Iz dnevnika „Iza pučine ne stoji niko“ Zorana Piperovića (28)

Ponedjeljak, 20.7.

23:00

Luka je otišao da spava. Do sada smo gledali svijetla ribarica-koča daleko na pučini. I raspravljali koliko su od obale.

U tišini koja je nalegla već mjesecima, pričamo i o svjetioniku na Starom gradu. Pričam mu, kako slanje njegovog svjetlosnog signala, namijenjenog brodovima-plovilima koji se primiču Ulcinju, gledam od kada sam prohodao. Prvo sa Pristana, sada sa Pinješa.

Obećao sam da ću mu pokazati sliku nastalu 1962 . Na kojoj sam sa mornaričkim podoficirom Stankom. Biće mu interesantno da vidi pozadinu. Hotel “Jadran” i goli Pinješ. Nigdje kuće. Golo, obraslo šumom brdašce.

Noć je vedra, zvezdana. Piše mi se. Nemam ideju. Nemam ni društvo. Veče je ovo za razgovor, razonodu ( makar sa kartama). Veče je ovo i za testiranje vrline. Kako stoički biti sam.

Utorak, 21.7.

00:03

Tompus kojem se kraj bliži pokunjeno viri iz pepeljare. Prazna flaša vode nepomično stoji na stolu, ćuti i sažaljivo me posmatra. U blizini dokoni pas lavežom budi usnule.

Jedan čamac sa crveno-plavim svijetlima, praveći buku, isplovljava iz zaliva.

O čemu da razmišljam, a već nijesam. Što da poželim, a da želja bude iskrena. Što bih htio, a da se to može ostvariti. Kome da se predam, a da mu ljubav zaslužujem.

Što da uradim, a već nijesam.

Što da sanjam, a znam da mi se snovi ne ostvaruju.

Koju pticu da poželim, kada su one već sve odletjele od mene.

Koju nadu da prigrlim, ja beznadežan. Koje srce da otključam, kada sam hirovito sva zaključao. Kome da pođem u susret, kada su mi koraci nesigurni.

Možda nekoga i usrećim. Sreća me napuštala nije. Iako od nje, to nikada tražio nisam.

00:40

Moja je ljubav uvijek iskrena. Ali je osjenčana neumjećem njenog pokazivanja.

Srijeda, 22.7.

1:30

Čujem korake prolaznika. Otvorio je kapiju. Zvuk sudara metala remeti tišinu. Koji sekund kasnije, opet je sve uspavano. I umorno.

Lice mi nastanjuje nešto nedefinisano, ostavljajući preko usana i očiju vlažnu koprenu.

U klonuloj glavi ostaci jedva prisutnog života, u umornom srcu koprca se slomljeno koplje, u venama zelenkasto-crvena rijeka, koja tekući ubrzano, stvara ritmične damare.

10:00

Nebo je bilo jako osunčano. Slutila se vrućina. Jato ptica, niotkuda doletjelih, kružilo mu je oko glave, u stopu ga pratilo.

Pješačio je dugo, naporno, nogama u kojima se od koljena pa nadalje nastanila težina od pređašnje muke.

Bilo je 12 sati kada je stigao do izvora u podnožju planine , koja se, kao dva vezana polumjeseca, pružila po okeanskom, zelenom prostoru koji je oivičavao.

Sjeo je na polomljeni bijeli oblutak ispruživši lijevu nogu u namjeri da je tiha, staklasto bljedunjava voda ohladi, pomiluje po iznemogloj koži.

Digao je glavu i vidio oblake koji su se punili kišom, idući mu u susret.

Nebo je očas postalo sivo, pretvarajući se u udaljenim ćoškovima u crne kutije.

Ustao je. Legao je naslanjajući lice na mjesto gdje je izvor samo lizao kamenje.

Čekao je kišu.

16:00

Zovu me da izađem na terasu, da ih vidim na dijelu Male plaže. Mahaće mi, kažu.

Daljina je to za moju minus dioptriju. Vidim kupače. Ne raspoznajem lica. Mašu. Tik su uz Mandrać.

Eh, tu sam počinjao da plivam. Dubina je bila dovoljna za naučiti, nedovoljna za ne daj bože.

Imao sam manje godina nego što ih sad Vuk ima.

Evo ih dovoljno, da dočekam kupanje trinaestogodišnjeg unuka na mjestu gdje smo 1966 , u drugačijem, potpuno drugačijem, ambijentu, po prvi put osjetili tijelo u vodi, koje odozdo ništa ne podupire.

19:47

Sunčeva staza bliži se kraju i već naslućujem njen svršetak, tamo negdje iznad Limana, desno od crkve. Kada dođe do samog kraja, Sunce stane i kao da čeka. A možda, iako umorno od svakodnevnog puta, u svojoj dobroti, zbilja sačeka da ljudi izađu iz ćutljivih soba, da zaposjednu vidikovce, terase, klupe, pučine, planinska počivališta, da upute iz očiju i srca, nježnu molbu, zahtjevajući da može početi silaziti na drugu stranu, ostavljajući smiraj okupan crvenilom, smiraj koji će umirujuće, dostojanstveno i nježno prozastrti tamu po svemu onome što nam šetajuće oči vide.

Četvrtak, 23.7.

01:55

Lakše mi je da se borim sa snom, ako sam na terasi. Spava mi se, a ne bih. Ne bi se to dopalo mislima, tompusu, desnoj ruci, grafitnoj olovci.

Vjetar večeras neće doći. Udaljeni žamor kao nafilovan prostodušnim, po malo naglašenim smijehom, odzvanja, šetajući ivicama mraka.

Trljajući oči koje sporo lutaju, od usamljene zvijezde do nevinih, skoro rođenih, stidnih talasa, koji bezvoljno i bez snage kvase usnuli pijesak, povlačim dim kubanske cigare, puštajući ga razigranog, čaroliji ukroćene ulcinjske ljepote.

2:22

Da li su noćna tišina i tama jedno te isto? Ne znam iz kojeg kutka moje unutrašnjosti ovo pitanje, ušavši kroz otvorena balkonska vrata, stada pred mene.

A ja se snu ponadah. I nije me mnogo iznenadilo. Ono je dio (proizvod) moje mračne strane, koja odurnošću, u časovima ružne osame, šalje na mene pitanja. Bez veselih boja.

I jesu li ono dvoje s početka isto? Teško je na to odgovoriti. Sanjar bi ih skupa vinuo gore da lebde. Iznad krošnji drveća, skrivenih cvjetova, zalutalih zaljubljenika, ne praveći razliku.

Moja priroda, lišena umješnosti sanjarenja, tražila bi odgovor u dubinama nepoznatog što leluja nad ponorom nedostojanstvenim za noćnu tišinu.

Tamu bi on (ponor) podijelio sa mnom.

2:40

Ovaj dnevnik postaje iznenađenje za mene. Spontano, nehatno i nenadano, stavlja pred (ne)iznenađene oči više suprotnih strana onoga što je još ostalo od mene.

Pohvaljujem sopstvenu iskrenost. Ni jednog, često iznenađenog trenutka, nije imala ambiciju da narav sakrije od mene. Naprotiv. Prostrla je po hartiji, čvrsto uvjererena da je kao odlika, dobar reprezent duše.

21:00

Gledao sam sinoć u skupštinskom prenosu na TV, neskriveni napad mržnje Ranka Krivokapića.

U transu je, vidno neartikulisan, u posebnom duševnom stanju ,pitao poslanika Radonjića , ponavljajući dva puta
– jesi li crnogorski Srbin ili Srbin iz Crne Gore ? Reci, reci, siktao je R.K., ne skidajući odmetnuti primičak kose koji mu se nastanio na čelu, bliže nosu.

A onda je jurnuo na trobojku. Koja je, pošto sultan nju predade knjazu Milošu, postala dokaz da su Srbi pristali da budu vazali. On nije. To će postati kasnije. Doduše ne Turcima. Iako oni koji Turke smatraju braćom , njemu omogućavaju da obnaša politiku.

Ranka bi trebalo pozvati na kviz. Koji bi organizovala Skupština Crne Gore. U svojstvu gosta i pitati ga:

1.Ako sretneš Milorada Dodika ( ne mora u šumi), da li bi ga pitao izjašnjava li se kao bosanski Srbin ili Srbin iz Bosne. Nakon odgovora, elaborirao bi , koji je odgovor manje opasan po tu državu.

2.U kojoj je od ove dvije varijante, Dodik – manji, veći, normalno – nenormalni, zločesti, manje zločesti Srbin?

3.U kojoj od ove dvije varijante bi Dodik manje ličio na Srbina ? Što je vrlo bitno. Po Ranka.

Prisutni bi svaki odgovor nagradili aplauzom. Gospodin Radonjić, kao vazal, ne bi imao pravo pristupa, a tursko-vazalska trobojka ostala bi kući kao unikat. Jer je drugi primjerak kralj odnijeo u Gaetu. Da ne padne Ranku u ruke.

Šta ako ja večeras, u Pinješu, srcu Ulcinja, brdašcu iznad Male plaže, kojeg u memoarima Nikola prvi, naziva Pinježe, legnem kao crnogorski Srbin, a probudim se kao Srbin iz Crne Gore?

Kako će ta mijena, a nije mjesečeva, uticati na nivo mora u zalivu, plimu, oseku, komšijske odnose, stabilnost Crne Gore, na zvaničniu crnogorsku zastavu.

Ja bih uručio na kvizu specijalnu nagradu – sliku, ulje na platnu, gdje sultan trikolornu zastavu sa srpskim grbom, koji je lično sultanovo rješenje, predaje Milošu.

Na slici se vidi i crnogorski gospodar, koji iz prikrajka viri. Što mu je kasnije omogućilo intelektualnu krađu.

Glede trobojke.

Petak, 24.7.

00:30

Ako tvoja unutrašnjost nije naučila da daje, jednog će dana početi da mrzi one od kojih je nekada primala poklon.

00:40

Da li je Paskal rekao da ljudi osrednje pameti i oni gordi ne vjeruju u boga?

00:50

Razlika između moralnog i nemoralnog čovjeka je što ovom prvo srce zaigra na svako iskušenje. Lišeno kompromisa.

01:14

“Moja draga Klementin” na Pink Westernu. Henri Fonda igra Vajat Erpa.

Muzika iz filma, koji sam gledao više puta, zamijeniće leksilijum.

15:00

Država ne spori da je u Gusinju podignut spomenik nekom Čeljaju. Poslanik Aleksić kaže da ispred spomenika vijori i zastava druge države. Naša ćuti. Ne kaže da ne vijori. Poslanik Aleksić kaže i da je Čeljaj bio ratni zločinac, ubijen od OZNE 1946.

Nimanbegu sve negira. Samo ne kaže u kom svojstvu to radi.

Država ne zna ko je nadležan da ga ukloni. Ne zna to već oho-ho vremena.

Ne objašnjavam nikad lako objašnjivo.

Ovdje se samo o jednom radi.

O dostojanstvu.

16:50

Kada sjedimo za stolom u kući, prva slika je, pogledam li kroz stakleni zid, da smo na brodu.

Vide se bijeli stubovi i more. Ili, kao da je razglednica, ogromna, postavljena ispred očiju.

Seka je napravila sjajnu riblju paštetu.

Ja, ona i Luka opušteno uživamo u njoj. Sve je lijepo, sve odiše Mediteranom.

Subota, 25.7.

01:01

Sova i gugutka tiho šapuću na grani usnulog bora. Tama tiho silazi, spuštajući se nježno po krovovima, palmama koje pate, pučini koju su talasi ostavili samu.

Ušao sam u trpezariju, našao CD na kome leže zvuci španske gitare i vratio se na terasu. Krenuli su skoro prigušeni, opijajući zvuci, kojima namjerno nisam dozvolio da nadglasaju razgovor ptica, koji vode, ne obazirući se na mene.

Uzeo sam genijalnu Nušićevu knjigu, Devestopetnaesta – tragedija jednog naroda. Kupio sam je na Krfu. Svako ko hoće da se upozna sa njegovom genijalnošću, treba uz Autobiografiju, da pročita i ovu knjigu.

Muzika koja budi nadu i čiji tonovi uvlače energiju pod kožu i zvuci prirodi stopljeni sa, u crno obojenom okolinom, stvaraju čarobnu priliku za ovo štivo.

01:30

Opet čitam ( naravno, sada u fragmentima) knjigu Andrije P. Jovićevića – Dnevnik iz balkanskih ratova.

Akademik Dimitrije Vujović onomad je dao kritički osvrt na njegov neobjavljeni rukopis – politička pobuna u Ceklinu i Ljubotinju u decembru 1918 ( eh, 1918), sa naglaskom da je to vrijedan dokument za izučavanje Božićne pobune.
Bio mu je na Cetinju učitelj Simo Matavulj.

O njemu je pisao i Dr Novak Ražnatović.

Kada spomenuh ova dva istoričara, nemam zrno sumnje da današnji istoričari na život i djelo Jovićevića, neće pero trošiti.

Neće mu pomoći ni njegova saradnja, po predlogu Kralja Nikole, sa Jovanom Cvijićem.

Čak ni to što je bio znameniti Crnogorac.

Ima “falinku”.

Uz saglasnost autora na portalu www.radioskala.me objavljen je dio sadržaja iz neobjavljenog dnevnika „Iza pučine ne stoji niko“ Zorana Piperovića.