Iz dnevnika „Iza pučine ne stoji niko“ Zorana Piperovića (12)

Ponedjeljak, 11.5.

11:15h

Sinoć sam u Ulici Slobode sreo doktora Jevta Erakovića. Kazao mi je da je Vesna jako loše i da, u prevodu, nemamo čemu da se nadamo.

Naravno, njegove riječi su ljekarski i suptilno, bile umotane u onu oblandu koja dušu ne pogađa baš direktno. Ali, ne ostavlja ni nedoumice.

Kada čovjek, a to sam ja, ako se tako zvučno mogu nazvati, ostane sam nakon tih riječi , osjeti jezivi nailazak patnje.

Zbog mnogo čega u životu, ja znam da družim sa njom. Naučio sam. Taj nauk je bolan, ali nema alternativu.

U stvari, nije da nema, ali, alternativa bu napravila i dodala još jednu patnju najbližima.

Zato patnju treba prihvatiti, kao podstanara intime, nužnost, dio života svih nas. Jer, nema koga nije ponekad, ili često nastanila. Povodi su razni.

Iskustvo govori da i ona ne traje vječno. Vječna je samo bolna uspomena, kojoj je patnja majka.

14:40h

Zvao me upravo Baškim. Moj drug i prijatelj iz Ulcinja. Bio je na brodu, koji je u luci Hamburg uplovio sa 500kg droge kokain. Kaže mi da je u karantinu. U Nikšiću.

Sve mu se smučilo. Ostavio posao pomorca. Za sva vremena.

Ostavi to, druže. Plovio si časno još od 1978. Kada sam te, jedne jesenje noći, ispratio na prvo putovanje i posao na brodu. Upravo za Hamburg.

23:00h

Dobar sam poznavalac diplomatskog i konzularnog prava. I neka je MVP pozvalo ambasadora Božovića na razgovor. Ali.

Zašto onda nije MVP pozvalo ambasadorku Njemačke Štajneker, koja je u Skupštini Crne Gore, ispod amblema naše države, izdavala komande što treba raditi sa ulcinjskom Solanom.

Ja veće kršenje Bečke konvencije nijesam vidio. Otkud pravo ambasadorki , da u zemlji prijema, u najvišem zakonodavnom tijelu, dijeli lekcije što treba da se radi.

Možda poziv u MVP zavisi od moći zemlje iz koje ambasador dolazi. Pa nešto mislim. Da je ovo što je rekao Božović, saopštio njemački ambasador, da li bi bio pozvan?

Moj odgovor, ionako, nije važan.

Srijeda, 13.5.

15:15h

Slušam instrumental Bore Dugića koji se zove “Suton”. Čarobni, lelujajući zvuk frule u izvedbi maestra, stavlja pred oči sve ljepote i smiruje sutona.

I ljubičasto-crveno nebo, nastanjeno po obodima bijelim pramenovima od oblaka, koji spokojno posmatraju, isti takav odsjaj koji se sa nebesa ocrtava po uspavanoj površini mora, koju je u prvom sutonu, maestral dostojanstveno napustio.

I spokojno jezero, iznad kojeg, u trenucima kada sunce nevoljno zalazi za planinom, sve ptice ovog svijeta zabrinuto traže zaklon, do novih sunčevih strijela sa istoka.

I planinske dostojanstvene vrhove, koje je sunce upravo napustilo, predajući ih milionima nebeskih boja, koje će, milujući proplanke, šume i pjenušave, a bučne planinske potoke, smireno ispratiti u noć.Četvrtak, 14.5.2020.

10:10h

Pričam sinoć sa dvojicom prijatelja. Obrazovani ljudi. I zaključuju, a mene se tiče :

Za Srbe sam nedovoljno Srbin, za Crnogorce, nikakav Crnogorac.

Dakle, ne bi trebalo da se žalim.

15:45h

Poslali su mi link. Otvorio sam i pročitao. Iznova Nikolaidis. Mudrosera. Izlaja, pun apriorne mržnje, okićene finoćom, svojstvenom onome koji u svakoj riječi nagovještava neslaganje, mrzovolju, odbojnost prema objektu o kojem piše.

Ovakve lucidne ispade imao je i u decembru 2002, kada je u Monitoru napisao da je Đukanović bitanga, malo veća od mene, a sve glede Moldavke S.Č.

Kada je promjenio korito Perovića i Ivanovića , doživio je tjelesnu invaziju srpstva. Napalo ga je svuda, u svaku mu se poru uvuklo. I polako mu klizilo sa mjesta gdje leđa gube svoje časno ime, pa naviše.

I danas popljuva omiljenu metu. Srbe.

Odajem priznanje podguznoj buvi. Po treći put, za ovih 18 godina, unosi mi nervozu. U olovku.

Petak, 15.5.

00:50h

Oko mene u krevetu mnogo knjiga. Do pola ili manje od toga , pročitanih. Gledam ih, puneći pepeljaru kubanskom Kohibom.

Šta da uradim ili šta treba da se desi da bih nestao u kakav-takav san ? Razmišljajući o tome, znam, da mi to tek neće dati šansu, da se pridrižim svim onima koji sada, bilo gdje, čekaju da izjutra otvore sretne, tužne, sjetne i svakakve druge oči.

A moje nisu nijedne od nabrojanih.

Misleći o porodici, onima koje branim za najteža krivična djela, na sve što nam se događa, na nevolje nekih meni dragih ljudi, na ono što ne mogu da ispravim, na moju dječiju nepromišljenost, sa kojom se rvem ne bi li najzad odrastao, mene bude zabrinute oči. Koje, ni kada dan, već počne sam sebi da dosađuje, nikako da se promijene u neke druge.

01:52h

Slušam instrumental Bore Dugića “Vrijeme za suze”.

I ležim na magli, koja me lelujavo nosi iznad doline, oivičene uspavanim vrhovima , na koju je žuto-crveni i zadihani mjesec prosuo umirujuću svjetlost.

14:00h

Država se uzburkala oko hapšenja Joanikija i nekoliko sveštenika.

Umjesto inatnog sprovođenja zakona, samo je trebalo primijeniti zakon. Vodeći računa da samo na tome i ostane.

Nedostaje zrno promišljanja. Moglo je sve drugačije. Znam i kako. Neću ovdje o tome. Jer, kome je stalo do mog mišljenja.

Uz saglasnost autora na portalu www.radioskala.me objavljen je dio sadržaja iz neobjavljenog dnevnika  „Iza pučine ne stoji niko“ Zorana Piperovića.