Iz dnevnika „Iza pučine ne stoji niko“ Zorana Piperovića (27)

1

Četvrtak, 16.7.2020.

01:27h

Baš sam mrzovoljan. Toliko da ne znam šta sam sve danas radio. Mračna strana moje naravi, vrlo često nadvlada u meni ono zrno smirenosti, ne samo nju, već umiri i lahor što me ponekad umilno pomazi, podigne, rodi osmijeh.

Sve potone u sekundi. Ostane mrzovolja, koja odzvanja svuda naokolo, izlazeći poput ružnog vjetra, u talasima. I snažno.

***

Mana iskrenosti je što ima višak poštenja, a manjak racionalno raspoređene pameti.

***
Nepravda postaje pravda kada se ponavlja.

09:00h

Napravio sam nes kafu kojoj je bljutavost jedini kvalitet. Ne umijem bolje, a s obzirom da je mojih ruku djelo, studiozno sam je pio. Kao pravu.

Boli me glava. Treba otići za Kotor i dati sve od sebe pred tamošnjim sudom.

Zapisao sam u ovom dnevniku da volim Boku. Jer su mi roditelji tu započeli, kao vrlo mladi, svoj dugogodišnji, mirni, uspješni brak.

Nema ih odavno. Ostaće mi u sjećanju odlazak za Risan, kada sam sa majkom tražio kuću u kojoj se Mirjana 1951. rodila. Napuštena, obrasla u korovu građevina, tik uz magistralu. Majka je stajala ispred nje, sa prednje strane, uz more, i zaplakala.

14:10h

I bio sam u Kotoru. Badava. Suđenje je odloženo. I badava vožnja po praznom drumu od Ulcinja do tamo.

Između Sutomora i Petrovca, mimoišao sam se sa motociklistom i bijelim Volvom, podgoričkih tablica.

Bilo mi je, da naglasim to, drago što sam uzalud putovao. Sreo sam ispred suda sudiju Danijelu Samardžić, koja je trebalo da vodi krivični postupak. Mirna, tolerantna, ljudska, znalac.

15:00h

Ručao sam kod Đorđija i Ines. Jeka se brčkala u bazenu, pa nas nije udostojila prisustva. U njenom odsustvu, tišina ugrabi i uđe u kuću.

Vraćajući se u svoj dio kuće, na terasi me čekala ona bijela mačka. Imam prema mačkama odnos kakav je imao i gospodin Kojner. Junak Bertolda Brehta. Nije mnogo mario za njih, ali bi svaki put , kada bi zbog zime tražile da im otvori vrata, to radio.

Gospodin Kojner je volio slonove. Isticao je da se njegovo meso ne jede. Voli djecu, voli da pije. Čine nešto za umjetnost: daje slonovaču.

15:30h

Ranko Krivokapić je u Skupštini Crne Gore rekao da je u Francuskoj, zbog afere Drajfus, pala Republika. I trebala je.

Zaboravio je. Za veću laž od Drajfusa, koja se zvala – afera Moldavka. Pao sam samo ja. Niotkud.

Upravo zbog Krivokapića, koji se prema režiserima nije ponio kao Francuzi. Naprotiv. Uzeo ih je u skut i nebesko nesojski branio. I odbranio. Za sada.

17h

Gugutka slabašnim i promuklim glasom, jedva čujno guguče. Komšija udara nekim predmetom u beton, mačka na balkonskoj ogradi drema, žmiri očima i okreće stomak ka suncu, Đorđije spava i hrkanjem zbunjuje Jeku, ja pušim i na jednom TV kanali gledam intermeco u kojem se ređaju fascinantni predjeli sa crnogorskog sjevera.

Upravo mi Ines nudi hladnu lubenicu i njenu Nes kafu.

Novi tompus je spreman. Volim njihovu terasu. Osjeća se miris maestrala.

Petak, 17.7.

00:44h

Ako moramo da nosimo maske i kada smo napolju, to znači da je virus u vazduha i da smo mete. Neodbranjive.

Hoće li sledeća naredba biti, a bilo bi logično, da se maska nosi i u kuhinji, spavaćoj sobi, toaletu. Jer. Ako se mora nositi i u zatvorenom prostoru , a stan/kuća to jeste, nemoguće je da ga i tu nema.

Ima ga onda i kada spavamo, kada se tuširamo, kada…

Dolazimo do faze, kada niko neće moći da objasni, kako može da se desi da se neko ne zarazi.

Bojim se da će ovo biti kiša koja će sve pokvasiti. Pa ko dočeka kišobran.

1:07h

Da neko prevede Memoare Kralja Nikole i da ih na čitanje Aivu Oravu, predstavniku EU. Pa ovaj to uradi..Onda krene ulicama Podgorice da šeta i dođe do Gospodarevog spomenika. Zastane, podigne glavu i pogleda ga. Šta bi prvo pomislio?

1:17h

Nikada ne pitajte onoga kome je Bog potreban, da li ga ima ili nema.

9:30h

Mislim da pokazujemo manjak pameti. Promišljanja. Koje diktira trenutak.

Cijeli svijet je zaćutao pred nadolazećom ekonomskom i svakom drugom katastrofom. Uvjeren u jedno. Da samo zajedništvo na planetarnom nivou ovo zlo može da nadvlada.

Mikro zajednica kakva je naša, rasplamsava retoriku, koja proizvodi mržnju. Na sve strane. I to se vidi golim okom. Na izborima se takmiče politike.

Ovdje smo dovedeni u situaciju da glasamo za jednu ili drugu mrzilačku stranu.

Vrijedi li išta u Crnoj Gori pobjeda na mržnji?

Ne, naravno. Jer se ona ne rješava na njima. Takvi izbori generišu još veće probleme, koji se negdje gomilaju. I prifaliće prostora za njihovo taloženje. Misli li ko o tome?

Prosječan Crnogorac, na koga sada niko ne misli, ostaće sluđen. Na kraju i gladan. Mala je njegova glava da sve, čime ga bombarduju sa svih položaja, shvati.

A stomaku ne treba razum, već potreba što kroz usta ulazi.

Hoće li fatalizam ludila, ismijavanje istorije, sociologije i nadasve novinarstva, prestati da bude dio taktike. Zarad mandata. Gdje o čovjeku niko ne razmišlja.

Kada se stvara paralelna sociologija, ona prva ostaje negdje, znajući da će doći red na nju. A ona tada pravi nered.

Da li griješim kada kažem da pravoslavni narod u Crnoj Gori, u ovakvom stanju više i ne postoji?

Vidi li to iko? Sve ostalo je nebitno. Paradoks je u tome što to nebitno, postaje prevashodno.

10:10h

Iz Liberalne partije danas je poručeno da nije realno očekivati pogoršanje epidemološke situacije.

Ko zna, zna!

13:40h

Zvao me prijatelj i kaže da je na portalu Skala radija, čitao neobjavljeni dnevnik i da sam, zapisujući prije mjesec dana, kako će zaštitne maske postati modni detalj, zbilja pogodio. Vidio je po portalima da se nude na prodaju maske koje se slažu sa cipelama , kravatama …

Znaš li za crnogorsku izreku – što ovca vidi ležeći, nije daleko, odgovorih mu.

18:30h

Čuo sam se sa Veskom. Izašao je iz bolnice. Sjajna vijest. Sjajan čovjek.

19:30h

Uzeo sam da prelistam knjigu ( baš tako) o velikom srpskom naučniku, filozofu, metafizičaru, Branislavu Petronijeviću. Doktorirao je u Lajpcigu, sa 23 godine.

Više me interesuje njegova biografija, nego ono što je njegov doprinos metafizici. Jer, ionako, o tome doprinosu, zbog nekompetentnosti, ne bi mogao ni da sudim.

Saznajem da mu se otac prezivao Jeremić, deda zvao Sofronije. I da su iz Crne Gore.

Subota, 18.7.

Preambiciozno sam izašao ispred kuće da popijem kafu. Hladno mi je. Morao sam, baš ovog datuma, ljeti, na moru, da obučem nešto toplije.

Mada, šta je danas nelogično, apsurdno?

Ispijajući kafu, gledam kako se mali talasi lome, negdje na udaljenosti od dvadesetak metara od Male plaže, zapjenušano dodirujući pijesak. Slabašni, razvučeni i pokoji sivkasti oblačići, stoje iznad pučine kao na platnu nekog realiste.

Daleko, iznad istoka, kao da je izašao iz vulkanske lave, gospodareći, nalik i na sniježni planinski masiv, jedan oblak odmara.

Razmisljanje o trenutku prekinuo je poziv od Ines i njeno pitanje, volim li burek sa mesom.

13:27h

Pušim. Slabo osvjetljenje sa TV pomaže da ne promašim pepeljaru. I da vidim što zapisujem. Sjenka od ruke što se pomjera zajedno sa olovkom, otežava ispisivanje po hartiji. Prekidač za struju je tik iznad glave. Mrzi me da to uradim.

Hoću nerve da nerviram. Ima u tome nešto što nije normalno.

Ili je ovo sve nenormalno.

13:48h

Zvao me Bojan Šarkić, naš ambasador kod EU u Briselu. Pitao za djecu.

I njemu su dva sina fudbaleri. Reprezentativci. Jedan je golman Aston Villa.

Kažem mu da sam u Ulcinju i da u Podgoricu neću skoro. Ne znam ni što ću ovdje. Jer, skoro, sve je isto. Gdjegod da si.

Nemogućnost komunikacije ( osim na daljinu), redukovanje svega što je imanentno ljudskom ponašanju, oduzima uobičajenost. Eliminiše želju za bilo čim drugim. Ako nešto drugo, van reduciranog, i postoji.

19:30h

Slušao sam Lea Rojosa i Georgi Zamfira. I prepustio tijelo čarobnim, omamljujućim zvukovima koji su lelujali.

Prekrstivši ruke na grudima, usredsredio sam misli ( mogu kada hoću i kada zbilja treba) tako da se prepuste stazama koje proizvode ovi fascinantni instrumentali, koji se inače mogu samo slušati kad tijelu i duši ne treba ništa osim lebdeće melodije.

Nedjelja, 19.7.

11:00h

Doručkovali smo. Seka i Luka nude mi američke palačinke sa javorovim uljem. Nešto poput meda.

Što bih radio, da ovo nisam probao.

13:00h

Namjeran sam bio da odem na Adu. Odustao sam. Mikan će doći 24. jula, iskoristiću to. Možda se i okupam. Da iznenadim sebe. I more.

14:00h

Gledam na BBC, emisiju o životu u divljini. Kanada. Tiho jezero. Ljudi u šumi, na vatri, kuju od metalnih predmeta alatke koje im služe za izgradnju brvnara. Bez viska, libele. Šume, planine, jezera, planinski vrhovi. Jaki ljudi, bradati, snalažljivi, vrijedni, inteligentni. Čvrsti. Spoj surove prirode i ništa manje toga u ljudima.

Prilika uvijek podari ono sa čime nisi rođen.

A vrijedno je. I ljudsko.

17:00h

Čitao sam, iznova, u fragmentima, “Lolitu” i “Dar”. Knjige genijalnog Nabakova. Pisane na dva jezika.

Ova prva na engleskom, druga na maternjem.

Sjajna naracija u prvom licu, u “Loliti”.

Možda je i treba na kratko čitati. Ne zbog podsjećanja. Već zbog magije, koja traje duže, kada se knjiga odloži.

18:30h

Slučajno, prevrćući po fijokama, nađem crno-bijelu fotografiju sa datumom 7.4.1974.

Dvorište gimnazije, obraslo travom.

Između mene i Fatmira, na slici je naša školska drugarica Lala Radović. Kao da je juče bilo. Oči načas zaslijepljene od sjećanja koja u talasima naviru. A bilo je prije 46 godina. Fatmir nije živ.

Lala se udala za unuka vojvode Sima Popovića.

Ja zapisujem ovo o fotografiji nastaloj 7. aprila.

Tog dana je u Bečeju, rođena moja Vesna.

23:30h

Dobio sam na viberu pjesmu:

Tvoj život je tvoj život.
Ne daj da utone
u bolesnu vlagu pokornosti.
Budi na oprezu
uvek postoje izlazi.
…Negde ima svetla.
Možda nema mnogo svetla,
ali bolje i to nego mrak.
Budi na oprezu.
Bogovi će ti ponuditi šanse.
Spoznaj ih, ostvari ih.
Ne možeš da pobediš smrt,
ali možeš pobediti smrt u životu,
ponekad.
I što česće to činiš
biće više svetla.
Tvoj život je tvoj život.
Znaj to dok ga imaš.
Ti si čudo.
Bogovi čekaju da uživaju
u tebi.

Čarls Bukovski

Ponedjeljak, 20.7.

10:00h

Đorđije me probudio i pita šta hoću za doručak.
Prije doručka, već sam zapalio tompus i zovem Luku da ih donese iz Podgorice.

Dobio sam palačinke. Odložiću ih. Pijem kafu, slušam saksofon instrumentale i čitam sjećanja Milutina Milinkovića.

Ne znam šta ću danas da zapišem u dnevnik, ali znam da se ništa novo neće desiti. Svaka dosada liči jedna na drugu, ma koliko joj sadržaj oplemenjivao.

Ako uđem u običajenost, to je već gore od same dosade.

12:47h

Gledam na BBC emisiju o mačkama. Ona je čudo. I domaća, koja drijema nekom u krilu, i divlja, koja zna i da ubije. Četrdeset vrsta, četrdeset veličanstvene ljepote.

Ona se mazi, voli djecu. Voli i odrasle. Svi pažljivo slušaju njen sjetni glas – mjauk. Zna i da se nježno očeše o nečiju nogu, graciozno produži dalje.

Voli pažnju. Umiljata je. Prede.

Mačka zna, kako rekoh, da bude i velika. Voli prostranstva, planine ( Himalaje). Ima nerazumjevanja sa okolinom. Posebno ako je gladna. Pored ljepote, često je sama ta ubilačka energija, koja joj služi za preživljavanje, legitimiše pred ostatkom svijeta.

Zadužila je i čovječanstvo. Svi za lijepu ženu, u žargonu kažu, da je mačka. Prava.

Značajno je i to, što se zbog te usporedbe, niko ne uvrijedi. Ni žena ( djevojka). Ni moja junakinja.

15:30h

Ines me zvala na ručak. Crveni rižoto sa bijelim i crnim lukom, bosiokom, ukusnim kozicama.

Dopao mi se sir u maslinovom ulju, sa ruzmarinom. Iz naše bašte.

Ona i Đorđije su sve to zalili vinom iz italijanske provincije Pulja.

Ko je meni kriv, što svoje vino, nijesam onomad, znao da rasporedim.

Uz saglasnost autora na portalu www.radioskala.me objavljen je dio sadržaja iz neobjavljenog dnevnika „Iza pučine ne stoji niko“ Zorana Piperovića.

1 KOMENTAR

  1. Mudosti se nižu.
    Emocije pretiču.
    Metafore u toću od originalnosti.
    Stav i kičma ljudska.
    Stanja duha nadimaju se kao mali oblaci pred pljusak. Ma….literata .

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here

PRAVILA KOMENTARISANJA

Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.

U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.

Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].