Iz arhiva Skala radija: Ko i zašto koči razvoj Kotora? (13. jun 2011.)

Skala radio nastavlja da podsjeća zaboravnu uniformisanu družinu kako je radio i radi ovaj medij.

Dok je njima laž sveta, nama je istina i to će biti dok trajemo.

A trajaćemo, na njihovu žalost znatno više od njih.

http://radioskala.me/2011/06/13/ko-i-zasto-koci-razvoj-kotora/

Ko i zašto koči razvoj Kotora

Pod sjenama Pestingradske mističnosti i ljepote, odakle budnim okom u tiha predvečerja vila Alkima prostire zaštitnički plašt, sanjari Kotor.

Papska bazilika, katedrala Svetog Tripuna ispod koje je more, a iznad plavo nebo tvori ne rijetko sliku od koje se učini onome koji je opčinjen gleda, da je zaplovila i uhvatila se u koštac sa burama i neverama, prkosna izranjajući u priču od koje gotovo zastaje dah.

Sa njom, ruku pod ruku sveti Luka, pričajući naraštajama priču o vjekovnom suživotu, o skladu raznolikosti vjerske i nacionalne koja je krasila i krasi Kotor i njegove žitelje dajući primjer svima, šaljući poruku snažnu onima koji dolaze o postanku i opstanku ljudskom, dok su se drugi međusobno trijebili nikako ne prihvatajući da mogu i moraju zajedno.

Palate gospodske, u jedinstvenom Kotoru najbolje govore o životu kroz vrijeme koje se stoljećima mjerilo, o tolikoj raskoši i raznolikosti, statusnim simbolima, običajima.

Podsjećaju nas kapetanski saloni na otmenost, stari jedrenjaci na smisao života ovdašnjeg čovjeka, srebro i zlato na odraz bogatstva i snage.

No Kotor niti može niti treba da ostane  konzerviran, grad bez razvoja kome je navodno UNESCO definisao svaki kamen pa se ni fuge u kontakt zoni ispred glavnih gradskih vrata na novom pločniku nijesu mogle odrediti bez dvanaestočlane komisije koja je posao uradila tako da će fuge morati ponovo da se rade.

Regionalini zavod za zaštitu spomenika kulture Kotor nije dozvolio pjeskarenje bedema što bi bilo razumljivo da mnogi objekti u Kotoru nijesu čišćeni upravo na ovaj način.

Zavodu nije smetalo pjeskarenje katedrale Sv. Tripuna, a ne smetaju im izgleda ni pukotine na bedemika koje ozbiljno prijete.

Kad već pomenuh bedeme, Dubrovnik od njih godišnje ostvari desetak miliona eura prihoda.

Kotorski su sigurno interesantniji i pružaju brojne mogućnosti koje dubrovački nemaju.

To naravno podrazumijeva prethodno uređenje i detaljno sređivanje jer je kamen na mnogim mjestima odnešen ili je jednostavno porušen.

Kameno stepenište nije baš bezbijedno za sve veći broj turista koji žele izaći na vrh San Đovanija.

Činjenica je da je skupo sređivanje bedema i da takav poduhvat zahtijeva značajna ulaganja, ali je takođe činjenica da bi izgradnja lifta koji bi bio jedinstvena turistička atrakcija ubrzo, po svim pokazateljima prevazišli dubrovački prihod.

Još jednostavnije i bolje rješenje bilo bi izgradnja žičare, najmanje četiri puta jeftinije koja bi svojom atraktivnom trasom, ne ugrožavajući vizulelni uticaj bila još interesantnije za više hiljada turista koji dnevno posjete Kotor.

Na žalost, za to rješenje Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture Kotor neće ni da čuje.

Kao da Zavod nije naš i kao da ne treba da štiti naše interese, Zavod neće da čuje ni za toliko neophodnu zaobilaznicu pozivajući se na stručnjake  Međunarodne organizacije ICOMOS (savjetodavno tijelo UNESCO-a) čija je alternativna za rješavanje saobraćajnog kolapsa gotovo svakodnevnog može u intenziviranje saobraćaja na moru prosto u sukobu sa zdravim razumom.

Priča da bi izgradnja putnog pojasa oko ovog regiona, koji bi prekidao vertikalnu zonu planinskog masiva, uz izgradnju objekata ugrozila područje koje je na listi Svjetske kulturne baštine, obična je glupost.

Pričom oko zaobilanice na žalost ne završavam priču o nastojanju Zavoda za zaštitu spomenika kulture Kotor da naš grad zaboravi na održivi razvoj i da ostane trajno u okvirima u kojima je danas.

Nema zato rješenja ni za put od Mua do Stoliva koji bi rasteretio priobalni put koji je odavno pretijesan da primi čak i domicilno stanovništvo.

Nema još rješenja ni za kafanu “Dojmi” ni za mnoge objekte u gradu koji bi morali biti pod budnim okom Zavoda.

No ipak ostaje pitanje kako je moguće da Zavod žmuri kada na kamenim palatama njeni službenici postavljaju eloksiranu bravariju na pjenu od mora, kako mogu raznobojne fasade čije šarenilo bode oko, betoniranje kamenih parapeta i ponti, i još mnogo toga što mora biti predmet interesovanja ove institucije.

Činjenica jeste da je malo zaposlenih, ali za Zavod ne bi smjela da važi ona narodna “malo ljudih malena i snaga”.

Dovoljno je ukazivati nadležnima na problem svakodnevno ako treba, obavještavati medije a ne biti pasivni posmatrač.

To se mora promijeniti.

Za dobro Kotora i Crne Gore.

Slavko Mandić