Iz dnevnika „Iza pučine ne stoji niko“ Zorana Piperovića (34)

Subota, 15.8.

11:45

Nema vjetra ni u tragovima. Prijepodne je ovom danu ispunjeno oblacima koji liče na maglu u prolazu. Maleni talasi na ulazu u Mandrac kao da cvile. Pokušavam sebe da obrlatim tako što se nagovoram da konačno odem i zagrlim plićak. Makar. Uzdam se u sunce koje se bori sa nedoumicom da li da se uspe na tron.

Možda da se na silu nasmijem, zapjevušim pa se to dopadne usidrenoj mrzovolji. Ili porazgovaram sa njom. Nije ona tu samu sebe nastanila. A da joj otkažem poslušnost?

13:00

Za sve ove godine naučio sam da nema vječnog prijateljstva , da je laž odavno izmišljena. I da kornjača ne trči.

15:00

Da li sam ja primjer da se za života u čovjeku više puta rađaju ili umiru pojedine ličnosti.

Nedjelja, 16.8.

00:45

Bubi je zazvonio telefon. Kazala je – zove me Borka iz Trebinja.

Kakav me bljesak odveo unazad. Svih, skoro 60 godina. Borka je moja učiteljica iz obdaništa. Teško je zamisliti da sa skoro 64 godine znate da ćete za koji sekund čuti glas koji ste prvi put čuli u uzrastu u kojem skoro nijeste svjesni postojanja.

Razgovarali smo. Čini mi se isti onaj milozvučni glas iz 1961. godine. Eeeeeeej.

Bila su stepeništa obrasla rastinjem tokom cijele godine. Sa Pristana se, pored kuće Plamenaca i lučke kapetanije, njima stizalo do žuto-smeđe neugledne zgrade u čijem su prizemlju bile dvije prostorije namjenjene za nas predškolce. Betonski plato i vrata pravo vodile su do onog što je bio moje prvi ( najrađe sjećani) prostor u kojem se znanje, ponašanje, obaveze stiču.

I Joka Đekić koja je dva put na dan donosila kiflice koja smo mazali američkim maslacem.

I fotografija na Maloj plaži. Svi mi poređani u jednoj vrsti. I desna ruka dobre Borke Jovović, lijepe bjelopavlićke Crnogorke, koja miluje moju kosu.

Šezdeset godina. Kako to kratko zvuči.

17:10

Legao sam opružen na stomaku, uz pomoć peškira koji se prostirao po pjesku plaže na Adi.

Drugim sam, u nedostatku suncobrana, pokrio glavu. Plamen iz upaljača nije dao prevariti neki čudan i nepovjerljiv vjetar. Uzalud sam se trudio u sjenici peškira koji je znojio kosu i lice, da ožarim tompus.

Odustajući, spustio sam lice na podlakticu desne ruke. Zatvorio sam oči . Slušao sam i čuo svaki talas u času kada se meko razbijao o vlažnom pijesku. Probao sam da dozovem onomadnu bezbrižnost kada sam ih, isto ovakve , dok su šaljući zvuk pjenušave i dobroćudne vode, preko parka ulazili u dječiji sobičak i slušajući, bio spreman da uzletim negdje, ne znam ni ja gdje, i zagrlim život koji mi je nasmijan hitao u susret.

20:20

Veličanstveni bijeli jedrenjak, sa dva jarbola, privezan je za Veliku skelu, podno fenjera. On podsjeća na davne, već zaboravljene godine, kada su ovakvi i slični gizdavi ljepotani pravili društvo tvrđavi.

Sva okolina očas dobije ljepotu razglednice sa tropskih meridijana na kojima visoke palme nešto šapuću vodi boje osunčanog smaragda, koja na svojim leđima drži usamljeni jedrenjak , čiji je vijađ, još iz viteških vremena na moru, upravo tu i sada završio.

Uporni, vidno umorni maestral, lagano zapljuskuje po krmi čamce usidrene van zaliva. Na njihovim provama, ribari, treperućeg , nježnog srca , sa licima ispod čije kože proviruje strpljiva zabrinutost, love ovog sutona zalutale lignje.

Kaskajući za suncem, odlazi još jedan dan.

Ponedjeljak, 17.8.

14:20

Kaže mi Slobo da je more i danas izuzetno toplo. Zašto da ne odem i danas. Ovog puta, na recimo, Ludvigovu plažu, na Rastislavi. To čarobno mjesto mi je skoro, ispod kuće.

Zadnji put sam na toj plaži bio 1975. Po drugi put tada.

Otac me vodio jedne ljetnje noći 1968. godine. Posmatrao sam ga kako volšebno, iz mraka i mora, zabacujući udicu sa prsta, vadi predivne primjerke saraga.

19:30

U srcu Ulcinja, zapuštena, prazna , tik uz Veliki gep, na istočnu stranu ulaska u zaliv Male plaže.

Kupao sam se. Voda prozirna, čista. Topla. Iz vode, Stari grad na dlanu. Udaljen stotinjak metara.

Legendarna, kultna, Ludvigova plaža.

Svojim sredstvima ovo izgradi Home Ludvig – Barba, 1962 za goste Jadrana. Još stoji natpis na bijeloj mermernoj ploči. Slovenac. Sjećam ga se. U svojoj trećoj knjizi, posvetio sam mu kolumnu.

Njegov grob je u blizini Vesninog. Drago mi je, što zasluženo taj vrli katolik počiva na pravoslavnom groblju. Kod ovog novog paroha, danas bi to bilo upitno.

Kako god. Ležao sam na leđima. Posmatrao sam galebove i njihovo nekakvo turobno mahanje krilima, gledao oblake kako mijenjaju oblike, slušao zvuk čamaca, gledao i momka sa žutim perajima kako bezuspješno zaranja, ne bi li zario osti u neku sirotu ribu.

Zapuštena plaža. U srcu Ulcinja. I u mom, svakako.

Utorak , 18.8.

17:23

Grmi. Jedrenjak, sav važan, vukući po krmi maleni čamac, nekako ukrućen, uzdignute glave, prolazi pored zaliva.

19:00

Zove me sada prijatelj K. Kaže da čita izvode iz Dnevnika i pita hoću li da komentarišem u njemu današnje događaje oko Možure i Vojske CG.

Odmah sam ga lišio nedoumice i rekao da neću. Iako imam svoj stav o tome koji često vrlo jasno, ponekad i neprijatno saopštim ušima koje to ne vole da čuju.

A razlog, pita me K.

Zbog razloga mi se povraće, prije svega, rekao sam mu. I objasnio:

Dok su me razapinjali, dok mi djeca u školu nisu išla, dok mi je majka svaki dan završavala u Hitnu, da li si čuo i jedan jedini glas bilo koga? Makar kao iznimku. Koji bi bio ljekovit.

I zato. Što god da kažem, pljunuo bih na sve muke moje porodice koje su svi nesojski podržavali.

Ali, tebe je vlast uhapsila, dodaje.

Tačno, tim prije su trebali da priskoče. A ne da se hvataju lopate, ne bi li još koji grumen, meni zakopanom, bacili na glavu.

I Srbi i Crnogorci. Peco, Šoć, Koprivica, Kaluđerović, Bulatović, Miko Živković, Medojević i ona Perović iz Kotora. Kojoj zbog simbolike neću ime da pomenem. Skoro i Knežević Milan, na nekoj sjednici odbora, replicirajući Katniću. Krivokapić, naravno.

Izvini, šapnuo je. Ne izvinjavaj se. Ničije izvinjenje mi ne treba.

Ja sam se za patnje, već izvinio kome treba.

14:00

Držim glavu u lijevoj ruci kao u nekoj zdjeli. Naoštrio sam olovku, spreman da pišem. Samo što ne znam o čemu.

Sestra je vrlo značajno šaputala sa Sekom, promaja je temeljito gonila dim od tompusa po sobi, pokazujući mu balkonska vrata, Luka se na terasi protezao i zjevajući nešto promrljao. Nijesam vidio kome se obraćao.

Razmišljam da srušim sva pravila i navike i odem treći put za redom na plažu. Pesimizam je u meni za taj naum.

Četvrtak, 20.8.

14:00

Kad god, pred zalazak sunca sjedim ispred kuće i lutam po danima sopstvenog života, sjetim se čitanja.

Majka je kupovala knjige edicije “Svjetlosti” – Sarajevo. Partizanski pisci. Ruski klasici. Danijel Defo. Mark Tven.

Mogao sam bilo što da radim na sopstvenu inicijativu. Ljeti dva sata čitanja su morali postojati. Sad žalim što me nije tjerala više.

Moja dobra majka Leposava Ivanović, iz ponosnih Kuča.

16:00

Neumjeren sam bio u mnogo čemu. Da li priznanje toga podrazumjeva i pokajanje.

17:00

U meni su dva čovjeka. Različita. Jedan širok. Meke naravi, ranjiv , sklon sanjarenju, druženju sa jutrom, odlazećim danom. Mjesecom.

I drugi. Baš odlazeći. Koji nedoumice, staze obrasle nedaćama koje oblak vrtoglavo sruči, rješava vriskom, jogunastim sokolovim letom koji briše sve. Pa i njega samoga.

Uz saglasnost autora na portalu www.radioskala.me objavljen je dio sadržaja iz neobjavljenog dnevnika „Iza pučine ne stoji niko“ Zorana Piperovića.