Iz dnevnika „Iza pučine ne stoji niko“ Zorana Piperovića (23)

Utorak, 30.6.

11h

Saznah da je zbog Korone odloženo suđenje u Višem sudu. Ovo odlaganje može biti samo značajno zbog fakta, što mi je omogućilo da ostanem u krevet. Iako mi taj ostanak, nakon buđenja, nikad zanimljiv nije bio.

Đorđije me zove. Ljuti se na nekog bankarskog činovnika. Umirujući ga, pao sam u vatru, tako da se razgovor završio da se nije znalo ko je pomirljiviji od nas dvojice.

I dalje sam onaj, koji do kraja ne zna kako treba. Nikako da poradim na strpljenju i stamenosti, makar za određeni period. Trajalo to pet minuta, ili isto toliko sati.

Moje nervno ustrojstvo je poput planinskih vijenaca, kod kojih između vrhova, treba da osvojiš doline, manje vrhove, strmine. Borba nerava sa voljom, koja neprestano ište mir.

14h

Bio sam pravi entuzijasta u momentu kada sam sa željom, koja je izražavala sumnju, izašao na junačkih 36 stepeni.

Po izlasku iz zgrade, kada je volja već digla ruke, predajući se, inatno sam zakoračio ka kolima i rekao Mišuru da idemo u Mašu.

U čudu su me prijatelji posmatrali, kada sam ustao sa stolice koju sam u nedoumici ostavio.

Gdje ćemo, pita me moj prijatelj, stamena, tipično crnogorska, hrabra, samouvjerena osoba, šampion u borilačkim vještinama, izrazom lica, kojem je dobrota trajno osjenčila sve na njemu.

Ušao sam u stan, ruiniran košuljama, farmerkama, na sve strane razdijeljenim patikama, cipelama.

Kutijama koje su pristigle od dostave za hranu, nehatno razbacanim knjigama, koje su imale sreću da ih nakratko maltretiram, praznim čašama koje me u čudu posmatraju sa kreveta, na stolu pored njega, po kuhinji.

Pepeljarama punim pepela, opušaka od tompusa, koje snuždeno, pod teretom tih ostataka, poštujući me, neopravdano ćute.

Od Milka čokolada, raznih veličina, napola pojedenih, čija je ljepota, sa sve ukusom, nehatno uvrijeđena.

A koliko juče, Nena je sve dovela u savršeni red.

Između reda i nereda, moja aljkavost nema dilemu.

14:30

Čovjek zna, kada dovoljno ne zna. Što bude više saznavao, uništiće ga sumnja.

Srijeda, 1.07.2020.

1:42

Obično kada hoću nešto da uradim, izbjegavam jedno. Ne analiziram sebe. Jer, ako bih uspio u tome, prvi bih pobjegao.

Večeras sam neartikulisano, van svakog reda, otkinuto parče Milka čokolade stavio usta, podupirući ga pistaćijem, bananom, sokom od jabuke.

Malo mi je bilo ta, naprasno smišljena, još neotrkrivena kulinarska- dijetetska kombinacija. Već sam jogurt sa muslijem ( tradicionalni crnogorski specijalitet), koji mi je sklepao Đorđije, dodao svemu pobrojanom.

I dok sam, legavši na leđa, čekao da se stomak vrati iz stanja šoka, nešto mi pade na pamet.

Doći će vrijeme, ili još boje, doći će nekad vakat, kada će drugi Crnogorci raspravljati, analizirati, tumačiti fakat:

Kako je postojalo doba, kada u našoj otadžbini, pominjanje Njegoša nije bilo, nije imalo, onaj DNK značaj, koji je od 1851. imao kod nas, nalegnut na svaku poru onomadnjih, skorašnjih Crnogoraca. Zelenaša, bjelaša, četnika, partizana, komunista, baba, đedova. Svih. Postavši opšte mjesto, akademika, seljaka.

Kada se činio sumnjivim. Kada mu rođendan nije smio biti inaugurisan, u neku, sa stalnim datumom, kulturnu manifestaciju. Dan, jubilej.

Kada su Crnogorci strepili da neko nešto ne predloži, a tiče se Vladike, što će morati da ih obaveže na muk, kao da to nijesu čuli. Pa ne mogu da prihvate.

Kada će se analizirati – što je bio ekvavilent faktu, da Crna Gora nije bila Njegoš.

Debele će to knjige biti, koje ja, možda, iz opravdanih razloga, neću pročitati.

Mada, kod mene se, nikad ne zna.

2:26

Dok se Gregori Pek na ekranu bori, kao obično, ne uzalud, protiv neorganizovanih Apača, pa dok sam, ko zna koji, tompus zapalio, izazivajući nikotinsku maglu, koja je postiđeno, kroz otvoreni prozor, otišla negdje u prijatnije okruženje, razmišljam.

Ako juče manjinske partije neće da podrže Zakon o istopolnim brakovima, a SDP hoće, ima li sve to legitimitet glede te partije?

Bošnjaci, kao Front i Albanci, gledaju na sve to iz vizure tradicionalnog vaspitanja.

DPS odavno nije tradicionalan. I to je OK, ako je njima OK.

I sada. Kako je većina članova SDP-a sačinjena od Bošnjaka, da li je baza konsultovana. Ili trojac, Krivokapić, Konjević, Stanković, neće da ruše svoje evropsko lice o stvari o kojoj se, oni koji su ih izabrali, groze. Znam da Džavid Šabović neće biti u sali.

A strašno bih volio da čujem, šta misli o stavu ove trojke.

Između birača i gej lobija u EU, biraju ovo drugo. Na radost Rožajaca, Gusinjana, Petnjičanina.

Ne mari. Neka i oni na čas, po tom pitanju, budu Evropljani. Evo i ja ću.

10h

Teško je probuditi se i čuti samo sopstveni glas, nakašljavanje, zvuk telefona. U pauzama, tišina sa plafona silazi i nastanjuje sve oko mene.

Tada, neživahno ustanem, napravim splačinu od kafe, uneredim kuhinju i zatim pola ne popijem, pola nedžentlimenski ostavim posteljini.

I ne nervira me to mnogo. Nikada o urednosti oko mene nijesam patio. Jer se oko nje trudio neko drugi.

I nemam namjeru da joj se sklonim u stranu. Ima mladih ruku puno u porodici. Pa neka vide, pomognu i uče. Kako ne treba.

Nije lako, stalno izlaziti iz stana, a nemati kome kazati, kad ćeš ponovo u njega.

Samoća se uči.

16:50

Kada sam, pišući kolumne u tadašnjem listu “Publika”, napisao riječ neznaven(o), svi koji me znaju, a mnogo ih je, pitali su me – otkud ta riječ?

Nije bila u jezičkom prometu. I ja sam bio uporan.

Sada je svi koriste. Autor se još uvijek ne zna.

13:40

Kasno sam uspio da zaspem. Rano ustajanje, trk niz stepenice, evo me u hodniku Višeg suda.

Tijesno mi je bilo sa maskom na licu. Iritirala me, sputavala, možda iz uobrazilje, da normalno dišem, svrbela me, krivila se po licu. Oklop.

Imao sam osjećaj da se izgovorene riječi, odbijaju od nje, vraćajući se nazad. Sve do glasnih žica.

Moraću da se navikavam. Ne samo na poslu. A moraće i tompus da se navikne. Maska će, ili je već, postala prijateljom mojih pluća. Biće to za njih iznenađenje, koje će mi omogućiti oporavak u pauzama.

Oslobođen je optužnice, nakon 8 godina, moj branjenik i prijatelj, dobri čovjek, Goran Vrbica.

Nije mu pomoglo što je dva puta bio oslobođen kod Višeg suda. Apelacioni i Vrhovni sud bili su nemilosrdni i zatvorska kazna je bila tu.

Danas je oslobođen. Sad smo se čuli. Kaže mi – nemam snage da se radujem. Primio sam ovo, kao kada su mi kazali, da dvije godine idem u zatvor. Vjeruj mi.

Kada ti se navrane kolege, koje te najbolje znaju kao čovjeka i kao sudiju, spasa ti nema. Tim prije, ako znaju, da šibicu ili napolitanku, uzeo za 30 godina službe nisi.

Sretno, Gorane.

16:10

Čekam da Đorđije završi neke poslove, pa da idemo za Ulcinj. Najradije bih ga požurio, ali je bez tog požurivanja mirnije. Znam da bi nervozno odgovorio, da ga već jednom pustim, da ne zivkam, propitujem se, raspitujem, šta i kako. Više roditeljski, nego racionalno, i zbog toga što to neka potreba ište, radim to.

Malo prije sam zvao Luku u Ulcinju. I dobio sam čak odgovor – što me, tata, zivkaš svako malo, ne pravi mi presiju.

Zato Vuka mogu da “maltretiram”. Ne ljuti se na dedu. Zvao je, za promjenu, on mene, podne je bilo.

Kada se uđe u ozbiljne godine ( kao da ima neozbiljnih ), onda je često dosada jedini drug. Još kada je ona, ponekad ili često, udružena sa brigom, dobija se spoj, koji rezultira smaranjem. Koga, ako ne sopstvene djece.

17:00

Istopolno partnerstvo inaugurisano je u pravni poredak. Doduše, implementacija će biti za godinu. Ali je tu. Izglasan je. Svako ima pravo da emociju, afinitete, vrijednosti vezane za život, ubere, sagradi, prisvoji, po sopstvenom nahođenju. Ne može se na silu, vezivati stereotipima koji su bitisali vjekovima, nešto što Bog odredi i planira za svakog pojedinca.

Neka je sa srećom partnerima, koji po Zakonu mogu da uzmu prezime partnera, zadrže svoje, ili dodaju svom prezime onog drugoga. Dakle, brak nazvan partnerstvom. Da se Ustav Crne Gore ne naljuti.

Lišen zrna cinizma, nešto, ovog vrelog podgoričkog popodneva, pitam sebe samog. Kako će kod nas izgledati ceremonija formalizacije partnerstva ? Hoće li, umalo da napišem – daleko bilo, recimo, ako se neki član porodice ovih koji su glasali za zakon, oženi ili uda, biti prisutni članovi porodice ?

Hoće li se nazdravljati?

Pucati?

Veseliti, pjevati?

Primati čestitke?

Razviti barjak?

Mislim da hoće. I treba. Nada u evropske vrijednosti, ne smije biti iznevjerena. Jer, očigledno, počiva na uvjerenju.

Ako glasanje ruši ono što je bilo nezamislivo, neprihvatljivo, od sredine prezreno, onda tu principijelnost mora da trijumfuje.

Uvjerenja se primjerom pokazuju, zar ne?

Samo iskreno. Pa ko povjeruje.

17:45

Na TV, zagrebački “Parni valjak”. Decenijama proizvodi razna duševna stanja u meni.

Vesele, pa i ushite, rastuže, pa izliječe, zadaju bol, zamisle, ućute, pa raspričaju, raspjevaju, liječe razliku starosnih doba.

Zamrznu osmijeh na licu, bore na čelu, raširene ruke ka nekom, ljubav u srcu, mržnju u zemlju.

Kamenjem od oblaka zidaju mladost u svakom iskrenom, osjećajnom, plemenitom.

Valjkom cementiraju ljepotu. Čineći je vječnom.

Petak , 3.07.

00:00

Da li bih mogao ovako do kraja svijeta? Bez ljudskih glasova, poja ptica, zvuka talasa, prisustva opšte obamrlosti. A jul je.

Da li bih mogao, a da mi sve pobrojano ne nedostaje?

Da li bi mogao da istrpim u društvu sa onim gore, što od postanka, druguje sa tminom?

Da li bih uz njega mogao da istrpim, u ovim satima, i svakim drugim satima, kada mi noć dođe u pohode, beskrajnu tihu tminu, koju samo izdaje prosuti sjaj po njoj, od njenog čuvara, koji čeka prva sunčana koplja što ih Zapad šalje?

Da li bih, konačno, mogao da se neushićeno, zamišljeno, tužne utrobe, družim samo sa mojom odurnom prirodom, koja svemu ovome remeti sklad?

Jul je u Ulcinju i ja svoje raspoloženje, nedoumice i olovne misli zapisujem odsutnom rukom i srcem umočenim u nepoznatu, očigledno nerazbarušenu tečnost .

00:30

U ušima mi odzvanja tišina. Čujem je i čini mi se, da je na hiljade zrikavaca negdje pokriveno ovlaženom travom što zvuku ne da da izađe van, a on u svom jadu, neprestanim treperenjem, ipak šalje nešto što vibrirajući, nastanjuje moje uvo.

00:45

Zlo, glupost i nadolazeća nesreća, koja ne mora da se po zlu ( neće valjda) završi, epske razmjere poprima.

Da li neko vidi dubinu kanala koji dijeli livadu na kojoj je pravoslavni narod?

Osjeća li ko, a ima mudrosti i intelekta, da je višenikadapopravljivi međubratski udar, pukotina koja je napravljena, izgleda tolika, da idemo svi u nju.

Osjećaju li odgovorni da su tabore, i to javno, počeli, prijavljujući se, naseljavati i oni iz intelektualne elite. Po obrascu – mi smo danas tu.

Dobijajući odgovor od esnafske pravoslavne braće ( ostalima ne nedostaje mudrosti i etničke odgovornosti ), a i mi smo ovdje.

Vidi li to neko?

Ili je ovo baš ono što se želi.

Dva iskopana rova, koja su do sada naseljavali bjelaši, zelenaši, partizani i četnici, pa iščezli, već naseljavaju, sa tim predznacima, ljekari, profesori, advokati, pomorci.

Ova zahuktala patologija ima jednu osobinu. Lišena je opšte pameti.

12h

Đorđije zrelo promišlja o vrlo važnim životnim i socijalnim pitanjima.

Pričao mi je jutros, kako je izgradio odnos sa E.P. Albancem, starijim puno od njega. Vehabijom.

Mekano bi objašnjava, da se u dobroti rastopi sve što može potencijalno ružno da bude. A E.P. je, kaže on, dobar čovjek i komšija. Pažljiv, učtiv, dobronamjeran. To što on vidi Boga na njegov način, njegova je stvar.

Naveo mi je da su razlike kod osoba, u svom finom prožimanju, temelj pravom suživotu.

Podržavam.

I stavljam mu na znanje, kako sam u djetinjstvu, na Pristanu, bio dobar drug sa braćom E. P.

I da je razlika u tome, što se onomad, ta različitost pominjala nije. Bila je jednakost, koja je institucionalno, na komunistički način, inaugurisana.

I da ova današnja ima više iskrenosti. Stvar je vaspitanja i slobode kako se proizvode lični vrijednosni sudovi.

Zato je njegovo prijateljstvo sa E.P., iskreno.

13h

Bacio sam iz kreveta pogled oko sebe. Na jednom djelu viseće, polukružne police, koje opkoljavaju krevet, pogled mi je pao na knjigu o Jovanu Cvijiću.

U njoj je zapisano kako je , kao tridesetčetverogodišnji mladić, 1901. išao u Carigrad po dozvolu da može obilaziti po Metohiji, radi bavljenja naučnim istraživanjima.

Po strani to, kako opisuje život Srba pod vlašću, kako tamo navodi, a ja to ovdje neću pominjati, nekih, da ne budem odmah proglašen za Vojvodu.

Biće prilke i za to. Ovu digresiju pravim, svjesan sociološkog-ambijentalnog trenutka u državi. I izvinjavam se Dnevniku.

Ovo je bitno.

Cvijić kaže kako je u Peći i Đukovici, oko manastira Nemanjića, sreo preplašeno stanovništvo, koje se, pominjući Crnu Goru, molilo za spas.

Taj dio iskaza velikog naučnika, treba da se vrednuje u kontekstu vremena u kojem se dešava. I da mu se da vrednost, opis, istorijski trag, pouka, viđenje, zašto ne i nauk za pomirenje.

Nikako ne treba iz tog ugla gledati sada real-politiku. Druga su vremena.

Ali. Država koja je pominjana te 1901. godine, u svojoj finoj diplomatiji i politici imajući i to u vidu, samo fino glanca svoju slavnu prošlost, ne dajući da joj veličina i značaj potamne. Tako čuva sebe.

Sve velike, pa i male-velike zemlje, njen ponos drže u vazi, posebno izrađenoj za tradiciju.

Jer, ako prekidaš postojanost kod temeljnih načela, rušiš, komadaš, nit sačinjenu od principa veličanstvenosti kojom je obojena.

Pragmatizam je engleska politička vrlina. No, nema cijene koja bi zbog toga, tradiciju mogla da smjesti u hladovinu.

14:43

O, kako božanski maestral, dok sjedim ispred porodične kuće, anđeoski miluje što god dodirne. Lice, oči, ruke, osunčane mandarine, vesele, kao uzavrela krv, crvene ruže, masline u svojim prvim koracima.

Hiljadu anđela, platinasto plavo obojeno, igraju mi pred zbunjenim očima , ulijevajući u meni nadu spokoja, koji će zasigurno zakasniti, pojavljujući se u trenutku koji je on sam promislio.

16h

Sada sam pročitao, što je Živko Andrijašević upotrebio kao parabolu u objašnjenju značaja Crkve.

Dakle, čovjek koji je pucao u Kijevu, nosio je krst. Živko ne zna, da li je iz Crne Gore ili Srbije, ali nesumljivo sugeriše da je, pogađate, Srbin.

Ostrašćenost i tumačenje dnevnih prilika u vidu zaključaka oko pitanja crkve, nešto je što sam uočio kod njega. Istoričar mora da tumači prošlost. I implikacije koje za pokoljenja koja su sada tu, može da znači.

Zanesen važnošću, dozvolio je luksuz koji ne smije da radi. Gledao sam i slušao kako licitira sa brojem ljudi na litijama i onih na dočeku vaterpolista.

I vidio, po analizi te brojke, da je, mašala ostrašćen ( dakle, ne samo ostrašćen, kako gore zapisah).

Onaj koji podučava. To radi na sve strane. Ako je već naumio.

Moja principijelnost može da bude štetna. Po mene.

Moja sloboda, poučen Heseom, moja je ljudska legitimacija.

Nezavisno od litijaša ili navijača vaterpolista.

Čudi me samo jedno. A to što me čudi, nikako ne mogu da naučim. A glasi :

Koliko treba biti slobodan, da bi morao progutati i podnijeti sopstveno navijanje?

Na emociju se ima u politici pravo, čak i kada je rodi nekritičan stav, zbog nje iste.

Ali, iznositi javno vrednosne sudove iz ovakvih primjera, malo je mnogo. Za one čiji je zanat – izučavanje ljudi i događaja, tek nakon određene vremenske distance.

A, ako se misli da se nekome ili nečemu, ovako pomaže, greška.

U ovoj sredini, baš odmaže.

19h

Jeka i Luka igraju neku igricu. Ili već šta. Njen gromoglasni smijeh i Lukine neodređene onomatopeje, koje to izazivaju, šalju veselost na sve strane.

Nevino, nježno, razdragano, razgrću nataloženu tugu, koja se nastanila svuda po kući. Oživjele su očas ulja po zidovima, knjige, neobične figure koje je Vesna donosila iz “bijelog svijeta”.

Lagana ruka i ustreptalo srce, posle dužeg vremena, zapisuju sve ovo.

Oni i treba da vrate spokoj, sreću.

Ionako, ono što je tugu donijelo, zauvijek ostaje u srcu svih nas. Čak i kada smo radosni, veseli. To je vaspitana, ljudska, prirodna osobina, svakog bića.

Uz saglasnost autora na portalu www.radioskala.me objavljen je dio sadržaja iz neobjavljenog dnevnika  „Iza pučine ne stoji niko“ Zorana Piperovića.