Iz arhiva Skala radija: Moramo se pogledat u vlastito zrcalo (24. feb 2014.)

Skala radio nastavlja objavljivanje tekstova iz svoga arhiva.

Ovoga puta poruka uniformisanima da se pogledaju u vlastito zrcalo.

Ako mogu da se prepoznaju, možda će moći da se spase od sebe samih? Teško!!!

http://radioskala.me/2014/02/24/moramo-se-pogledat-u-vlastito-zrcalo/

Moramo se pogledat u vlastito zrcalo

Tradicionalne kotorske karnevalske svečanosti zaokružila je karnevalska povorka, koja se kretala od Tabačine do Macea. Tu je, kako običaji nalažu, spaljen Obećanko Lažović za sve grijehe u pasanoj godini.

Odavno već, po mišljenju mnogih, kotorski karneval nema onu prepoznatljivost i šug koji je privlačio desetine hiljada posjetilaca. Izgubila se i ona poznata karnevalska groznica koja je tresla kotorske kreatore čije su maske predstavljale pravo umjetničko djelo, sa jasnom porukom koja je prepoznatljivim pojedincima i pojavama slala jasnu opomenu.

Ne umanjujući napor da se tradicija nastavi, organizator je, ne samo ove, već i proteklih godina zaboravio da pokuša da objedini mladost i iskustvo, što znači da ukaže pažnju starijim meštrima koji su decenijama nosili karnevalske fešte na svojim plećima i koji su njihova  prava esencija.

Uz  stare mešte  mladost bi se razigrala i eto Kotoru ponovo fešte nad feštama. Ovako, priča se svela na  dva slova koja su trebala programski da odrade posao i u izvještaju zabilježe uspjeh koji su prenijeli gotovo svi crnogorski mediji.

Njima je to zadatak koji ne razumiju baš najbolje ali znaju da upale kamere ispred kojih šarolike mažoretke i maškarane grupe, uz kotorsku Gradsku muziku i onu iz Đenovića stvaraju jednu, prilično razigranu i atraktivnu sliku.

Na žalost, ni primać feštama koje su imale ono kotorsko, što je plijenilo i stvaralo istinski raspomamljenu sliku razigranog i raspjevanog Kotora. Pjevale su se karnevalske i feštađunske pjesme, plesalo po trgovima, pjacama i pjacetama uz obavezan komentar “ovo samo u Kotoru može”. Danas, na žalost bljesne mladost na tren samo, uz sigurnu ruku meštra nad meštrima koji je izradio jednu od najuspješnijih figura. Može se i mora se. Zato i pohvale onima koji su se potrudili, izašli, radili i učinili da se nastavi tradicija.

Sudilo se Ircu za Fjord i URC. Po organizatoru, jedini problem u Kotoru. Nema ni pomena o akuelnostima o kojima grad govori. Ne pominje se sportska dvorana u Škaljarima niti upravna zgrada Luke Kotor, betonsko-staklena kompozicija, u likovnoj umjetnosti prepoznata kao instalacija posred  gradskog parka.

Ni pomena o betonskoj građevini Lučkog terminala na Luži koja se gradi bez konzervatorskih uslova, što je atak na kulturno istorijsko nasljeđe koje je pod zaštitom UNESCO-a.

Ne postavlja se pitanje zbog čega ključni urbanistički dokument PUP nije donešen, odnosno zbog čega kasni toliko dugo Studija o zaštiti kulturnih dobara koju je u obavezi da uradi Uprava za zaštitu kulturnih dobara Crne Gore. Nema dnevnih aktuelnosti koje remete život grada. Sve nam, po autorima Karampane cvjeta, osim Fjorda koji je sad spaljen pa više ni on neće praviti probleme.

Potpuno svjesni da će tekst izazvati lavinu kritika kreatora dnevne politike, ne možemo, zbog profesije kojom se bavimo da ne progovorimo o nepotrebnim propustima i opasnostima da nam dio nematerijalne kulturne baštine zauvijek nestane.

Ovo je i poruka novom rukovodstvu kotorskog Kulturnog centra čija je kreativnost dokazana, da se bavi zbiljom, a ne političkim smjernicama, sa kojima se sigurno lakše živi, ali ne i časnije.

Zamalo da zaboravim, uoči karnevala izašla je i kotorska smrdotina, mislim da se zove, nekakva laprdonska škrabotina kojom tvorac u njoj svoju sliku slika.

Slavko Mandić