Iz dnevnika „Iza pučine ne stoji niko“ Zorana Piperovića (22)

Subota, 27.6.2020.

13:30

Aleksandra je otišla kod majke u Bar, Luka spava, ja kao nenamjerno postavljen na stolicu, sjedim i čitam što Ralf Eperson misli o Monroovoj doktrini.

Društvo mi pravi posuda u kojoj je Kataleja “smjestila” malenu žabu , na koju povremeno bacim pogled, pomišljajući, da li joj možda zbog nečega, i zatrebam. Iako ne znam što bi to bilo i kako bih mogao da joj pomognem. Uostalom, da nešto pođe po zlu, ne znam kako bih pred Jeku. Što nije ni malo lako.

19:45

Na Lukinom stolu “Besudna zemlja”, Njegoš, “Pisma iz zatvora”. Izgleda da je odlučio da jul “provede” sa Đidom.

Dobar mu je izbor. Saznaće mnogo toga iz naše istorije, tradicije, morala.

Jedno mu sigurno neće promaći. Surovost ovdašnja, posebno onomadna, čije današnje domete ne znamo, na svu sreću , biće ono što će mu se, ako pažljivo bude čitao, zatreperiti pred očima.

Sinoć mi je kazao da je završio sa čitanjem knjige “Moj život” princa Đorđa Karađorđevića.

Ja sam je čitao 1981. godine. I sjećam se. Razgovarao je sa ocem – kraljem Petrom. I kazao mu , kako bi se on drugačije obračunao sa onima koji ne misle kao njegov otac.

Karađorđev unuk, vrele krvi, kazao mu je da je on vladalac. Te da je cilj svakog onog koji vlada, da svog podanika, političkog neprijatelja, lijepim načinom ubjedi da prihvati njegove političke stavove i da to bude toliko suptilno, da ovaj to i ne primjeti.

Složio bih se sa takvim stavom. Bilo kojeg vladara, u odnosu na političke oponente.

Iako se moram prisjetiti kako su prošli Aleksandar Obrenović i Draga Mašin , da bi Đorđev otac došao 1903. na čelo Srbije.

A bili su, naravno, njegovi politički protivnici.

Dobro, saznaće Luka da je politika javna djelatnost, koju krasi njoj najomiljenija osobina – lukavost.

23:30

Tišina je. U mraku ispred porodične kuće , sudeći po rasponu pramčanog i osvjetljenja po krmi, pored zaliva prolazi, tiho nastupajući u noć, moćan brod. Na zapadu, iznad crkve Svegog Nikole, stražari narandžasti mjesec, puštajući, nekako zamišljen, isto takvu svjetlost po limanskom moru. Dosadno mi je. Pišem da nisam sam.

Pišem kada inspiraciju za to pripomaže samo čulo vida.

Đavolska stvar je pisanje. Treba smisliti zvučnu, jaku, na sve otpornu rečenicu. Treba razmišljati prije nego se krene u avanturu. I sliku vjernu pred očima stvoriti, koju moram tačno izraziti, jer to daje snagu.

Umijem li ja to?

Nedjelja, 28.6.2020.

00:30

Ne treba tražiti sreću. Treba biti strpljiv i čekati je. Možda i dođe. Hirovita je i narav joj je čudna.

Ko god je tražio, nesretan je bio.

13h

Čekam Đorđija i idem u Podgoricu. Vrijeme kupanja, ne kupa mi se, sunčanja, ja bježim od njega, kao da me ne voli.

Vrijeme ribolova, ali , one moje su već ulovljene.

Vrijeme šetnje, makar noću, kroz borovu šumu pored mora, koje uz dogovor sa stijenama na koje će da naiđe, pravi ispodglasnu, neobičnu muziku u obliku šuma koji naježi sva čula, pa i kožu. Ali moj elan u to doba spava.

Vrijeme za preferans u hladovini. Ali su moji suigrači umrli. Ili ne mogu nikuđ.

Vrijeme za pivo. Ali sam moje iskapio, još onomad.

Vrijeme za pjesmu. Safeta Isovića, sjetne sevdalinke, što su nekada, ushićeno, polutiho, znale odjekivati duž ulcinjske ljetnje čaršije sa Dautove terase.

Odavno nema mog Dauta. I harmonikaš je sa njim.

Nada i impuls nijesu drugovi. Ova prva je u meni. Nije rasplamsana. Ali tinja. Impuls, da joj udahne vazduh, paleći udarom iskre vatru u njoj, u blizini je. I to osjećam.

A osjećaj ne počiva na tačnosti. Već upravo na nadi.

Stigao je Đorđije. Krećemo.

17h

Vidovdan je. Za neke sveti dan, istorija, tradicija. Sve.

Ima onih, koji iz njima znanih razloga, mogu da smisle jun sa 27. i 29. danima tog mjeseca. I ništa između.

Nekima je to dan, kao i svaki drugi.

Kako god, za sve gore pobrojano i ne treba, nužno, neki veliki razlog. Stvar srca.

Ponedjeljak, 29.6.2020.

1:50

Bio sam u “Maši” sa Đorđijem, Mišurom, Dadom. Prijatan vjetar za ovo doba godine, posebno u Podgorici, je onaj, koji ohladi svojim nailaskom.

Osjećao sam se njihovim vršnjakom. Tridesetogodišnjaci sa pričom kojoj nisam vičan. I ne trudim se.

Nasmijana, vedra, lijepa lica. Da sam se izmakao makar malo od njih, eto lijepe mladosti na djelu.

Vazda neko pokvari.

Luka ima druge priče. Zanima ga je dosta toga oko Apisa Dimitrijevića.

Kolika su moja znanja, toliko sam mu i pomogao.

Uostalom ima i obimnu knjigu u porodičnoj biblioteci pod nazivom – Crna ruka, i eto mu izvor informacija.

Upamtio je, kada sam mu rekao, kako je Apisa, Malobabića i ostale, ubila visoka politika. Između Apisa i separatnog mira sa Austrougarskom, Aleksandar je izabrao ovo drugo. I Apis je završio na strelištu.

Nikada ono što nazivamo “višim” interesom nije bilo u sprezi sa moralom.

10:00

Ponudili su mi noćas, pred ponoć, da potpišem peticiju grupe advokata, a tiče se Zakona o slobodi vjeroispovjesti.

Odbio sam.

Razlog leži u činjenici da sam u knjigama, kolumnama, na TVu , već skoro 15 godina, uporno, javno i bez zazora, jasno stavljao javnosti na znanje moje vrijednosne sudove. I favorizovao MCP, iako sa te adrese nijesam dobijao uzvratnu ljubav. Nisam je ni tražio. Osim ako ne računam u taj odnos, moje prijateljstvo za Dzomićem.

I najvažnije. Kada nekog kudim ili hvalim, javno to uvijek sam radim.

Strana su mi zaklinjanja iza saopštenja koje ima 50-60 autora.

Obično sam jašem. I “jahanjem”, nikog ne ugrožavam, osim sebe samog. I to je fer.

Sloboda leži u pojedincu.

Nema kolektivnog organa slobode.

I da podvučem. Godinama u svim kolumnama koje su izlazile u tiražnim dnevnim novinama, u poslednjoj knjizi, pišem o Crkvi, suprostavljajući se nakanama nekih oko njenog uređenja.

Za vrat sam olovkom hvatao oponente. Javno, glasno, jedini od kolega, direktno u čelo, komentarisao i oko svetosavlja i Nemanjića okupatora, Svetog Save, mašala okupatora.

Tajac je bio opšti. E sada, u opštoj galami, ne osporavajući bilo kome da se angažuje kako hoće, ja neću da se pridružim. Jer, kada je bilo mrtvo more, ja nisam imao sa kim plivati.

Bog i sve objavljeno su mi svjedoci.

Mnoštvo i galama, intelektualno uništavaju rješenje tako suptilnog problema, koji se tiče naše duše, vjere, intime.

16:10

Otišli smo ja, Đorđije i Luka kod notara, radi okončanja ostavinskog postupka, iza Vesnine smrti.

Zanimalo me njihovo držanje, ponašanje tokom procedure. Dostojanstveni su bili.

Treba li u zapisivanju, ili bilo gdje drugdje, isticati sa pohvalom ponašanje i djelanje sopstvene djece.

Da je moj, sada pokojni otac, u mogućnosti da ovo pročita, kazao bi mi da on ovo ne bi napisao. Doduše, ni rekao.

Nije bilo mog uspijeha, a bilo ih je, koji je zasluživao pohvalu ili stisak ruke. I o tome sam pričao djeci. Pitali su me jednom prilikom, zašto je on imao takav odnos.

Ne znam, odgovorio sam, možda je mislio da za stvari koje se podrazumijevaju, ne treba uputiti čestitku.

U “Hiltonu” sam prije odlaska u istražni zatvor sjedio sa prijateljima Duškom Jeknić, Žarom Burićem i Željkom Miškovićem.

Razgovarali smo o Željkovim novom hotelu u Boki.

Već me pozvao da mu budem gost. Simpatično mi je da Danilovgrađanin, zove Ulcinjanina, rođenog i odraslog na 15 metara od gradske Male plaže, da se kupa i sunča na njegovoj.

Željko kao stvaralac i čovjek zaslužuje sve najbolje. Otud je taj poziv i draži.

Volim pregaoce.

Utorak, 30.6.2020.

01:30

Čitao sam popodne dnevnik Vladete Jerotića, pisan za ratnih godina, II svjetskog rata u Beogradu.

Genijalan čovjek, ljekar, pisac, humanista. Bio bi na ponos svake velike nacije.

Mi nismo veliki, ne volimo velike. Bilo kao bilo, uživao sam ( i još ću ) u britkom jeziku, sjajnom umu, bogobojažljivosti, običnog srpskog čovjeka.

Ponosan sam, što se našao neko, da na periferiji Beograda, posmatrajući šumadijske proplanke, mirne rijeke, uz cvrkut ptica proučava Šopenhauera. Čudo.

Kada sam se vratio iz skoro pospanog grada i kada sam se liftom koji kretnjom liči na žabu opijenu suncem, našao pred vratima stana, nespretno otključavajući bravu, razmišljao sam.

Jerotić ili portali? S obzirom da prosječni Crnogorac nikada iz mene izašao nije, lako se može pogoditi, što je bio moj izbor.

Uz saglasnost autora na portalu www.radioskala.me objavljen je dio sadržaja iz neobjavljenog dnevnika  „Iza pučine ne stoji niko“ Zorana Piperovića.