Iz dnevnika „Iza pučine ne stoji niko“ Zorana Piperovića (14)

0

Nedjelja, 24.5.

13:50

Bajram je. Zvao sam moje prijatelje širom Crne Gore i čestitao im. Vjerujem da su i oni zbunjeni unutar pravoslavnim ludilom.

Evo, čujemo, da su Petrovići Srbi iz Bosne ( znamo da jesu, ali je današnja ta tvrdnja jednog profesora sa Njeguša zloslutna) i ruski špijuni. Iz Bosne su došli i Vrbice, Cerovići, Vojvodići. I što? Što se time sugeriše? Odakle su profesorovi došli kada na Njegušima još nije bilo života? Zar Isidora Sekulić ne citira istorijske izvore da je Venecija plaćala guvernadure sa Njeguša. I da jeste. Što bi to sad značilo? Što taj kontekst sada znači za Crnu Goru 21.vijeka? Jesu li ruske i venecijanske pare spriječile Petra I da zajedno sa guvernadurima sačeka Turke 1796.godine?

Jesu li Katunjani naseljavali Katunsku nahiju od velikog praska, ili su ovi došli odnekuda ?

Jesu li Petrovići od jutros samo Srbi iz Bosne i ruski špijuni?

Ovo novo ludilo je toliko pošlo daleko da je počelo da guta svaki intelektualizam i zdrav razum.

Može li neko da udari rukom o sto?

Ili su i ruka i sto već otišli u nepoznato?

Ne prepoznajem više ništa. Ludilo.

Petak, 22.05.2020.

14:15h

Sjedio sam danas u “Maši” sa legendarnim sportskim novinarom Miloradom-Dugom Đurkovićem i zajedničkim prijateljem.

Teme razgovora su aktuelne, svakodnevne, ima i politike. I podjela.

Dugo kaže: rekao mi je sin, da sam ja poslednji Srbin u našoj porodici.

Ton i gestikulacija koje su pratile te riječi, sugerisale su samo jedno! Obrni-okreni, sve je to isto.

Kada smo kod istog, isto mislim i ja, a tiče se mog zaključka, oko Dugovog stava.

Ako nam i ko zamjeri, neka uzme da je protivrječnost, naša priroda.

17:30h

Gledam na jednom portalu, kako se Dan nezavisnosti proslavlja, i uz pjesmu, o Ademu Jašariju. Ok, ako je nužno.

Iako je nužnost skup slučaja koje iz praktičnih razloga povezuje (ne)podnošljiva logika.

Subota, 23.5.2020.

14:30

Jedna stvar mi je čudna u ovom opštem ludilu nastalom posle korone. Iako epidemija i zvanično traje.

Naime, kade se govori o situaciji u državi, neki, hladno, kao da je to i normalno, govore … Srbi u Crnoj Gori … A to mi, za početak, zvuči zlokobno. Zašto? Zato što se mora postaviti pitanje. Ili dva. Ko su ti ljudi? Ili ovako. Otkud oni ovdje?

Da bi bilo relaksiranije i logičnije, zar ne treba reći … naš narod, koji se osjeća kao srpski. Ili. Kuči, Crmničani, Piperi i ini, koji sebe smatraju Srbima.

Valjda bi to pokazalo ono glavno. Da smo isti. I da smo rasli u istim porodicama, bratstvu, plemenu. Da su nam kosti istih predaka rasute po ovom krvavom kršu.

Možda bi to odobrovoljilo naše pristupe ka temi. Omekšalo vizuru kojom se gledamo. Uljudilo nas sve.

Da nas neke druge oči ne gledaju kao ludake koji će oburdati zajedničku majku.

Nedjelja, 24.5.

03:06

Do svanuća je još dva sata ostalo. Skidam sa police Pavićeve Beogradske priče.

Naslov je sumnjiv, pisac nije. I eto dopuštenog balansa.

Dočekaću sunce ili podgoričke natečene oblake sa istim takvim očima.

Bogatiji za jednu imaginaciju, koju daruje sjajni pisac.

Četvrtak, 21.5.

15:00h

Bio sam sa Olegom i Miškom u Ulcinju. Šetali smo po Pristanu. Sreo sam komšije, Šefka i Brhana. Srdačno smo se izgrlili. Bude uspomene, daleke. Sjećanje na onamadni Pristan prizove pred oči na stotine vrana, koje su u jatu nadlijetale, grakćući, zidine Starog grada, mijenjajući otmemo i sinhronizovano oblike zajedničkog leta i koji su, kao po komandi, prelazili u razne nebeske figure, dajući očima priliku da gledaju crnu, zgusnutu masu, koja se očas širi, skuplja, rasteže u smislenim linijama. Odlazeći zatim nekud, dok ne smisle nešto novo.

Sjećanje priziva i na niske prelete po nekoliko galebova, koji bi posle par zamaha krilima, jedrili do podno rta Rastislava, na čijim su stijenama tražili predah za nove avanture iznad najljepšeg parčeta mora, smještenom u Ulcinjskom zalivu.

Priziva me na prošlost i miris končanih, starih mreža uredno položenih na prove pristanskih drvenjaka usidrenih u lučicu Kacema.

Sve me prisjeća na onih starih, pet prašnjavih ulica, u kojima su se svakodnevno susretali ljudi. Tihi, uzdržani, veseli u svojoj umornosti, dostojanstveni u siromaštvu.

Nedostajao je lavež pasa, kada mrak na prstima dođe u varošicu, pa da ja juče ne budem u ovom Ulcinju. Već da u stanju duhovne opijenosti, doživim ono za čim čežnjivo pate svi oni , koji su živjeli Ulcinj sa njegovih, kako rekoh, pet prašnjavih ulica.

Uz saglasnost autora na portalu www.radioskala.me objavljen je dio sadržaja iz neobjavljenog dnevnika  „Iza pučine ne stoji niko“ Zorana Piperovića.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

PRAVILA KOMENTARISANJA

Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.

U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.

Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].