Nedjelja, 9.8.
00:30
Uzeo sam Pirandelove pripovjetke. Tek je u toj književnoj formi genijalan. Nijesam siguran da ću ih čitati jer su oči na izmaku snaga.
Smještene između Getea i Remarka, tik uz jastuk, vjerovatno će pričekati.
Siguran sam da klasici u doba iskušenja, duševnih tjeskoba, nedoumica, otvaraju vidike, daju podsticaj, nude rješenja.
08:00
Vjetar uz hiljadu zvukova prolazi uz ogromno stablo bora koje dodiruje ivicu terase.
Zvijezde su odavno otišle, sunce je skoro zagospodarilo. More i jutro su već zagrljeni.
Spuštajući se stepeništem primijetio sam da su dvije , skoro posađene masline, prilično odmakle od zemlje.
Mirsada je širila veš, koji joj je nošen vjetrom lepršao oko glave, dodirivao joj lice, smetajući joj da ga štipaljkama upristoji.
Prošetao sam ulicom. Javio sam se komšiji ispred koga se zorno smješila jutarnja flaša piva.
Razvukujući kroz nedefinisani osmijeh mesnate usne iza kojih su se bojažljivo skrivali žuti i rijetki zubi , pozvao me je na čašu ( baš tako je rekao) piva. Zahvalio sam mu i produžio. Bio sam neiskren. Mamilo me gusto granje vinove loze, drveni sto, jedva živa stolica.
Ima li što životnije, pitomije. Ovozemaljsko.
Odavno se ono nataloženo, iskustveno lijepo, kruni od mene. Otpada u hodu. Ja postajem neko drugi.
08:30
Iskrenosti ništa ne nedostaje. Pa čak i kada je štetna po iskrenoga.
09:00
Sa strpljivom okrutnošću bijela mačka protura šapu kroz oklop kornjače, ne bili joj se glave dohvatila. Nejasno mi je šta bi sa njom.
Možda joj je dosadno.
14:00
Može li skorašnja pristojnost koja je namjerna i dalje biti dobrovoljno sveprisutna, eliminisati, dati zaboravu, preliti vodom pokajanja, položiti u hladovinu koja se definitivno odrekla sunca, pređašnju nepristojnost, lošu narav, nabusitost.
Ili ona, onako smjerno ogrnuta uvijek prozirnom bjelinom nevinosti, ona, koja umiva dobrotom ljude i biljke u sutonu, drži uspravnim sva ljudska ophođenja, mora trpjeti, usput se izvinjavajući, zbog surovosti korijena iz kojeg je iznikla.
15:00
Kada je srce spremno i stvoreno da uživa i kuca sretno sa svim onim, ma kolikim, što je Bog odredio, imaće snage da istrpi zlo, koje nikada ne pita kada dolazi.
22:00
Obukao sam farmerke. I bijelu majicu. Plave patike. Čekam da Mišur dođe po mene. Da izađem. Ne znam gdje.
Ulcinjske kafane u kojima sam bio inventar, sada su kafići. U njih nikada ušao nijesam.
Drugovi sa kojima sam izlazio, na groblju su, bolesni su, u bolnici su. Ili kući. Ali uslijed oboljenja ne izlaze. Nesretnom rukom pišem ovu istinu. Nijesam kadar u ovim godinama tražiti u Ulcinju nove prijatelje. Iako poznajem sve stanovnike.
Uostalom, druženje nije samo ono kada smo skupa sa nekim. Svaki od njih je i sada, baš u ovim trenucima, sa mnom. Pjeva, kocka, igra košarku, ribari, smije se, plače, veseli, tuguje, lomi čaše, zaljubljuje se, raskida vezu, pliva, roni, zamjera mi, odobrava. Vole me.
Kao i ja njih.
Ponedjeljak, 10.8.
10:00
Dogovorio sam se sa Banjom da odemo brodom do Valdanosa. Svaki dogovor sa mnom u startu je sumnjičav. Tako i ovaj. Ne ide mi se. Godinama već, ljetnnji dan, sunce, vrućina, smetaju. Umrtvljuju. Možda je uobrazilja. Kako god. Rekao sam dobrom Mišuru da se vrati u Podgoricu. A ja u krevet.
Kada padne noć, pa još ako bude i vjetra koji rashladi, otićiću na Bojanu. Banja ima ulovljenih jegulja. Noć na terasi iznad rijeke, to je ono što bi mi prijalo. Možda.
10:30
Bog mi je sve dao. Umjesto da je polovinu toga zadržao za sebe, i utkao u meni veselu narav.
16:00
Šta je to što nas čini nesavršenim bićima?
Da li je to neprestano poređenje sa drugima?
Želja da se bude korak ispred nekog?
Zavist zbog tuđeg blaga ? Ili zbog činjenice da nam je našeg uvijek malo?
I sve se vrti oko statusa . Jednim okom se pati, a onim drugim, ljubomornim, mjeri se tuđe.
I uvijek se to tuđe učini moćnije, uticajnije, ljepše.
Ima li poređenja koje nije obojeno materijalnim? A to ovdje određuje rang.
Uhvatimo li kad sebe u sopstvenoj zarobljenosti tuđim?
Razmislimo li da nam to poređenje, i nagoni koji se u nama zbog toga rađaju, sputavaju sve. I da postajemo taoci sopstvenog jeda. Ništa ne zavisi od nas.
Sve zavisi, a to ne vidimo od onih sa kojima se upoređujemo. A samo treba drugačije namjestiti pogled.
Uostalom, znamo li nekog ko ovdje pati zbog činjenice da je neko više knjiga od njega pročitao?
Više dobrih djela napravio?
Unutrašnja ravnoteža naša je nepoznanica.
Ako nemamo sa kime da se izmjerimo i da budemo makar za milimetar u statusu i blagu duži, mi ne postojimo.
Više se knjige ni na metar ne kupuju.
Sada metri služe za nešto drugo.
Stoga smo dovdje dogurali. Bez štete.
Da li je naš karakter spao na to da se ovako prosto i ubogo može opisati.
17:00
Što reći o ljudima u kojima srce i sve drugo treperi za ispunjenje želje da se primaknu čelu stola. A nisu besposleni. Naprotiv.
Nikako da ukapiraju da nije stvar do mjesta za stolom. Ono ne odlučuje ništa. Ako si Bogom dan da ti zadovoljstvo predstavlja sopstvena upregnutost, što te briga za raspored.
19:00
Maestral je stao. Sunce u odlasku nepostojano obasjava umirenu pučinu. Predvečerje je danu otelo bijelu svjetlost.
Utorak, 11.8.
10:40
Danu pristaje jutrošnje sunce. Maestral u nastajanju, ovlaš je nježno ispisivao malene brazde po staklasto-bijelom, tek probuđenom morskom licu. Pio sam kafu, čitao o aktivnostima stranačkih prvaka, Mirsada je dovodila u pristojnost ono što uradim po kući prethodnog dana.
Mačka, opuštena na suncu, mrzovoljno me gledala. Čamac sa platnenim jedrima gizdavo je ušao u luku.
13:40
Jeo sam kajganu sa povrćem. Nisam joj neki pristalica. Instrumental legendarne – O, sole mio, koji je ispunjavao prostor Đorđijevog stana, nadomjestio je onaj dio odbojnosti prema tom jelu.
20:00
Banjine jegulje su sjajno napravljene. Ukusne. Bojanske. Divno veče na terasi, kućice na vodi. Obećao je da će sve da ponovi, uz jedan dodatak. Oriz.
Srijeda, 12.8.
11:10
Mirsada je skuvala nes kafu. Soba je od nje mekoćom zamirisala. Magla je sakrila more. Jedan čovjek u bijeloj majici spušta se neurađenim stepenicama. On nosi kantu i tekućinu iz nje nemarno prosipa po vazama iz kojih proviruju unezvijerene ruže.
Ne znam zašto mi baš Moldavka S.Č. blesnu pred očima. I ništa mi novo ne pade napamet. Možda samo za to što se često pitam kako da definišem onomadno ludilo kao pojavu. Bez navođenja Krivokapićevih, raznih Živkovića, Šoćeva, Perovićki, Raičevićki…
I tako 90 posto Crne Gore. Možda ovako … dovoljno je da pričate o nečemu, pa će to nešto i postojati.
16:30
Sjetih se ovog trenutka ( dosada caruje nadamnom), dok na samom ćošku kreveta gledam knjigu Umberta Eka “Praško groblje” , sudije Osnovnog suda u Podgorici, Nate Rabrenović. U stvari ovako. Sjetim se njene presude kada je prvi put oslobodila Moldavku zbog davanja lažnog iskaza. I za neupućenog čitaoca. Uzgred rečeno. S.Č. je osuđena presudom Višeg suda u Podgorici za to djelo na kaznu zatvora u trajanju 1 godine.
E, u toj presudi je pisalo… Prije nego li napišem šta je pisalo, molim kolege ( bez izuzetka) da uzmu čašu vode i leksilijum. Može i nešto drugo. Da drže pred sebe.
One koji kreću najesen da upišu pravni fakultet, molim da prekinu čitanje, zarad mentalnog zdravlja.
Ako ste ovo pročitali da nastavim.
Dakle, tamo piše..Nema dokaza da Piperović poznaje Moldavku. Nema dokaza ni da je nije poznavao. Pa se ne može kazati da Moldavka svjesno laže…
Pročitajte ponovo. Ali, polako.
Da su Mujo i Haso sudili, pisalo bi ovako:
Nema dokaza da je Mirko ubio Slavka. Ali. Nema ni dokaza da ga nije ubio… pa ga nas dvojica osuđujemo na doživotnu…
Ako ono gore , po drugi put niste pročitali polako, učinite to iznova. I iznova.
Rekao sam već. Naša pravosudna stvarnost je luda. Ostaje nam da ludimo još malo, da bi joj granice utvrdili.
17:05
Kada me pitaju koja je razlika između pravne i nepravne države. Odgovaram: Nema pravne..u kojoj Milan Paunović još radi u policiji,a Mićo Orlandić na poslaničkoj listi,visoko stoji.
Pravna država. To je karakter političara, činovnika.
Četvrtak, 13.8.
09:00
Sinoć sam pješačio od Male Plaže do “Albatrosa”. Ponoć je uveliko bila zagazila ka jutru.
Lak mi je korak bio. Trijumfalno priznajem. Radovao sam se tome.
Unutrašnja lakoća koja je, ne pitajući me, iznenada izbila iz mojih mračnih dubina vodila me kroz poj zrikavaca skrivenih u niskom rastinju, ispod veselog, zvijezdama bogato nastanjenog neba, pored mladih, zagrljenih ljudi kojima je ljetnja strast zamijenila surovu stvarnost.
Slike iz prošlosti gurale su me pamučasto naprijed, usađujući u nogama snagu onomadnih koraka.
13:38
Da li da poželim, da u rasanjivanju od teških snova, nestane traženje, ono bunovno, po praznoj postelji.
Ili da dopustim tužnom srcu da još prosipa po krevetu suze koje se iznova rađaju.
Ne bi ni ona voljela da tamnoj budućnosti idem u susret.
Srećni, nevini san će doći. I ona će radosna biti.
14:10
Načas, sam sebi nedostajem. I tada ništa ne postoji. Uzdam se u nepoznati dio sopstvenog bića, koji je katkad znao da mi pruži ruku sa ivice ponora.
15:00
Upravo sam se dogovorio sa Banjom. On će nabaviti pribor za lov na lignje.
Doćicemo do zaliva u Ulcinju , sa Bojane, njegovim sjajnim ribarskim čamcem. Banja na njemu ima dobru muziku. Znam da voli kantri pjesme.
Može da bude to pravi kaubojski ribolov.
19:00
Ako hoćeš da te ostave na miru, ne budi sumnjičav. Za ostalo možeš pokazati nepovjerenje.
20:00
Kod Đorđija je došao sa kćerkicom kum Anđelo – Malisor.
Malena ne zna srpski, Jeka ne zna albanski. Ništa lijepom igranju nije nedostajalo. Ako je i došlo do nerazumijevanja, tate su bile prevodioci.
Uz saglasnost autora na portalu www.radioskala.me objavljen je dio sadržaja iz neobjavljenog dnevnika „Iza pučine ne stoji niko“ Zorana Piperovića.
Pravo i pravda nisu homogeni, ali su nerazdvojivi. A u onome što ste vi doživjeli sa aferom S. Č. poražena je i pravda i pravo.
Teško se oporaviti od toga. Vi možda i hoćete, jednog dana, ali naša pravna država daleko je od toga.
A, ako nema pravne države, upitna je i svaka druga. I to ne zbog napada spolja.
I nisu istinski ponizili državu oni koji su je napali tada s vama i aferom, ponizili su je one vaše kolege iz pravosuđa koji su je prećutali. I još ćute.
I zato su i pravo i pravda nemušti u Crnoj Gori danas.
Kao odlomci nekog drugog svijeta, nasukani na stvarnost.
Poezija jednog srca koje pati i u njoj onaj ukleti udio proze realnosti.
Crnogorska književnost ima jedan moćan glas sa vama, gospodine Piperoviću.
Kao i naša pobrkana stvarnost.
Makar i na srpskom bio taj glas.
Gospodine Piperoviću,
Prije freških vijesrti o broju zaraženih COVID-om , predizbornih abera po sistemu ko će koga dalje pljunut, naručenih i nenaručenih istraživanja koja jesu i nijesu prognoza izbornih rezultata u kolovozu, je Vaš Dnevnik.
Neka Vam bude milo.
Guštam sa prvom kafom u veliku ćikaru sa malim ovčicama iznad kojih piše Sheep. Troše se redovi i gutljaji pa mi žao što nema više priče i kafe.
Poznat vam je onaj osjećaj pustoši poslije pročitane knjige.
Neka vam milo bude.
PRAVILA KOMENTARISANJA
Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.
U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.
Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].