Ćutljivi mjesec boje zaboravljenog zlata gospodario je iznad šljaštećeg Starog grada.

Usamljeni lavež zalutalog psa sudarao se iznad Pinješa sa neartikulisanim zvukovima koji su zlokobno galopirali negdje sa Male plaže.

Ko zna koji po redu tompus zabavljao mi je prste lijeve ruke.

Pričali smo o čajevima, pelinu, njegovim podvrstama. Noge su mi bile teške, kubanski dim je u zatrovanim odajama mog grla tražio svoj kutak.

Jede mi se pašteta.

Ponedjeljak, 24.8.

15:00

Kroz prozorsko staklo, slušajući Pućinijevu muziku, zamišljen gledam ono što vjetar , u najavljenom galopu, prosipa po plavetnoj površini avgustovskog mora.

16:00

Ništa neće biti daleko od očiju, ali će nam sve biti daleko od srca.

Utorak, 25.8.

16:37

Znao sam da će me zvati poznanici i pitati da li ću u dnevniku da komentarišem sinoćnju emisiju u kojoj je Sveto Marović odgovarao na pitanja Duška Kneževića.

Prvo čega sam se sjetio bilo je to, kada su mi obojica, sjedeći u “Maši” za različitim stolovima, u momentu mog ustajanja i namjere da napustim taj poznati restoran, istovremeno prišli tražeći da odvojim pet minuta za razgovor.

Oni tada u punom političko – poslovnom zenitu, glavne finansijske i političke face. Ja bivši, pregaženi, planetarno ispljuvani i kriminalizovani tužilac. I ne zbog novca, politike. Mnogo goreg. Tragičnijeg. Ja sam bio trgovac bijelim robljem. Doduše, samo jednom ženom. Drugu nisu mogli da nađu. Ako se ne računaju one dvije, koje sam po riječima Moldavke ubio i bacio u Moraču. Što može da posvjedoči i advokat Dragan Prelević. I tata mu. Gurui od Moldavke.

I sada. Duško u London. Sveto u Beograd.

I naravno. Principijelno neću komentarisati.

Da je bilo interesovanje sa te strane, možda i zbog principa reciprociteta i da napišem. Ovako.

Ipak, prvo pamtimo one koji su iskreno učestvovali u našoj patnji. Zar, ne?

Kao što, kao obrazovani ljudi, kalkulišemo sa faktom da neko nije pokazao elementarnu znatiželju , kazao riječ utjehe.

Kontekst mog hapšenja i posledice, nema pandan u istoriji Crne Gore.

To sam, danas morao , eto, objašnjavati prijateljima.

19:34

Precijenio sam moje godine. I podcijenio snagu mora. Talas, kojeg sam vidio, kako pokazujući snagu, dolazi, možda i nevoljno, bacio me na stijenu.

Krvavi palac na nozi i okrvavljeni dlan desne ruke, u čudu su me gledali.

Sve ostalo, bilo je na svom mjestu.

Legao sam na leđa, hvatajući vazduh. Bezbrižan, tanak bijeli oblak, u obliku ptice i mjesec u istom takvom ruhu, nijemo su me posmatrali odozgo.

Uz saglasnost autora na portalu www.radioskala.me objavljen je dio sadržaja iz neobjavljenog dnevnika „Iza pučine ne stoji niko“ Zorana Piperovića.