Ivana Đukić: Sumatrizam u poeziji Borisa Jovanovića – Kastela

Utisci nakon nakon iščitavanja ispromovisane knjige ,,Boomerang valova”, Borisa Jovanovića – Kastela, u Kic-u ,,Budo Tomović, 10.3.2021.

Sumatrizam u poeziji Borisa Jovanovića – Kastela

Kako nesigurno
ne prepoznajemo
prave vrijednosti
a iz nosnih šupljina
sijevamo suštinu –
dok pogledi zure
u prazno, izbliza.

Reciklirana Svijest
talasima otpočinje
salinitet da podiže
granicom razumijevanja

Gusar mediteranskog mora

Salinitet – kao osnovica krvi, koja je 90% sastav morske vode, izbija sa svih stranica Borisove poezije. NE protiv uroka, da bi razbila čini, Boris to ne čini, niti zahtjeva. Njegove su pjesme bez zahtijeva. Bez molitvi. Bez drugova. Usamljene, kao ostrva. Ostrvljene u svojoj namjeri da u ponovnom rađanju, ne osujete prethodnu inkarnaciju. Silinom prikaza, Boris ne bilježi ni svoja, ni tuđa sjećanja – ali lako prelazi preko nagona da bude prepoznat. Sve što kod njega neumorno i iznova izbija u prvi plan, jeste plam njegove ljubavi prema neuhvatljivim pogledima, jedinstvene neponovljivosti, koju samo pučina, kao takva, pruža.

Kao lutajući odgovor na ,,Cvijet vaskrsnuća” – Boris u sjenovitoj magli, pruža jedino ,,Sebi”, na Uvid. Ne iz ogoljene percepcije, već iz nepovratne potrebe da to Sopstvo ovjekovječi u talasnoj prirodi riječi i zvuka. Zvuka mora i šuma talasa, pri prvoj prirodnosti, rođenjem pridodatoj. Osvještane kapele neće pomoći u naslućivanju smjera, niti traženju postojećih smjernica, kompasom, koji ne nosimo na ruci – već u srcu – svaka se kazaljka, poput magnetnih igala, ponovo rodi, u želji da rotacijom te Zemlje – stvori dovoljne uslove, za protok naizmenične struje.

Suvozemna etika prolazno opisuje tragove nastale stopalom, dok značenjska komponenta izmiče svakim čežnjivim uzdahom mora. Iz blizine, to je osobenost datog trenutka, sve dok ptice, koje najavljuju kopno, ne otplešu na valovima svoga vjetra, uz zvuke preostalog ritma, poznatog pojedincima. Koliko bola u svakoj aritmičnoj posteljici od jedra izjedri ovakav jedan spis, dok lutajući u boci postanja, s gavranovim likom iznad, nasukan na sopstvenu komponentu biranja, izroni u praskozorju oblih struktura.

Što je hod za nekoga ko stalno pliva, osim vječito rubno obitavanje u uskorudnoj širini, nazvanoj životom? Žali li svako sjeme pijeska – što se u toploj boji jutra, prah nevidljive jeke, nije utjelovio, dok je bosonog hvatao mirise?!

Borisova poezija se čita u krug. Nema te valovite tirade, koja će vam precizno ukazati izabranu tačku na mapi. Suština ne može biti otkrivena tu, u utrobi mora, odakle je isplivala. Boja znanosti slikarskih poteza kitice – označila je tragove samo onih života – kojih gornja vilica, još uvijek može da speluje zubne suglasnike. ,,Nazad” – naprijed odapetih strijela – nije uobičajen putokaz, ali je neophodan kovitlac vrha mete – koja u sinhronom sazvežđu sa jastozima – svaki put, izjutra, u plimi, iznova izroni.

Biblija postupaka razapetih ,,iksova”, dnom, kao oslikavanjem (van)vremenskog neba – šarolik ukaz daje saznanjem. Nije za svakog da dekodira. Šutnja je neophodni element, a strujanja Jadrana je nekad nemaju.

Ostaje da se vidi da li zaštićeni Perast, Prčanj i cijela Boka, unutar pogleda Borisovog zaleđa, uspjeti da odagna slutnje i morske valove ponovo, ispod maškara sumnji, učini uočljivim.