Iz dnevnika „Iza pučine ne stoji niko“ Zorana Piperovića (17)

Subota, 6.6.2020.

Izašli smo jutros na groblje podno Meteriza. Stajali smo, ćuteći, iznad groba prepunog cvijeća. Sestre i Ines tiho su jecale. Crkvena zvona su zvonila. Rečeno mi je da su danas Zadušnice. Što čovjek zamišlja kada stane iza humke u kojoj je položena osoba – supruga, majka, sestra. Drug. Čoek-žena. Ne znam kako je Đorđiju i Luki. Ne znam koliko je teško to što im je na duši. Što sad misle?

Ja sam cijeli sat pred očima imao Vesnu, koja hoda, smije se, češlja. Koja u stomaku nosi djecu, rađa, podiže, vaspitava. Leluja mi njena mirnoća, brižnost, lakoća postojanja.

Napustili smo Ulcinj. Život, makar meni, počinje iznova. Ko me bude istrpeo, spasiće me. Nagrđujući sebe.

16:30

Juče je bio sretan dan. Kataleja je postala đak prvak u školi “Radojica Perović” u Podgorici.

Ines je pitala, da li je u redu da Jeku upiše kao hrvatsku državljanku. I upisala je. Bio sam saglasan. Iako sam samo deda. Nadam se da Kataleja Piperović neće obrukati Hrvatsku. Da će biti onih, koji će mi kazati, da sam ja ovim možda obrukao Srbe, biće. Na moju radost.

Nedjelja, 7.6.2020.

Ne znam da li je tačno. Ali. Uzimam da jeste. Da su iz školske lektire izbačeni Pekić, Davičo, Zmaj, Dositej , Mira Alečković. Što znam da će umjesto njih, doći neki drugi, ovdašnji. Mnogo sam pročitao, ali ne znam za nekog, posebno živog, nadarenog. Koji bi trebao da bude izučavan. Naprotiv, nažalost. Glavna referenca današnjih pisca ( nekih) je, što su veći Crnogorci, čak i od samih Crnogoraca. Ostalo nije važno. Kako sam ponosan na Matoša, Kovačića, Desnicu, Kulenovića, Prešerna. I moje obrazovanje je ponosno na njih. A nijedan nije bio za suverenu Crnu Goru. Što je glavni uslov da se uđe u udžbenike nekim našim. Čija slava nije stigla dalje od, recimo Buronja ( selo u Lješanskoj nahiji).

Dajte sve koji vrede. Makar se njihov bekgraund ne dopadao mudonjama u Ministarstvu prosvjete. Ili bilo gdje već.

Naučite djecu i ko je, recimo Vitomil Zupan. Genijalni Slovenac. Bio je i partizan. Što znači da četnikom nije bio. Naučiće ih Zupan ono glavno. Da su svoji. Da moraju samo svojom upornom i nepokorenom glavom misliti.

Neka ponekad, makar i rekreativno, pročitaju i Bukovskog. Vidjeće da je i neobuzdanost vrlina. Jednako kao i samovolja.

Dajte da djecu uče oni koji otvaraju alternativu, a ličnu slobodu uzdižu kao vodilju.

Ne budalite sa lokalnim ispodmediokritetima , jer su se i onomad i neki sada, borili za ovo i za ono. Neka ih druga disciplina tome uči.

Neka čitaju i Veselinovića, Ignjatovića, Lazarevića , Sremca.

Misao i riječ ne mogu da se iskvare. Ne branite od pameti, makar ova dolazila sa jednog mjesta, van države nam. Ne čitaju se pisci da bi se postalo rodoljubom, već da bi sjutra znao, makar, djevojci pismo da napišeš.

Nisu Francuzi postali veći potomci Gala zato što su čitali Flobera. Ali su znali i naučili kako postati ljubiteljem lijepoga.

Sve nam sa pretvorilo u čuvanje nečega. Ako nas u lektiri pameti budu učili pisci, prvoborci za crnogorsku stvar, čiji je to jedini “književni dar” , ukinimo lektiru.

Književnost je pobuna. Zbog toga je umjetnost opozicija ubogoj svakodnevnici.

7.6.2020.

11h
Vuku je danas rođendan. Ne mogu još da mu čestitam, jer on spava do kasno popodne.

Razlog tome je, kako kaže njegova majka, što je na telefonu do 3 ujutro. A 13 godina, danas puni.

Smiješno mi je. Sjetih se, namah, da ja u tim godinama nisam znao mnogo toga, jedino sam se sigurno osjećao u majčinom skutu. Trajalo je to, bogami, do osmog razreda osnovne. Sada bi to bilo sramota.

Danas u tim godinam momci imaju đevojke, makar za ruke da se drže. A ja onomad, nijesam tim rukama znao, ni za nos da se uhvatim.

Svakako, Vuče, sretan rođendan, ljubavi dedina.

( nedjelja 7.6.2020.)
16h

Sjećam se da smo sredinom 70-tih godina, ljeti posebno, a posebno tek, ako bi bilo mladalačke ljubavi, obavezno išli u crkveno dvorište i tu jednostavno sjedjeli ispod kultnih maslina crkve Svetog Nikole.

Znali smo da ćemo neizostavno sresti, tada još mladog paroha Radijicu Božovića, sa kojim ću kasnije postati prijatelj. Umiljati čovjek, duševan, veseljak, nasmijan. Omiljeni prota. Voljeo je što dolazimo jer je znao da imamo respek prema mjestu gdje smo. Ima i fotografija, kada bi poželjeli da se slikamo sa njim.

Voljeo je ulcinsku djecu, svjestan da smo, pohađajući osnovnu školu “Boško Strugar”, koja je tik uz crkvu, u stvari, rasli uz taj prelijepi prostor. U svojoj dobrodušnosti, prema svima se ponašao kao roditelj, brat, tolerantan na ponašanje koje nekada uslovi mlađana , pubertetska krv. Crkva i sve oko nje, bilo je naše. Znao je đe dolazi i da je paroh specifične ulcinjske sredine, i da nije greška, već sveštenička širina, ako se nekada, prema nekome odnese tako da ispred sebe ima dušu svoju, a ne regule koje bi ga možda obavezale na drugačiju reakciju. Ljudi smo. Tako se ponašao otac Radojica.

Ovo zapisuje danas moja ruka iz pamćenja ulcinjskog klinca, studenta.

Ovo što slijedi piše ista ruka, ali odraslog čovjeka, đeda, a opet ima veze sa ulcinjskom crkvom.

Poželjeo sam da Vesna, prije nego li bude sahranjena, bude izložena na platou ispod maslinjaka u crkvenom dvorištu.

Đed njen, Vaso Leković, crnogorski barjaktar, tu se molio Bogu, otac i svi njeni kršteni su tu.

Nije bilo dovoljno ni to, što smo skupa, često, uživali u tišini božanstvenog crkvenog okruženja.

Ne može da bude u crkvenom dvorištu ni mrtva. Ako nije krštena. To je poručio paroh ulcinjski, rodom iz Bosne. Rekao sam da nije krštena, iako jeste.

U pravoslavlju nema zakašnjele molitve, pa može da se krsti i beba i čovjek od 80 godina.

Naivno sam, duboko uvrijeđen ovim gestom, mislio da i prije krštenja, ima ljubavi, dobrih djela, tradicije, obzira, uvažavanja sredine. I zato sam rekao da nije, kušajući elementarnu ljudskost. Vesna je bila pravoslavna. Bila je Crnogorka. I Srpkinja. Nije joj bilo dovoljno.

A zašto ja sve ovo pišem? Da ukažem samo na jednu stvar. Koja možda nekog i zaboli. I treba.

Da je ulcinjski paroh bio iz Crne Gore, recimo, Vesnin Crmničanin, ona bi zaslužila mrtva da leži 20 minuta ispod neke masline, možda upravo ispod neke iste, gdje je, kao najčestitije čeljade koje je rodila Crnogorka, uživala život.

I neka ne pričaju o regulama, svaka, pa i crkvena, ustukne spram ljudskosti, moralnosti, dobrog gesta. Dobrog običaja.

Što da je, recimo, iz bilo kakvog sentimenta ili druge nemogućnosti, neko poželio da mrtva katolkinja, ili muslimanka, tu mrtva “provedi” 20 minuta.

Vesni neće biti ništa lakše, ni teže.

Teže je meni kao Srbinu, da dođem u situaciju koja me razočarala. I ne pišem razočaranom rukom. Ni gnevnom.

Pišem, ne bi li neko, a zna se ko, pitao protu koji trenutno boravi u Ulcinju, što je tako strog. I zna li gdje je. I glavno. Ovo je Vesnina država. I mrtvoj.

Pekić zapisa : mi Srbi nismo nacija, mi smo stanje duha.

Prst na čelo!

Prst na čelo jer:

Svi koji su makar jednom bili u Ulcinju znali su fotografa Riza Šurlu. Markantni crnac. Sjajan čovjek. Oženio je katolkinju, moju komšinicu Nadu, ćerku Kreša Račića.

Račić je sahranjen na katoličkom groblju. Rizo, musliman, na muslimanskom.

Prošlo je dosta vremena i Rizova supruga Nada, poželjela je da njen Rizo, počiva pored Kreša, u istoj grobnici.

Zamolila je katoličkog popa, pitajući ga, može li tako nešto. I moglo je. I eno ga dobri Rizo, musliman, na katoličkom groblju. Nekršten, naravno.

Za Ulcinj važi posebna sociologija življenja. I nju može, za početak, da podrži dobra volja i vanvremenska pravila, koje rađa takva sredina.

Ako se hoće nešto ekskluzivno, osuđeno je na osudu svih.

Najprije svojih. Zato ..

Uz saglasnost autora na portalu www.radioskala.me objavljen je dio sadržaja iz neobjavljenog dnevnika  „Iza pučine ne stoji niko“ Zorana Piperovića.