Iz dnevnika „Iza pučine ne stoji niko“ Zorana Piperovića (30)

Subota, 25.7.

11:00

Gledam na RTCG emisiju u kojoj jedan Radunović priča o njihovoj pogibiji na Skadru i rusko-japanskom ratu. Strašna priča. Tipično, opštecrnogorska.

Sjećam se majčinih riječi – oni koji nikada i nigdje nisu bili, na kraju će pobijediti.

Nigdje se to bolje ne vidi. Kao sa Pinješa.

13:00

Što uradi rodna senzitivnost. Sada čitam arhitektkinja – arhitektica.

Užas. Sutkinja. I tako još. Časno ime, izvrnuto ruglu. Sudije – to su žene, muškarci, častan, uman čovjek. Ljudi.

Tako je bilo kroz vjekove. A onda je stigla nepodnošljiva lakoće ravnopravnosti tamo gdje ne znači ništa. Osim izvrgavanja ruglu. I jezička patnja koja nikog ne čini jednakim. Jednakijom. Kaže li se tako?

13:47

Grčka i Turska su na ivici rata. Kako aktivirati član 5, koji govori da je napad na jednu NATO državu, napad na sve njih.

Ili će, možda, ostale članice imati svog favorita?

14:25

Baš volim instrumentale iz emisije – znanje i imanje, koja se emituje na RTCG1.

17:00

Dobar čovjek traži kod ljudi dobre strane, analizirajući. Iza izgovorene riječi vidi blagost, dobru namjeru.

Iza osmijeha, iskrenost.

Kod strogog izraza, pretpostavlja pouku.

U oštrom pogledu, autoritativnu opomenu.

Kritiku nečiju, u želji za napredovanjem.

U ispoljavanju slabosti, kao faktu da niko nije savršen.

Loš čovjek će sve to posmatrati. I zaključiti, polazeći od sebe.

A možda i oportun stav nije neprihvatljiv.

Gledajmo ljude onakvim kakvi jesu, a ne kakvi treba da budu.

Nedjelja, 26.7.

00:55

Razlika između pameti i gluposti je u tome, što ovo drugo ne može da se glupira.

01:00

Ako neko ima ambiciju da po svaku cijenu pokaže kako je pametan, istjeraće na ledinu onoliku količinu te iste pameti koja mu se neće dopasti.

01:54

Mladi mjesec, očigledno neiskusan, dugo se rvao sa parčetom pepeljasto-bijelog oblaka, ružan glas neke noćne, umorne ptice periodično je probadao poput strijele noć iznada Pinješa , u uglu donjeg dijela terase žabe kornjače došaptavale su se ne obazirući se na komšijskog psa, koji je preskočivši živu ogradu koja djeli komšijsko dvorište, lijeno, šapu pred šapu, sa dozom arogancije kružio oko njih.

Knjiga Knuta Hamsuna “Plodovi zemlje” bespomoćno je stajala na stolu, čekajući moju samilost da je prigrlim.

Prohladni vjetar trijumfalno me uveo u kuću.

Unutra je Luka slušao neku američku radio emisiju. Poželivši mu laku noć , odložio sam tompus u neurednu pepeljaru, ušao u sobu da priglim jastuk umjesto nobelovca.

11:30

Mirsada sada, kao i uvijek, tiho, najtiše, hodajući kao da nogama ne dodiruje tlo, a sve u želji da ne smeta, nešto ne poremeti, ulazi i pita, da li može ranije da ode. Majka joj je bolesna. Ona zna da, evo već 15 godina, sve može. Postavši skoro članom familije. Prvo je zaslužila Vesninu ljubav, onda nas, svih ostalih.

Ona je u kući 365 dana. Mi, kada dođemo. Ona je pazi, sređuje. Održava kućom.

Više ona, nego ovaj ambijent, oživljava Vesnu. Skromnošću, vaspitanjem, odanošću, plijeni i one koji dođu kod nas.

U septembru joj sve ostavimo. I onda joj se rado vraćamo.

13:00

Pisao sam što mislim o rodnoj senzitivnosti kod titulisanja poziva našeg nježnijeg pola.

I to se najbolja, naravno i najlakše, može objasniti tako što se treba prisjetiti kad Crnogorci iskazuju vrline jedne žene.

Oni kažu:
Ona je brat.
Ona je čoek-žena.

I to je krov. Nema preko toga. U tim riječima muškog roda, odvajkada pa do danas, ženama se, u ovom kršu, ukazuje respekt.

I, zar se Crnogorac najnježnije ne obraća kćeri – sine moj.

14:00

Sa TV pjesma … mlada Jelka ljubi Janka. Kada bi god nedozvoljena količina piva u meni pokrenula vazda prisutne emocije koje nikad nisu znale da se sakriju, zapjevao bih je. Kući, u kafani, na livadi, u čamcu.

Ako bi bila negdje u blizini harmonika, sunce bi me, sa roditeljskom pažnjom i osmijehom pratilo na počinak.

14:15

Rajko Cerović u “Pobjedi” kaže, da će se crkva kad-tad iseliti iz Crne Gore. Moraće, dodaje.

Možda. Samo ne znam što je planirao za vjernike. Hoće li i oni …

22:22

Mjesec boje stare pomorandže usidrio se iznad ulcinjske tvrđave, ne udostojivši pučinu niti jednog traga mrko-žute boje, zalutala lastavica žurila je negdje, Luka je čitao i glasno komentarisao knjigu o ocu Aleksandra Velikog, ja sam se na stolici okrenuo tako da mi je pogled usmjeren iza sjevernog bedema Starog grada, na borovima ispod kojih je groblje.

Ispod kuće čuo se jak mlaz vode čije šuštanje je upućivalo na zaključak da to Đorđije zaliva limune, kivi, mandarine, ruže.

Preuzeo je na sebe tu obavezu, i to radi prilježno, svakodnevno.

Tačno znam da Luku ove stvari ne zanimaju, a neko mora, stalno mi govori.

Tačno. Tako je neko morao, kad mu tatu to nije zanimalo.

Ponedjeljak, 27.7.

02:02

Nebo sa izraženom zvijezdom iznad mjesta gdje je bio hotel “Jadran”, šum koji načini vjetar prolazeći kroz krošnju bora, samoća, ogromni talasi, sve moći na zemlji, gromovi i ostale nebeske sile, navode me na razmišljanje. O pobožnosti, najviše.

Griješio sam i bojim se Boga. Ne mogu da prigrlim Ničeov stav o hrišćanstvu.

12:42

Opet odbijam prijatelje koji traže da dođem na Adu, Liman, Malu plažu. Strah od Korone i pomanjkanje želje za suncem i morem olakšavaju ovakav stav. Uostalom, i nijesam već 30 godina ljubitelj plaža u svojstvu kupača. Uživam u njima iz daljine. One su moja strast. Na jednoj sam počeo da hodam, plivam, živim.

Osama kao vrlina, prirodno, ima i hendikepe koji se ponekad jave. Tako dođu i po mene kada svi odu na more.

Jedna te ista stvar dosadi. Što god to isto bilo.

15:00

Ljubav često od pametnog, napravi budalu.

15:27

Čitao sam Hamsuna, gledao emisiju o Skadarskom jezeru, slušao lagane kompozicije u kojima dominira saksofon.

Imam oštraljku za olovke u obliku zatvorenog suda. Nije novina za mnoge. Mene je iznenadila. Ono što otpada, ostaje unutra, po potrebi se otvori. I otpadak odloži.

Kao minijaturni izum može da obraduje. I olakša.

Volim grafitne olovke. Ima draži u njihovom smanjivanju. Sadržaj se ne mijenja, samo forma nestaje. Kako mi to zvuči poznato.

16:30

Imajući u pitanju ovaj trenutak ja neću govoriti o tome, reče sada jedan poslanik na sjednici Parlamenta.

Utorak, 28.7.

01:14

Gledam kako pored uličnih svetiljki na Pristanu samo tišina prolazi.

14:30

Pas je puštao neke neartikuisane zvukove. Očito, nije znao čestitao ni da zalaje.

Stajao sam na kraju terase i gledao kako čovjek pokušava da iz vode uđe u čamac. Desnu nogu prebacio je preko ograde od krme i stajao neko vrijeme tako, očito nemajući snage da ostali dio tijela, dižući se na ruke, ubaci u čamac.

Galeb je doletjeo, stao na provu, okretao glavu, mahao krilima, gledao čovjeka nemoćan da pomogne. Vjetar je gurao čamac ka plaži. Sklonio sam se u hlad, pas je, naslonivši jezik na beton, zadremao, dišući ubrzano.

Vjetar je čovjeka zakačenog na krmi doveo do plićaka Male plaže. Ne znam gdje je galeb nestao.

15:31

Upravo slušam poslanika R.K. Govori u Skupštini Crne Gore.

Pa kaže.

Kada smo 2003 krenuli u nezavisnost, uz pomoć SDP preuređeno je ( tako nekako) tužilaštvo. I tada smo, nastavlja R.K., iz hibridnih režima prešli u demokratske.

Ovo treba izustiti i ostati na nogama.

Istina je neumoljiva i ja je, nedostojan, govorim od te 2003.

Onaj koji je smislio Moldavku ( zna R.K. sve) sravnio je tužilaštvo sa zemljom.

Ono se još ne može oporaviti . Uglavnom zahvaljujući R.K., M.O., A.J., M.P.

Napisao bih puna imena i prezimena. Ali ja vodim računa o dignitetu ovog dnevnika.

Zar oni koji su bili 2003 tamo, nijesu još na poslu. Svi.

Čak su neki glasovima R.K. pojačali Vrhovni sud.

I ?

Zdrav razum ili Moldavka, bilo je pitanje za R.K. I on je odabrao.

16:44

Danas je tačno 144 godina od Bitke na Vučjem dolu.

Vijenac je položila i delegacija UBNOR-a. Tako važan datum. U delegaciji nema predsjednika udruženja. Svuda ide. I polaže vijence. I crnogorči.

Gdje nestade?

18:30

Trebalo mi je da odspavam. I sjetim, kada sam se probudio.

Crnogorci na Vučjem dolu nijesu pobijedili fašiste i domaće izdajnike. Već neke druge.

Predsjednik, kada se obilaze mjesta pobjede nad njima, dobije napade ushićenja.

Upozoravajući da su domaći izdajnici svuda oko nas.

Ovdje za to nije imao priliku. Turci su nam prijatelji.

20:00h

Čuo sam se sa Mikanom. Idem na Adu. Kaže da nema turista. Nema nikoga. Šteta. Crnogorski biser, silom prilika biće sam sebi dovoljan. Mi, domoroci opet smo tu.

Ada – raj za sve one koji znaju čarolije mora, toplog, sitnog pijeska. Nestvarnih zalazaka sunca uz poj ptica, igre vjetra sa slabašnim oblacima. Ljepote ljudskog tijela.

Srijeda, 29.7.

00:20

Sad sam se vratio sa Ade. Uzeo olovku, svesku, naravno pepeljaru i tompus, izašao na terasu.

Mjesec je nakrivio svoje jarko žuto lice, pustio prah te boje u obliku duge, uske staze. I odmara.

Sablasno pusti je na Adi. U restoranu koji je sve ove godine vrvio od gostiju, nas troje sjedimo za stolom, dvije sove se dozivaju sa okolnih borova, bijeli pas leži opružen na terasi, začuđeno nas posmatra.

Sipe, lignje, škampi, mušlje, rižoto, odavali su nas sumornom ambijentu stavljajući do znanja, da smo na rajskom ostrvu, koje okružuju more i Bojana.

Tišina. I razgovor je svemu tome bio prilagođen. Tih, bez žara, usporenih glasova.

Petnaest kilometara do Ulcinja, bili su vožnja kroz avetnu prazninu. A ljeto ide.

10:30

Maestrala još nema. Kasni. More boje ogledala odmara.

Zapalio sam tompus, pustio instrumentale španske gitare i čekam da se Luka probudi. Znam da ću pričekati. Namjeran sam da odemo Vesni na grob, uklonimo iglice borova što po njemu padaju, da ćutimo, možda i nešto pričamo. Da smo tu. Znači nam.

Ne znam zašto nemam srca da odem sam. Možda oportuno i sebično želim da podijelim tugu. Potpuno svjestan da je svako tužan na svoj način. Ona je jedino duševno stanje sa kojim ne možeš racionalno da se rveš. Nju treba pustiti. Dođe vrijeme kada pređe u sjećanje. I ono bude sačinjeno od mnogo toga. Što se izmješa sa tugom. Darujući joj neku životnu, čak tužno- lijepu sentimentalnu dimenziju.

11:00

Luka se upravo probudio. Zovem ga i pitam da li da odemo na groblje.

Tata, ja volim da idem tamo predveče, kad sunce zalazi.

Pristao sam. Biće to sjetni. I tužni zalazak sunca iznad Limanskog mora .

Znam jedno. Uglavnom ćemo ćutati. Pušiti.

Kada sunce potone, kada ga pučine sakrije, penjaćemo se tužni, pretužni ka Crkvi. Iglice sa borova iznova će, lelujajući u sutonu tiho nalijegati na grob.

12:04

Instrumental pjesme “Govori tiše”. Ima melodiju koja vrati onomadnu bezbrižnost. I podsjeti na paradoks, da i sjeta zna u sebi da sadrži, možda nepripadajuću razdraganost.

12:10

Da li glas srca, isključuje glas razuma?

Ili ga viškom senzualnosti, a manjkom promišljanja, čini čovječnijim.

13:06

Nema zakona koji je pravedan prema svima, reče poslanik Konjević.

14:37

Instrumentali starih hitova Elvis Prislija. Maestral koji daje podnošljivost omori. Kohiba koja u svakoj prilici, u svakom dobu dana, moje nerve dovede u pristojnost.

Goli tabani po mermeru, koji upravo zaboravljaju prostatu.

Misli koje prilegnu, pa ustanu, lelujaju, pa se razmahnu, koje uđu u tamu, pa očas prigrle sunce, koje žure ka sjutra, onda ih nešto meni nepoznato, vrati u danas.

Uz saglasnost autora na portalu www.radioskala.me objavljen je dio sadržaja iz neobjavljenog dnevnika „Iza pučine ne stoji niko“ Zorana Piperovića.