Poslaćete kartolinu iz Kotora, malo morgen
Čudna me po nekad želja hvata da kupim razglednicu i napišem: Dobro je, pošte rade, nema rata … i ništa više …, pjevao je Vitomir Nikolić.
Danas bi jedino mogao da napiše-nema rata, jer praznicima, koliko god trajali pošte ne rade, a markice za razglednice možete jedino tamo kupiti.
Zbog nekih odluka koje sa zdravim razumom nemaju baš dodirnih tačaka crvenimo se svi zajedno.
Naravno, mimo onih umnih glava koji uspiju smisliti čitav sistem neshvatljivih poteza koji “očaravajuće” djeluju na sve veći broj turista koji posjećuju naš grad.
U četvrtak veče crvenio sam se pred našim dragim gostima iz Dubrovnika koji su došli u Kotor da poetskim vatrometom Luka Paljetka uspostavimo saradnju dva Ogranka Matica Crnogorske i Hrvatske, Kotora i Dubrovnika.
Veliki pjesnik, pisac, prevodilac, lutkar, eseista, maštar kupio je dvije razglednice da pošalje svojim prijateljima kako to uobičava sa svojih putovanja.
Razglednice, iako napisane i adresirane bez markica ne mogu na put.
Zaustavljaju ih administrativne prepreke.
A njih na kioscima nema.
Mogu se kupiti samo u poštama koje ranije zatvaraju.
Nekako sam izgladio domaću bruku uzevši razglednice od našeg gosta da ih jutrom pošaljem sa markicama do kojih ću, nakon kilometarskog reda na obično jednom šalteru koji radi u kotorskoj pošti u starom gradu, nekako dospjeti.
Danas (ponedjeljak 25. april) grad vrvi od turista.
Posmatram ih onako ispod oka da im upadljivost ne bi zasmetala.
Stoje disciplinovano ispred kioska, kupuju razglednice kao suvenir, ali i da ih pošalju i obraduju svoje prijatelje, rođake sa dalekog putovanja.
Nastaje objašnjenje na nemuštom engleskom s one strane kioska.
Više rukama i gestikulacijom od kojih turisti mogu da shvate samo da markica nema pa nema.
Čujemo i našeg sugrađanina koji se umiješa da objasni strancima da ne mogu tu kupiti markice i da moraju do pošte, stotinak metara dalje.
Pokazuje im na mapi grada đe se pošta nalazi.
Oni zadovoljni odlaze a ja polako za njima.
Pronađu brzo poštu, uhvate za kvaku, ali avaj.
Zatvorena vrata.
Piše čini mi se i radno vrijeme.
Gosti sa razglednicama u rukama gledaju sa nevjericom i dalje čekaju.
Možda će doć, kao da ih čujem da razmišljaju.
Tu su neđe.
Dešava se.
Zaludu, velim sebi postiđen što se to dešava u mojoj državi, u mom gradu kome dolaze da se dive.
Jedna od najskupljih jahti podno rive, furešti u talasima, a razglednicu ne možeš impoštat.
Koja je to luda mogla da donese takvu uredbu, odluku, zabranu, zapitam se onako za sebe i kako li samo izgleda ta četvrtasta fizionomija?
Bez mozga svakako, što je još jedan od naših domaćih fenomena.
Pritom, da bude jasno, zaposleni u pošti ne snose nikakvu krivicu.
Oni rade svoj posao onako kako im naredi poslodavac.
A on ipak mora da se zamisli.
Slavko Mandić
PRAVILA KOMENTARISANJA
Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.
U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.
Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].