Iz dnevnika „Iza pučine ne stoji niko“ Zorana Piperovića (19)

Utorak , 9.6.2020.

08:30h

Čuje se, skoro nečujni poj ptica. Slabašan, kao da je greška. Badava sam otvorio još usnuli prozor, ne bi li blijeda, ružnjikava pjesma dojurila do kreveta.

A kako bi i drugačije bila, kada oko zgrade nema ništa, do li jedno invalidno drvo, koje je tu sasvim slučajno. Pa, tako ni pticama, koje, jedva ga spazivši, začuđeno slete do njega, realno, i nije do neke naročite pjesme.

09:00

Žalio mi se sinoć drug, intimus, kako sa osobom-ženom, sa kojom živi u vanbračnoj zajednici, ima problema zbog njene pričljivosti, nervoze, pomalo nezgodne naravi.

Rekao sam mu da je to sve znao. I da je, prije nego što je odlučio da dijeli dane, trebao da procita Šekspirovu Ukroćenu goropadnicu. I da sazna kako je, stigavši u Padovu, plemić Petručio ukrotio goropadnu Katarinu, kći Batiste, koji je bio prebogati plemić. A znao je njenu narav.

Ja Petručio , ili kako se već zvao, neću biti nikada. A pošto si i ti znao nju, mogao si mi sve to po naški objasniti.

I ode Šekspir. Sporo sa hotelskog stola, lelujajući kroz noć, niz Moraču, prije nego mu rekoh da je goropadnica pristala, da bude onoliko sati , koliko je plemiću volja. Mrtva zadovoljna. Što joj zamjeram.

9:30h

Odoh na posao. U sudnicu. Tamo nema slabašnog poja ptica. A još manje Šekspira.

Ponedjeljak, 15.6.2020.

15h

Zvao me upravo drugar iz Boke. I prepričava utisak o epizodi sa advokatom Radonjićem.

Odgovaram mu da to nije sve. I da ima toga još.

Kada smo iz sudnice izašli u hodnik, nastavljam ja, Radonjić mi je prišao.

Mogu li da ti pružim ruku i izjavim saučešće za Vesnom?

Možeš, odgovorio sam, iz respekta prema njoj mrtvoj.

Pružio sam mu ruku i primio saučešće.

Znam da mi, zbog svega što se dešavalo, Vesna, to ni gore neće oprostiti.

Radonjić zna zašto. Njemu i to malo, pa me pita:

A, dobro, ispade da bi ruku pružio i advokatu Draganu Preleviću, koji je bio medijski promoter Moldavke, zgrčući novac, zajedno sa Ljiljom Raičević.

Kada bi to bio uslov da svi moji vaskrsnu, nakon toga, rekao bih da ostanu gdje su, odgovorio sam.

Izvinio se što me je vratio na sve to.

Ne izvinjavaj se, rekao sam. Iz toga izlazio nisam. Kad će oni, vidjećemo još.

16:30

Ko se bori protiv tradicije u namjeri da je marginalizuje ili učini nevažnom, inaugurišući umjesto nje opšte floskule o novom vremenu, bori se u stvari, protiv genetski usađene navike žrtvovanja. Koje se vremenom utkaju u DNK jednog naroda.

Takva ambicija, proizvodi poraz.

17h

Luka i Seka odoše za Ulcinj. Volim kada su tamo. Jer su na mjestu koje vole. Uživaju u Pinješu, moru, tišini mjesta gdje je porodična kuća.

U Ulcinju je i Đorđije sa porodicom. Htio sam djecu, koja nisu tamo rođena da nadojim ljubavlju prema gradu svojih predaka. Uspio sam u tome. Vesnin grob će ih iznova tamo vraćati.

Ovo zadnje sam napisao kao da sam besmrtan.

Čim su otišli iz stana, pojačao sam dozu tompusa. Soba sve više miriše na odvratne prostorije za pušače u nekom trećerazrednom restoranu na Zapadu.

Mrtvo je doba dana i valja ga prigrliti uz nečiju pametnu pomoć.

Neka to bude genijalna Isidora Sekulić. Čija me knjiga čežnjivo gleda iz zaboravljenog kutka poslušnog kreveta.

23:45

Pročitao sam danas da ministar pravde traži od predsjednika sudova sa trećim mandatom ( sic! ) da podnesu ostavke. Te da je upozoravao na to kad je trebalo. Ali ne kaže, ko ga nije poslušao. A to je glavno. Ako je pognuo glavu i zaćutao, a sada traži ostavku tih ljudi posle izvještaja EU, ušao je u neviđeno neviteštvo.

Njegov oportunizam i neautoritet ( kako sam predstavlja) sada treba drugi da “plate”. Još ih tješi da to nije strašno. Strašno.

Samo neka iskreno kaže, da li bi ovo rekao, da mu ne rekoše EU. Dakle, o sebi i svom grijehu ni riječi.

Čovjek voli sebe. Ali. Najviše voli sebe, onaj koji zna i da uvrijedi sebe.

Utorak , 16.6.

13h

Nakon odloženog suđenja u Višem sudu, otišao sam do “Maše”. Po navici. Prišao je poznanik K.N. , izjavio saučešće riječima – izgubio si brata i ženu.

Tople riječi. Meni do kafe više nije bilo. Uznemirim se i ne mogu da sjedim.

Vratio sam se knjigama, tompusima, konfuznim mislima. I krevetu.

I dan je pogodan za to. Namrgođeno nebo, prekrili su oblaci boje oktobra. I nije loše umočiti udove u bezličnu tišinu, koja zna patnju da učini našim saveznikom.

Neskinute cipele, sa sve farmerkama, pravile su mi društvo u krevetu. Nemar se rodio, jer nema nikoga da mi uz osunčani osmijeh, kružeći poput leptira crveno-žutih pruga i lebdeći oko mene, kaže, da to nije lepo.

Napolju pljusak kad mu nije vrijeme. Takva kiša nema ništa lirskog u sebi.

Uz saglasnost autora na portalu www.radioskala.me objavljen je dio sadržaja iz neobjavljenog dnevnika  „Iza pučine ne stoji niko“ Zorana Piperovića.