Iz dnevnika „Iza pučine ne stoji niko“ Zorana Piperovića (20)

Četvrtak, 18.6.2020.

17:45

Gledao sam danas, jer, očito, nemam pametnijeg posla, prenos Skupštine Crne Gore.

Poslanica DPS, Savković, govorila je o nametnutom svetoslavlju. Zna ona.

Možda ne zna da preko dvadeset crnogorskih bratstava slavi Sv. Savu, kao krsnu slavu.

Kako li su je oni razumijeli ?

Zna li, recimo, da predsjednik jedne od dvije najveće crnogorske opštine, slavi Sv. Savu. A član je DPS-a.

Mogla je imenovana, ili može, da bane u neku kuću, koja kao krsnu slavu slavi 27. januar, i ne znajući za to, počne njoj znanu istoriju. Koja bi možda i domaćina dovela u situaciju da posumnja šta su mu to preci ostavili, a što baš nije u redu.

Meni 27. januar nije krsna slava. A kao da jeste.
Može i ovako. Kako to da još i prije kralja Nikole, Sveti Sava ima crkvu, po sred Njeguša, Ćeklića, u Bjelopavlićim, Crmnici i još desetine po Paštrovićima. Ako za ovaj fakat ima objašnjenje, onda ću duboko da se zamislim.

Petak, 19.6.2020.

Poslije suđenja jutros u Ulcinju, i to nakon dugog vremena, jer skoro i da nemam predmet kod tog suda, otišao sam nakratko do Bara, da bih se odmah vratio u Pinješ.

Osjetio sam navalu energije posle dvočasovnog suđenja. I shvatio. Da mi sudnica upumpava, na meni nepoznat način, energiju. Ili je negdje sakrivenu , u nekom kutku moje unutrašnjosti, prekrivenu mrzovoljnom prašinom, oslobađa, dajući mislima osjećaj udara talasa po njima, koji su, opet, sačinjeni ili sazdani od neke vesele, opet meke naslade. Koja, makar ja tako osjećam, daje impulse sazdane od samopouzdanja i sigurnosti.

Kako god. Osjetio sam gordost. Pod uslovom da sam sebe, nisam uhvatio u samozavaravanju.

20.10

Bilo je lijepo, veselo, razdragano. Jeka, Vuk, Aleksandra, Đorđije, Ines. Sestre i dobri zet Slobo.

Prazninu koja lebdi i vidi se golim okom, liječili su Vuk i neumorna Jeka.

Zvona sa crkve Svetog Nikole, okrenula su nam pogled ka toj bogomolji. U čijoj su pozadini, crveno – sivi oblaci vjerovatno gledali , kako sunce, radosno napušta dan, nestrpljiv da nam se brzo, napuštajući neke, daleke, osunčane predjele i ljude, koji će uživati u njegovom odlasku u hiljadu visećih boja, iznova, u dostojanstvenom ustajanju sunca sa Istoka, vrati.

Subota, 20.06.2020.

03:45

Taman pomislim da će san na oči, on ode. Ponese ga nešto iz mene, ne mogu da definišem, šta.

I ne moram da razmišljam, jer neće doći. Trebam se prepustiti, čekati. Bez namjere da prevarom dođem do njega. Ali, što da radim u prepuštanju ? To je problem.

Možda dok smišljam sve ovo, zaspim.

Subota, 20.06.2020.

10:15h

Kada slušam objašnjenja oko sata, trećih mandata, brda, dolina i livada, tek tada shvatim koliko je moje priznanje o odlasku u noćni klub, ili, ako je lakše, u javnu kuću, časno.

Ili, ako Vam je opet lakše. Koliko je taj odlazak bio pošteniji. Od svega pobrojanog.

12:57

Vuk se dopisivao sa nekim, Luka i Đorđije su raspredali o japanskoj tehnologiji, turistički čamci, nakon dugog, neželjenog sna, isplovljavali su iz još očigledno neprobuđenog zaliva, njegovo veličanstvo maestral je, kao i uvijek u ovo doba, davao svemu, onu mekobožanstvenu liniju spokoja i čulnosti, mujezin sa pristanske džamije dostojanstveno, pamučasto tankim glasom, slao je poruke Svevišnjem, komšijski pas je uporno, iz samo njemu znanog razloga, hrapavo lajao, ja sam pušio tompus, i gledao slabe, skoro rođene oblake, koji su, korak po korak, milili nezainteresovano, iznad svih nas. I psa, naravno.

Nedjelja , 21.6.2020.

13:45

Idem za Podgoricu. Suđenja čekaju cijele naredne sedmice. Ostali će i dalje biti u Ulcinju. I ja navijam za to. Ljeto je, i treba se buditi, i odlaziti na počinak, sa pogledom na morsko plavetnilo, koje se prostrlo ispred kuće, na Stari grad i rt Rastuslava.

Vratiću se u petak. A do tada radiću ono što najbolje i jedino znam. Ma koliko to znanje bilo. Privikavati se na obroke po restoranima i učenju, kako se, recimo, uključuje mašina za pranje rublja.

Kako su moje navike i naobrazba o, recimo, takvoj “operaciji” kao što je uključivanje veš mašine, ravne nuli, sumnjam da ću imati strpljenja za sve to. Reklo bi se – moraću da kažem, da neću. Moraću da se snađem. Kako bih ovo ljeto, dok se svi ne vrate u Podgoricu, imao sve što je potrebno. Makar to značilo kupovanje peškira i ostalog , svako malo.

Uostalom, ne znam da li je u redu, da čovjek u ovim godinama, pravi početne korake, makar u pranju rublja.

17:45

Jutros mi je Luka kazao da je sanjao majku. To mi je isto, popodne, kazao Đorđije.

Nijesam komentarisao. Jer, ne znam što da im kažem. Doduše, nijesu ni tražili odgovor.

17:50

Smijem li da kažem kako sam nakon prethodno napisanog, zaplakao.

23:44

Vratio sam se kući. I za početak uspješno, spremio za sebe večeru.

Uspijeh je veći, tim prije, što sam pronašao u sebi volju. Koja je odbacila, stav apriorni, da to ne treba da radim, ma koliko stomak molio za tako nešto.

Potreba je uvijek bila smrtni neprijatelj predrasuda.

Ponedjeljak, 22.6.2020.

17:30h

Suđenje je trajalo pet sati. Umorio sam se, prilično. A najviše, jer sam prosto bio primoran ( baš tako) da tri sata postavljam pitanja vještacima. Svaki njihov odgovor, primoravao me, da zbog odgovora, koji mi se kosio sa elementarnom logikom, postavim, bar dodatna tri. Taman kad sam pomislio da sam zbilja odužio, jedan od vještaka mi je kazao: Svako pitanje Vam je bilo logično.

Utješio me.

Ne volim nadugačka i često, bespotrebna, naširoka, advokatska trabunjanja.

Bila suvisla ili ne. Kratkoćom se, obično, mnogo toga pojasni.

Iako je Rimsko carstvo odavno minulo, izreka koja je tamo rođena – neka se Pravda vrši, makar svijet propao, još živi. I budimo joj sluge.

Makar i u tom svojstvu morali da se izlažemo naporu. I “maltretiramo” u sudnici nevine sudije, vještake, protivnu stranu.

18h

Čitam o dešavanjima u Budvi, povodom nadgornjavanja, ko je tamo, u stvari, vlast.

I plašim se da to neće uskoro biti važno.

Jer se sve u državi pretvara u neprijateljstvo. Koje nije političko, već ono drugo. Sve mi miriše, a nijesam ptica zoslutnica, da se to neprijateljstvo, među jednim te istim narodom, polako i podmuklo, a opet očigledno, zalepršalo, kao avet, nad svima.

I što je najgore. Ono raste. Svakominutno. Niko mu ne zna granice i potencijale. Ali. Svi znaju narav Crnogoraca.

Bog neka nas sve pogleda. Ako se, već, opšti razum sakrio.

Uz saglasnost autora na portalu www.radioskala.me objavljen je dio sadržaja iz neobjavljenog dnevnika  „Iza pučine ne stoji niko“ Zorana Piperovića.