Danas, kad je benzin postao, bezmalo, luksuz, i kada se svaka kap goriva računa blagom, imamo situaciju da krajnje iluzorno angažovani policajci iz cijele zemlje upotrebljavaju baš njega – da bi se zagrijali u svojoj mađioničarskoj aktivnosti branjenja crnogorskog manastira od Crnogoraca. S druge strane, ono što stvarno treba da bude odbranjeno – ne od Crnogoraca – već od svih negatora kompletnog crnogorskog identiteta, veličanstvena institucija – Fakultet za crnogorski jezik i književnost – ostaje, u navodnom deficitu sredstava, bez te, više nego neophodne, aktivnosti. Da nije tužno bilo bi smiješno. Da bi zagrijali svoja vozila, policajci u, posebno noću, hladnom Cetinju, moraju koristiti benzin. Ne postavlja se pitanje njegovog nabavljanja. Fakultet je centralnim grijanjem već zagrijan (napominjem: i ta stavka je bila dovođena u pitanje od strane istih struktura, koje su bespotrebno angažovale policajce ispred manastira) – te bi se ta božja sila zaštitnika zakona mnogo lakše zagrijala, kada bi svoju funkciju upotrebljavala đe joj je I mjesta. U odbrani identiteta – nacionalnog integriteta i suveraniteta od (civilizacijskog) sunovrata, zvanog Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori.
Mnogi ljudi su tek skoro – počeli da prave elementarnu razliku između Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori i autokefalne, državotvorne, Crnogorske pravoslavne crkve. Iz prostog razloga što je aktivnim angažmanom okupatorskih sila – decenijskim demagogijama – pojam SRPSTVO, temeljnim ugovorima svijesti o sprovođenju laži u djelo, mijenjano za pojam PRAVOSLAVLJA u Crnoj Gori. Na taj način je mogao da se nasadi narativ, nadograđen lažnim svetačkim činovima, da je ,,država krenula u rat protiv crkve u Crnoj Gori”. Država je krenula u rat protiv crkve koja je nju stvorila?! Neće biti. Protiv crkve koja je razara postulatima o nepostojećoj istoriji i necrkvenim faktima, do perverzije izobličenim, ne bi, da je logike, morala da ima i narativ. Ona bi – kao takva – sama po sebi – morala da ispadne iz diskursa. Naročito javnog. A ne da zadominira prostorima umova od poljoprivrednika do državnika, a da devedeset posto njih nije suštinski ni upućeno u kakvu se raspravu upušta. Tužna politička priča, zvana crkvenim imenom ,,litije” – more neosvješćene mase je proizvela, koja, vjerujući svojim duhovnicima, na prvom mjestu Amfilohiju Radoviću, poimajući da se miješa u božje poslove – miješajući se njima – nije pružila nikakav otpor. Sad imate more obezglavljenih ličnosti, kod kojih, kada ponudite istinitu informaciju, izazivate bol i duševnu patnju, jer, klasičnom zamjenom teza u njihovim glavama, time vrijeđate onog na koga su isprojektovali svoju ideologiju.
– Frida Šarar –
Jebo vas jezik
nemoj da je nekome
palo na pamet da mi kaže
kojim jezikom da govorim.
ja sam kruševljanka.
babe su mi se rodile i udale
u istom selu.
govorim kosovsko-resavskim dijalektom
koji je iskvaren
životom u beogradu.
ja sam beograđanka.
u ličnoj karti mi piše vračar.
petnaest godina sam provela u tom gradu.
tamo mi živi marta.
moj beogradski govor vonja na čarapane.
ja sam riječanka.
došla sam ovde i rodila hrvata.
muž mi je hrvat.
on često govori srpski.
naš mali sin za ručkom vikne “mrkva, bre!”
mrkva je kraće nego šargarepa.
zaljubila sam se u hrvatske reči
još kad sam gledala smogovce.
išla po kući i pozdravljala mamu
sa “bok stara”.
za mene jezik nikada nije bio
nedodirljiv i svet.
moj jezik je topao i živ,
potpuno pitom, spava mi u krilu.
moj jezik je moj, a ne vaš.
oblikovao ga je moj život,
moje babe, muževi i sin.
jezik mi nisu dale države i institucije.
nisu mi ga zadale akademije.
ne determinišu ga daleki kanoni.
ja sam jezik.
i govoriću kako mi se prohte.
ne bojim se jezika, niti mu se klanjam.
ljudima je jezik nešto daleko i strašno,
sistem u ime kojeg su spremni da mrze.
bog kojem se klanjaju
ti nepismeni ljudi,
profesori i pisci,
ceo život proveden u čitanju i pisanju,
a jezik im se nije približio ni korak.
čeprkaju po njemu iz daleka,
kao deca po mrtvom štakoru
uz pomoć dugačkih štapova.
govore meni kako da govorim.
moj jezik isparava iz tela.
miriše samo na mene.
i niko mu neće postavljati pravila
koja iz mene isključuju
babe, muževe i decu,
a svode me na države i nacije.
jezik nema oblik nacije.
ja nemam oblik nacije.
imam oblik sebe.
jezik je moj.
Svaka tebe cast. Ali jedna lasta ne čini proljeće…
PRAVILA KOMENTARISANJA
Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.
U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.
Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].