Iz arhiva Skala radija: Gaće dolje, vrijeme je! (27/04/2012)

Gaće dolje, vrijeme je!

Gaće dolje, vrijeme je!

Možda je za Riplija, nijesam baš siguran, ali ono u što sto posto jesam je činjenica da Crna Gora, iako međunarodno priznata nezavisna država, u suštini to ipak u potpunosti nije.

Nju na žalost ne priznaje dovoljno sopstvena vlast, iz nekih teško objašnjivih razloga koje sam pokušao, ne sa nekim pretjeranim uspjehom da analiziram.

Možda mi nijesu dovoljno jasne sve političke igre koje vlast mora da igra da bi i dalje bila vlast?

Možda ne razumijem dovoljno značenje identitetskih pitanja, za koje sam vjerovao da predstavljaju temelj na kome se gradi ozbiljna država?

Kažem možda, zbog zbunjenosti koju je kod mene izazvala izjava potpredsjednika Vlade i ministra pravde Duška Markovića da se sa opozicijom može razgovarati o skraćenju himne i uvođenje trobojke kao novih nacionalnih simbola.

Jedino se, kazao je o službenom jeziku ne može postići kompromis, odnosno razumljivije, ne možemo tamo njima dati sva tri državna obilježja.

Moramo tamo nama ostaviti bar jedan, iako svjesni da upravo taj jedan nikako ne funkcioniše.

Da budem jasan, u školama nam nastavnici govore potpuno ravnopravno ekavicu i ijekavicu, a nijesam baš čuo da postoji crnogorska ekavica, niti da u susjednoj državi, koja ne prestaje da baca svoje aspiratorsko oko na nas, može neko i pomisliti da predaje na ijekavici.

Oni su svoje pitanje jezika uredili.

Mi, samo na papiru, pa ni tu se baš nešto nijesmo pokazali.

Tačka, zapeta, tire, pa svi jezici zemalja u okruženju.

To je naš maternji, stidljivo izgovoreno službeni crnogorski.

Po državi nam vijore zastave druge države, na himnu se u nekim sredinama ne ustaje, a u nekima se ne smije ni čuti, niti zavijoriti naša zastava.

Ustavne promjene u oblasti pravosuđa jedan su od uslova da se otpočnu pregovori sa Evropskom unijom.

Potrebna je dvotrećinska većina pa je sad opozicija dočekala ponovo svoj momenat da pokuša da ucijeni Vladu rješavanjem identitetskih pitanja po njihovoj mjeri.

Obilježja moraju da budu, ni manje ni više nego srpska, jer ako nije tako oni neće pristati da budu dio neophodne većine.

Naša Vlada je stavila prst na čelo i počela da duma.

Što će i kako će do trnovitog puta koji vodi u Evropu.

Na teško pitanje uslijedio je najlakši mogući odgovor.

Ucjenjivačima treba ponuditi gotovo sve.

Narod bi kazao, spuštiti gaće pa što bude.

A dobro se zna što se onda radi.

Na sreću, ucjenjivači oće više od mogućeg.

Oće u stvari da ne dobiju ništa kako ne bi bili dvotrećinska većina.

A to znači, njima se baš ne ide u Evropu.

Još uvijek je snazi ideja velike državne zajednice koju je Milošević zagovarao sa bratskom Rusijom i istomišljenikom Lukašenkom.

Tada bi zaista bilo ono: Nas i Rusa 300 miliona.

Sad se opet postavlja pitanje s početka priče.

Kako odobrovoljiti Meda, vojvodu i ostalu bratiju?

Možda bi potpredsjednik Vlade trebao izaći sa idejom da je moguće naći kompromis u prijedlogom da Crna Gora bude nezavisna, međunarodno priznata srpska država čiji bi se Ustav iz 2007. godine promijenio posebno u članu 4.

Takva nova državna tvorevina imala bi zastavu trobojku sa orlom u čijem je srcu 4 S, grb sa likom Šešelja, Dačića, Tadića, Nikolića i Koštunice, a himna bi bila ona ravnogorskog pokreta.

Govorio bi se srpski jezik, bez zapeta, tačaka i crtica između, a govorila čista ekavica jer je manje slova i lakše je za izgovorit.

E pa da vidimo da li će takav prijedlog moći da odbije opozicija Crnoj Gori, čija nam je podrška za dvotrećinsko odlučivanje potrebna, izgleda po svaku cijenu.

Slavko Mandić