Iz dnevnika „Iza pučine ne stoji niko“ Zorana Piperovića (16)

petak, 28.5.

16:10

Odložio sam jutros suđenje u Kotoru. Sjajna osoba, sudija Tešić, uvažila je porodični razlog koji me spriječio da idem dolje.

Volim da radim svoj posao u kotorskom sudu. Ljudi blagorodni, civilizovani, tolerantni, vaspitano profesionalni.

Tradicija, more, nasleđe, kultura, uvijek svoje urade.

Kotor, crnogorski graničnik kroz istoriju.

Uvijek posmatran, kroz vjekove, sa crnogorskih planinskih bespuća. Čežnjivim očima.

17:10h

Pod prorijeđenom i sve više sijedom kosom, moja glava funkcioniše, prilično opterećena, vođena ulogom PATER FAMILIAS. Ali funkcioniše. Kako-tako.

Lakše joj je bilo u skorašnjem vremenu, slatke razbibrige, zaodenute kakvim-takvim profesionalnim uspjesima, porodičnom srećom, mirom.

I tada je, zatalasaju profesionalne obaveze, mentalni napori, elementarne, obično preuveličane brige.

Razlika je u životnosti. Ova druga glava donosi bezbrižnost. A to ne volim.

Živjeti bez brige, znači, ne živjeti uopšte.

23h

Promrzle siluete po površini Morače, od ulične rasvjete, nevoljno su slale odsjaje podgoričkoj vjetrovitoj noći. Ja i Mišur, sjedjeli smo na terasi hotela “Podgorice”. I uglavnom ćutali. Hladno u rukama i nogama. Hladno oko srca.

Ni Mišurova dobrota, koja ćuteći zrači, nije u meni unijela malo svijetla koje nosi ovolicnu živost.

Ćutanje nije za noć. Noć se živi. Dan je za završavanje obaveza.

Nedjelja, 31.5.2020.

Gledao sam juče prenos skupštine Opštine Budva. I sve se svelo na to, da li je jedan odbornik trebao ili ne, da ostane vjeran izbornoj listi sa koje je, glasovima određene političke grupacije, ušao u parlament kao odbornik.

Te, da li je počinio grijeh, time što je prešao na glasačkoj strani onih koji će, uz pomoć njegovog glasa, smijeniti gradonačelnika, sa kojim je djelio mjesto na toj listi.

Vjernost se temelji na goloj vjeri. Za vjeru ne treba da postoji razlog, jer je u tom slučaju nestabilna. Ona je uvijek nužna samoj sebi. Zato se i zove – vjera.

15:30h

Kad neko sa strane objektivno posmatra sve što se emituje na TV stanicama, (čast izuzecima), što se piše u dnevnoj i sedmičnoj štampi, ko sve predstavlja izvršnu i lokalnu vlast, onda mora da stekne samo jedan utisak. Ili ja, kao obično, pretjerujem.

Dakle, svi trče za ljudima, koji rade ne misleći.

17:10h

Slušao sam danas neki kratki govor gradonačelnika Podgorice. I ranije sam primijetio da je momak ambiciozan više nego što je nužno i potrebno za prvog čovjeka bilo koje lokalne samouprave. I još sam primijetio da su mu prošlost i istorija omiljena mjesta, koja mu služe kao poštapalica da se bavi krupnim pitanjima, recimo, identitetskim. Pravi čovjek poziciju u partiji za vremena koja dolaze. Što ne mora da bude loše. Osim, ako se ne prave greške, kakve preambicioznost i pretencioznost zna da rodi. Među više takvih izleta, pamtim jedan, pamtim po tome što sam ostao zatečen sopstvenim neznanjem i nepoznavanjem nekih stvari, koje bi prosječno obrazovani Crnogorac trebalo da zna. Ili, u suprotnom, da se zastidi.

Naime. Negdje je, u svojstvu gradonačelnika Podgorice, primio ambasadora Kosova i kazao kako su Crna Gora i Kosovo, istorijski saveznici.

Nije samo sretni trenutak potres u tijelu. Već i spoznaja o novoj spoznaji.

Potres o toj spoznaji , koja mi se krila, kao, vjerovatno, i kod drugih Crnogoraca, dugo mi je izazivao treperenje svakog nerva, koji me je sprečavao da racionalno protumačim.

Nakon što je minuo, mirne ruke zapisujem ovo, zahvaljujući faktu da sam i danas čuo od gradonačelnika nešto slično.

Ponedjeljak, 1.06.

00:40h

Da li da pišem o onome što se desilo danas? A ništa se značajno nije desilo. Što bi zavrijedilo da ostane zapisano. Mada , dnevnik nije pisanje zbog trenutka, već zapisivanje za naknadno, melanholično sjećanje na minulo. Vraćanje života unazad, onda kada ti je ne mnogo stalo do njega, pa ga kompenzuješ u reminenscenciji. Možda te rastuži, razvedri, možda te nahrani ravnodušnošću. Ali. Uvijek će izazvati znatiželju. Paradoks je, što ti tu znatiželju rađa tvoja onomadna intima koju šiba vjetar, sakriven u tebi, mada zaboravljen.

01:05

Neću pisati. Popio sam jogurt, pride i leksilijum. Leći ću na leđa, i umornih udova , pripremiću se za tugu, koja, izvjesno, čeka mene, Đorđija i Luku.

Treba snage, jer ona neće biti mala. Tuga je i iskušenje. I zahtjeva, ponekad, nezaboravnost iste. Ako se tu poklekne, tuđa se nikada upamtiti neće.

Ponedjeljak, 1.06.

19:30h

Dođe vrijeme, prilike ga učiniše, da i ja, vječita skitalica, vrijeme provodim, uglavnom maltretirajući krevet. I to još od prvih restrikcija, glede Korone. Na to se nadodala Vesnina bolest, koja je ubila neiscrpnu živost, koju sam imao. Ako se živost i ne vrati, uradila je i više, nego što joj je zadato.

19:45

Mijenjao bih zadimljenu sobu, u kojoj caruju magle formirane od dima, što ga zapaljeni tompusi, na radost moje odvratne navike, revnosno talože među četiri nedužna zida. U kojoj, bez ikakvog reda, pokorno ćute sve aljkavo raspoređene, bezbrojne knjige, sveske, olovke, koje ponižavajuće služe kao postolje za pepeljare.

Mijenjao, naravno, za sudnicu, punu iskričavosti i profesionalne pravne borbe, iz čijeg viteštva, zna da se rodi pravda.

Uz saglasnost autora na portalu www.radioskala.me objavljen je dio sadržaja iz neobjavljenog dnevnika  „Iza pučine ne stoji niko“ Zorana Piperovića.