Iz dnevnika „Iza pučine ne stoji niko“ Zorana Piperovića (18)

Utorak , 9.6.2020.

16h

I bio sam danas u sudnici. Na kraju ročišta, vještaci – ljekari, obraćajući se sudiji, kazali su kako bi punomoćnici mogli da pomognu da se odnos između stranaka riješi dogovorom.

Nemoguće, rekao sam. I nastavio. Moj kolega Radonjić uhapsio me je prije 18 godina kao silovatelja i trafikanta Moldavke S.Č. Mislim da bi mu bilo ispod časti da sa takvim čovjekom pravi dogovore.

Zoran je moj prijatelj, uzvratio je Radonjić. Ja sam mu najbolji prijatelj. I onda moralni krešendo. Nijesam ga ja uhapsio. To je bila zla sudbina.

Eto kako sam ispao neznaven. Ja mislio, kada tužilac predloži pritvor i potpiše ga sa – Zoran Radonjić, da mi je odredio pritvorsku sudbinu. Kad ono – nisam ja.

Možda i nije.

Poznavajući sebe, možda ja tamo nijesam ni bio.

Uostalom, zatvor je i sitnica koja ne mora da se upamti. U smislu, da li si ili ne, bio tamo.

Srijeda, 10.6.2020.

Javili su mi jutros iz Ulcinja, da se u Darzi ruši neki objekat SPC, u blizini crkve Svetog Vasilija .Pročitao sam i izjavu predsjednika Skupštine, Ivana Brajovića da je Crna Gora uređena država i da sve nelegalno treba srušiti.

Izjava je opasna, kao riječ iz usta predsjednika Skupštine, iz dva razloga.

Prvi, ako po toj izjavi postupi, da će kao uređena država srušiti sve nelegalne objekte, onda su u Ulcinju trebali da počnu od Starog grada ( skoro pred očima svih Ulcinjana , sa istočne strane, nikla palata, na zgražavanja svih), Pinješa, koji bi zbog rušenja djelom nestao. Centar grada. Pola Štoja bi bilo oburdano.

Drugo, opasno je zato što je malo vjerovatno da Brajović ne zna što je sve, na očigled svih, izgrađeno nelegalno, a da se na postupanje uređene države ne smije ni pomisliti.

Problem ili muka principijelnosti je što mora uvijek, da u svom obliku bude fiksna. Nema odstupanja. Jer, ona ne liči, recimo, na sreću. Koja može da bude ovolika, onolika, ovolicna.

Najviše se vidi, kada neko poziva na principijelnost, bilo koja neprincipijelnost.

U sobi punoj principijelnosti, ako je i milioniti dio ćoška neprincipijelan, cijela soba je takva. Zato se za tom riječju treba vrlo oprezno posezati.

Umalo zaboravih. U srcu Pristana, podignuta je skoro, porodična kuća koja je zaklonila hiljadugodišnji pogled na more sa glavne ulice.

Nema Ulcinjanina koji se nije kladio da će se srušiti. Jer je drska. Više nego što je divlja.

Tužan sam iz samo jednog razloga.

I oni koji odlučuju znaju da sam bio blag, pišući ovo. A tek tužan, kada znam da Brajović to najbolje zna.

Država je srećna, kada je svaki iole dobronamjerni građanin, zadovoljan građanin. Prije svega, uređenošću države.

Pravna država – to je dosljednost.

15:30

Nije mom drugu bilo baš jasno ono oko crkvenog dvorišta i Vesnine sahrane. Evo, da u dnevniku ostane ono što sam mu rekao:

Ne slažem se sa onima koji su rekli, da popu ne treba duša, jer ima dogmu.

18:15

Pročitao sam na nekom portalu da se na Adi Bojani, živjeti ne može. Od buke i skutera.

I volim što je zovu Ada Bojana. To su izmislili ovi kojima je do skoro Ulcinj bio bljak mjesto. Zna se zbog čega. Nažalost.

Nego. Mi znamo za Bojanu. Za Adu Bojanu, ne. Stari Ulcinjani znali su za Vadu.

Ovo je baš Ada Bojana. Sa neulcinjanima ( svaka čast). Skuterima, jahtama, apartmanima za izdavanje, rasipništvom. Kinđurenjem. Nepoznavanjem rijeke, pomodarstvom. Đakuzima u kućama – vilama. Kožnim foteljama, francuskim krevetima, mercedesima, džipovima.

Bojana je bila:

tišina, nasmijani mjesec, razgovor svih zvijezda na svodu, sa šakalima, čapljama, patkama, usamljenim ribarima, ružnim, a ponosnim, drvenim barkama.

Sa petrolejkama, drvenim krevetima na sprat, raspalim šporetima na drva, koja bi se brala iza sojenica.

Sa mirisom uzavrelih tiganja na vatri pored rijeke. Cvrkutanjem vrelog ulja, u kojem pati najfreškija i najbolja skakavica.

Sa mirnim, ponekad bučnim, razgovorima ispod petrolejki. I desetinama mačaka koje su znale kada je njihov red za ostatak pržene ribe.

Sa udaljenim pucnjima iz lovačkih pušaka, koje su prisiljavale patke da nerado završe na nekoj od kneta.

Sa jedinim naseljem sojanica uz desnu obalu, nedaleko od rukavca.

Sa biciklima i barkama koji su bili jedino prevozno sredstvo.

Nestala je tišina. Ode Bojana. Dođe Ada Bojana.

Da iz groba ustanu: Šako, Hamdija, Cafo, Ćiro, Vasilj Goga, crnac Rizo, moj otac Luka. Horski bi kazali na glas:

Vraćite nas nazad.

Četvrtak, 11.6.2020.

Našem prijatelju Mikanu Zecu, rođendan je danas. Otišli smo sa slavljenikom, koji je napunio 73 godine, ja, Danilo Mitrović, Banja Vujošević i Vesko Barović.

Pridružio nam se i Đoko Pavićević.

Sad vidim, da sam gore zaboravio da napišem, gdje smo bili. U Starom Baru smo se gostili lokalnim đakonijama.

Volim Stari Bar. U tamošnjoj bolnici sam, jednog jutra, devetog septembra, prvi put, ne pitajući se ništa, zaplakao.

Nedjelja, 14.6.2020.

14h

Dva dana sam bio u Ulcinju. Vredelo je poći zbog azurne boje, koje more posle višemjesečne pauze, dobija sa prvim maestralom.

Jedrilica, vezana uz rivu, slabo osvjetljena, bila mi je jedini drug u tihoj, vjetrovitoj noći, u kojoj su zvijezde negdje bile sakrivene.

Ustao sam, gledajući sopstvenu sjenku, koja se poput koplja zabila u mermer, namjeran da sačekam zoru, u nadi da će već jednom, prvo svanuti kod mene.

Uz saglasnost autora na portalu www.radioskala.me objavljen je dio sadržaja iz neobjavljenog dnevnika  „Iza pučine ne stoji niko“ Zorana Piperovića.