Iz dnevnika „Iza pučine ne stoji niko“ Zorana Piperovića (31)

Četvrtak, 30.7.

00:29

Bili smo ja i Luka na groblju. Sjeli smo, zapalili cigaru. Ćutali smo jedno vrijeme, onda je Luka malenom metlom čistio grob i oko njega ono što sa okolnih borova pada.

Zrikavci nisu prekidali svoje jednolično pojenje, ona gugutka skrivena u boru koji stoji iznad morske litice, svako malo pušta glas, blagi vjetar sa mora nanosi spokoj , savijajući lagano plamen sa svijeća koje je luka zapalio.

Rekao sam mu da odemo prije mraka. Poljubio je ploču, prekrstio se.

Idemo, doćiću sjutra opet da očistim.

Nisam ništa odgovorio. Rana je svježa.

Ušli smo u automobil. Zazvonila su crkvena zvona.

01:00

26. novembra 1880. Crnogorci su oslobodili Ulcinj.

26. novembra 1944. partizani su umarširali u Ulcinj.

26. novembra 2020. ova dva prva novembra nećeš smjeti da pomeneš.

Nemam pojma zbog čega. A još manje, zašto se toga sjetih upravo sada. U stvari, nijesam se sjetio. Samo mi došlo.

01:20

Čitam pisma kralja Nikole. S kraja XIX i početka XX vijeka.

I smijem se. Nije važno čemu.

12:00

Đorđije me zvao na kafu. Pušili smo. I uglavnom ćutali. Ines i Jeka su na Luštici kod njenih. Znam da Jeka tamo baš uživa. Kuća u šumi, plaža je blizu. Deda Neđo joj je zanimljiviji od mene namćora. I draži. To moja mezimica i ne krije. I ima pravo. Deda Neđo je čovjek za voljeti. I baba Željka, svakako.

13:00

Vratio sam se u krevet. Imam snage. Ne hoda mi se. Opet utonem u misli, u prazno. Na čas osjetim da ne mogu mislima unazad, još manje unaprijed.

Odurne su. Pretvaraju me u neku stvar. U saksiju ili sliku na zidu. Očigledno, ja sam saksija.

13:30

Racionalizam ili strast, ushićenje, život po inerciji, instikt?

Za ovo prvo treba hladna glava, proračunatost, pragmatizam, ledeni pogled na svijet, okolinu, sebe. Za neiskušavanje Boga, netalasanje.

Za drugo, neukrotivo srce.

15:00

Da li treba da pišem ako se ništa novo ne dešava? Da li dnevnik treba da odslika realnost? Ili može da istrpi fakat da sam u vremenu kada, zbilja, osim anksioznosti koju stvara epidemija, ništa i ne može da se desi.

Na ovo razmisljanje navelo me to što možda ispadam dvoličan prema napisanom.

Mentalne meditacije i opis viđenog – pa zbilja, da li se to dnevnikom može nazvati ?

Dvoličan sam. Ako makar jedan čovjek, koji nekad bude čitao ovo pomisli – nije pisao sebe radi, već lukavo udovoljavao nervima.

20:13

Najtužnije je u ovolikoj kući biti sam. Makar to bilo na kratko, makar i noć bila.

Uzeo sam svesku, par grafitnih olovaka, oba telefona. I grožđe.

Zapalio sam tompus, povukao dim, pa još jedan jer ga upaljač nije odmah savladao.

S obzirom da će neobjavljeni dnevnik biti i objavljen, da napišem i posvetu:

-Tebi,
ženo – čojku,
putujuća blagosti,
nesilazeći osmijehu,
otmena.
Crnogorko,
soju !

23:13

Slabašni bijeli oblaci, mijenjajući formu pamučaste bjeline, odigravaju oko mjeseca očito neraspoloženog za druženje.

Instrumentalna obrada poznatog hita Erika Kleptona stidno remeti lebdeću tišinu, pas nesigurnim glasom laje, očito želeći nešto u svom nezadovoljstvu da saopšti.

Poređani tompusi na stolu sa zebnjom čekaju da dođu na red. Luka i Seka su pošli za Podgoricu, Đorđije sa prijateljom Amarom ode u restoran Higo u borovoj šumi. Ja ne idem nigdje. Listao sam Pamukov roman Dževdet beg i njegovi sinovi, divio se turskom Kafki.

Sjutra je Bajram. Imam obavezu da svim, da svim prijateljima – muhamedancima , čestitam njihov sveti dan.

Suživot je tekovina onomadnih ljudi i tradicije. S čvrstim temeljom. I nije stvar trenutka. Već pravila i mudrosti stvorenih na crnogorskom specifikumu.
I ljudima.

23:30

Srce zatreperi na iznenadni dodir, na slučajni pogled koji ostane okamenjen zrakom uzvraćenog pogleda, na osmijeh koji ga otključa, na riječ koja ga ubode osjenčanom strijelom.

Na poziv koji je grozničavo čekalo, na prste u kosi koji ga penju da u grlu treperi.

Na mjesečini, pored kamina, u šetnji pored planinskog jezera, na čamcu koji miluje more, sjekući mjesečev trag prosut po njemu.

Ono kuca – zatreperi , ne pitajući se. Nahranjeno olujom koja ga, dolazeći iz dubina stomaka, prelije rajskom kišom.

23:49

Besame mućo ne pjeva Cezarija Evora. Instrumental te legendarne kompozicije odlijeće sa terase potpomognut vjetrom koji u ovoj noći prkosi omorini, nastanjujući pinješki mrak.

Mjesec mi namiguje.

Petak, 31.7.

13:05

Koga da pitam da li sam odgovoran za svoje nesavršenstvo?

Ili da se sjetim Geteovog Vertera i njegovih jada, koji u jednom od pisama kaže , da Bog sveti zna zašto je stvorio takve ljude.

13:30

Moje srce nepostojano je bilo. Mnogo sam hladne vode prolio po njemu i krvi, e ne bi li ga primirio.

16:00

Uvučem se u sebe. I zaronim u svijet slutnji, još mnogo čega što bih iznio ispred sebe i drugih, što se nekima ne bi dopalo, žudnji od kojih bi nekima bila muka, u svijet mraka koji eliminiše optimizam, nagona koji vrijeđaju humanost, ideja od kojih bi se postidio intelektualizam.

Eh, mnogo toga nerado krijem, da ne bih bio prinuđen da moj karakter izložim sudu ogledala. Pred kojim bi morao da stanem. I oči suočim sa strahotom.

19:05

Počinje smiraj dana i ja sam na terasi. Vjetar lagano, prijatno, prelazi preko golih ruku, mažući ih sunčanim danom.

Ovo je doba kada se pendulati znalo. Čamac, stari tomos, 50 metara najlona. I pero od guske. Kao varalica.

Ukusni gofići koprcali bi se po pajolama.

Subota, 1.8.

01:13

Seka je napravila palačinke sa medom i orasima. Zamolio sam je da ih iznese u tanjiru na terasu.

Magla se ispružila. Pokrila je mjesec, napravila oko njega opnu žuto-svijetle boje. Okovala ga.

Ulične svetiljke izgledaju kao žute kugle koje nepomično lebde u vazduhu. Prohladno je.

Napadni, jako smijeh sa Pristana, koji je sebi priuštio nepoznati veseljak, zvuči sablasno. Probijajući maglu, on se u vidu eha širi kao nevidljiva, prikrivena utvara.

Odjednom zavlada tišina. Mjesec je nestao, osokoljena magla prekrila je i svetleće žute kugle.

Hladno mi je u nogama. Ne i oko srca. Ono voli ove zakulisne slike prirode. I svetiljki.

14:00

Miriše na jugo.

16:00

Dok sam studirao, na današnji dan, žrtvujući ljepotu ljeta, teška, preteška srca, odlazio bih za Beograd.

Valjalo je septembarski rok dočekati spreman. Studije prava, bile su moj zadatak.

Kuća u otmenoj ulicu Internacionalnih brigada 31, obrasla u bršljanu, dvorište, veranda, soba sa previsokim plafonom, lusteri koji su, ne znam na koj način, onako ogromni, kačeni za plafon, krevet od orahovine, ispod hrama Svetog Save ( tada samo u temeljima), dočekivala bi me posle dvomjesečnog odmora, u svoj svojoj otmenosti, patini.

Beogradske tihe avgustovske noći pomagale su mi da štivo, na tužno lice i istu takvu dušu zbog odlaska iz nabujalog života i ljeta, lakše dopre do mjesta gdje se taložilo.

Kada bih u tišini, pred zoru, išao na počinak , ono bi se rvalo sa mislima punih čamaca, plaža, vatrenih Beograđanki, dostojanstvenih Njemica, diskoteka, ribom sa roštilja na divljim plažama.

Evo, ovaj prvi avgust. Sve što bude, mine. Sjećanja sjetna, draga, ostaju potonja.

Uz saglasnost autora na portalu www.radioskala.me objavljen je dio sadržaja iz neobjavljenog dnevnika „Iza pučine ne stoji niko“ Zorana Piperovića.