ISTRAŽIVAČKI PUT RADMILE ADŽIĆ ŽIVOT POSVEĆEN NACIONALNIM PARKOVIMA CRNE GORE

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista  

 Mnogo puta sam u svojoj matičnoj ustanovi, Javnom preduzeću za nacionalne parkove Crne Gore, gledao kako generacije prolaze i dolaze ali među njima uvijek ostanu dame koje u instituciji daju dušu i identitet. To su oni predani, nepokolebljivi istraživači koji znaju da je smisao “našeg” posla u tragovima koje ostavimo budućim generacijama. Među takvim damama posebno mjesto zauzima Radmila-Rada Adžić, istoričarka umjetnosti, istraživač kulturne baštine, urednica kataloga i žena čiji je rad oblikovao vizuelnu i dokumentarnu istoriju nacionalnih parkova Crne Gore. Kao što je svojevremeno Jelena Vicković, Kotoranka koja je na Cetinju otvorila prvu privatnu školu za đevojčice i time postala prva učiteljica ženske đece u Crnoj Gori, jasno i uporno mijenjala lice našeg društva, tako su i žene u sistemu nacionalnih parkova  često neprimjetne, ali nezamjenljive  bile su i ostale stubovi znanja. Njihovi tragovi su postojani, poput tkanja starih ćilima: nit po nit, godina po godina. Danas, među policama arhiva, u muzejskim zbirkama i na terenu koji zahtijeva strpljenje i mudro i oštro oko istraživača, upravo žene nose najveći dio tereta čuvanja kulturnog nasljeđa nacionalnih parkova. Njihova posvećenost je ona koja drži kontinuitet i sprečava da išta vrijedno padne u zaborav.

To je sintagma jedne lijepe i izuzetne priče. To je suština profesionalnog odnosa koju potvrđuju terenski dnevnici, stare fotografije, katalozi, izložbe, naučni tekstovi i godine posvećenosti. U jednoj ustanovi, kao u svakom ljudskom svijetu, ima onih koji prođu brzo i onih koji se upišu snažno. Rada je pripadala onim drugima  onima koji ostave trag nalik kamenom satu u kamenu. A da malo budem duhovit, kako bi rekli stari Crnogorci: ima dama koje vam unesu radost kad uđu u matičnu ustanovu (kao što u đedovini kažu u kuću), a ima, bogami, i onih koje vam unesu radost tek kad iz te ustanove izađu. Rada je srećom svih nas, pripadala ovim prvima  onima zbog kojih čovjek poželi da dan traje duže, da razgovor potraje, da se posao dijeli, i da ustanova bude bolja nego što jeste.

Početak na Skadarskom jezeru

 Svoj profesionalni put započela je u okviru Nacionalnog parka Skadarsko jezero, koji je 1983. godine dobio status nacionalnog parka. To je bio period u kojem se kulturna baština Skadarskog jezera tek počinjala sistemski bilježiti. Za razliku od Lovćena koji pripada među najstarijim  u Crnoj Gori, osnovanog 1952. godine  Skadarsko jezero je tek ulazilo u punu institucionalnu svijest o potrebi zaštite kulturnih dobara. Tu u prostoru velikog jezera koje mijenja svoj lik zavisno od godišnjeg doba, u pejzažu đe čunovi ostrva i ribarska naselja sa skrivenim uvalama čine mozaik prošlih vremena, Rada je učila prvu veliku školu istraživanja. Sakupljala je razglednice, tragala za starim fotografijama, ulazila u razgovore sa ribarima i stanovnicima iskustva, obilazila stare mlinove, listala knjige i bilježila navike, arhitekturu, stare zanate i život uz vodu. Na Skadarskom jezeru postavila je temelje svoje istraživačke metodologije: bilješka – fotografija – razgovor – provjera – analiza – prezentacija. To su koraci koji su je pratili cijelu karijeru. Rada često govori da je na Skadarskom jezeru najviše naučila od žena koje nijesu imale nikakve titule: od onih što su plele mreže, sušile ukljeve, lovile ribu, čuvale ključeve starih mlinova ili pokazivale porodične fotografije koje su riznice vremena. “One su mi bile živi arhivi,” zna reći.

Kasnije je prešla u novoformiranu upravu JPNPCG u Podgorici, smještenu na Trgu Bećir-bega Osmanagića, tik uz Sahat-kulu. Za mnoge bi to značilo prelazak u kancelarijski režim, udaljavanje od terena, smanjenje istraživačkog angažmana. Ali Rada je pripadala onim ljudima koji ne nose teren u torbi, već u sebi. Ona je iz Podgorice nastavila da živi nacionalne parkove. Uprava joj je omogućila da svoje istraživanje proširi na sve parkove: na Lovćen, Durmitor, Skadarsko jezero i Biogradsku goru. Svaki park tretirala je jednako, sa jednakom pažnjom i odgovornośću. Nikada nije pripadala samo jednom lokalitetu, jer njen rad nikada nije bio vezan za granice teritorijalnih jedinica, već za granice njene želje da dokumentuje ono što vrijedi. Podgorica joj je pružila logističku širinu, ali teren joj je ostao suština.

Godine na svetom Lovćenu prostor emocija i duhovne snage

 Naši zajednički terenski dani na Lovćenu ostali su utkani u meni kao jedno od najvažnijih profesionalnih iskustava. Lovćen nije bio njeno „klasično radno mjesto“, ali jeste bio njen teren. Njena “lična” laboratorija. Prostor koji nosi onu snažnu duhovnu ali i materijalnu baštinu gorštaka Zajedno smo išli: do Bužaljevca, Vališta, Veljih i Malih Zalaza, stazama koje su se vijugale oko bukovih šuma i munika i otvarale prema kamenim visoravnima. Rada je osoba koja se nikada nije umorila ni od lovćenkih koraka ni od posmatranja. Đe drugi vide samo kamen, ona vidi trag. Đe drugi vide ruševinu, ona vidi strukturu. Đe drugi prođu, ona se zadrži. Od nje sam naučio ono što pripada „staroj školi“  a ta škola se ne uči na fakultetu. Naučio sam da je potrebno zastati pred svakim kamenom, saslušati svako kazivanje, zapisati svako zrnce informacije, jer baština ne prašta površnost. Rada pripada onim starim terenskim majstorima koji znaju da se ozbiljan rad ne mjeri (parkovskim radnim vremenom), već posvećenośću. Ona je pokazala kako se radi kad dama vjeruje u ono što radi. I naučila me da su bilješke vrijede samo ako su iskrene, tačne i proživljene. Znao sam je gledati kako stoji na pragu neke stare kuće u Njegušima, dok joj domaćica donosi škrinju sa fotografijama. Uvijek su to bile žene koje su čuvale te dragocjenosti: majke, žene, šćeri, đevojke. “Mi ovo ne damo nikome,” znale bi reći. Ali Radu su puštale  jer su u njoj viđele onu plemenitost koja se prepoznaje bez mnogo riječi.

U bilješke je unosila:  ublove i guvna, stare kuće pod kamenom i slamom, ognjišta u rasulu,  ostatke zidova, sakralne objekte, fragmente puta koji se jedva poznaju, tragove seoskog života.

Sve je to unosila bez imalo žurbe, sa nevjerovatnom tačnośću. Onim kvalitetom koji se ne može tek tako jednostavno prezentovati, jer dolazi iz unutrašnje etike istraživača. Njene bilješke bile su jedna važna zbirka spisa i dragulja ali i jedan od puteva razumijevanju načina života koji nestaje.

Rada je svojevremeno napisala niz tekstova u časopisu „Nacionalni parkovi Crne Gore“ koji se danas mogu smatrati temeljnim dokumentima u oblasti zaštite kulturne baštine nacionalnih parkova. To su bili mali eseji, sinteze istorije, terena, antropologije, arhitekture i umjetničkog ośećaja. I tu se viđe nešto što se rijetko sreće: znala je spojiti naučnu preciznośt sa toplinom pripovjedača, a to je vještina starog kova, starog terena, prave škole i ličnih ośećaja.

1. „Ugašene manufakture“ (2011)

Vizionarska studija industrijske baštine. Rada je prva pokazala da i zanatske radionice, male manufakture i poluzaboravljeni tragovi ekonomske prošlosti pripadaju kulturnom sloju Crne Gore.

2. „Mitreum u Lever Tari“ (2011)

Bavi se izuzetno rijetkim i malo proučavanim tragovima antičkih kultova. Rada je pristupila temi sa arheološkom preciznośću i interpretativnom jasnośću.

3. „Kulturno-arheološko rekognosciranje pećina oko Skadarskog jezera“ (2011)

Rad koji i danas služi kao referenca. Donosi pregled praistorijskih nalazišta, kontekstualizuje ih i ukazuje na njihovu važnost.

4. „Tajna kamenog biljega“ (2010)

Srednjovjekovna sepulkralna baština objašnjena iz ugla istoričarke umjetnośti. Rada tumači ornamentiku, simboliku i formu sa rijetkom stručnośću.

5. „Sjećanje na staru uspinjaču“ (2010)

Tekst koji dokumentuje nestali objekat, austrougarsku žičaru. Rada je ovim radom sačuvala dio tehničke baštine koji bi bez nje otišao u potpuno zaborav.

6. „Prošlost u postavkama“ (2009)

Analiza muzejskih postavki kulturnog nasljeđa u parkovima. Pokazuje njenu muzeološku širinu.

7. „Prostori raskršća istorije“ (2009)

Jedan od najljepših tekstova. Esejistička, a strogo naučna sinteza istorijskih slojeva koji se prepliću u NP Crne Gore.

Svi ti radovi su kamenčići jednog velikog mozaika koji je stvarala.

. Katalozi i izložbe – vizuelna riznica Crne Gore

Njeni katalozi spadaju u vrh dokumentarne građe koju JPNPCG pośeduje:

– „Lovćen na starim fotografijama i razglednicama 1890–1940“ (2014, 2016)

– „Durmitorski motivi kroz objektiv prvih istraživača 1890–1940“ (2020)

– „Iz riznice Skadarskog jezera“ (2018)

– „Plovidba i ribolov na Skadarskom jezeru“ (2017)

– „Škrinje čuvari tradicije“ (2014)

– „Sakralna baština Tivta“ (2014)

Katalog Lovćena nastao je nakon što je prikupila oko 300 fotografija i razglednica iz perioda 1890–1940. Malo ko zna koliko je rada, vremena, provjera i traganja bilo potrebno da se napravi ovakva studija.

O zaboravu i onima koji ne zaslužuju da budu zaboravljeni

 Najintresantnije kod nas je kada ljudi odu u penziju, često se zaćuti. Njihovo ime nestane iz dokumenta. Nestane iz planova. Nestane iz zvaničnih komunikacija. Kao da su nestale i godine koje su uložili. Kao da se njihov rad podrazumijevao, pa je zbog toga postao nevidljiv. A istina je jednostavna i gorka: u Crnoj Gori vam je sve oprošteno  i pogrešan potez, i lijenost, i nerad  i brljanje i ogovaranje ali uspjeh i posvećenost nikako. To se teško prašta. To bode oči. To izaziva ćutanje  umjesto priznanja. Rada je to dobro znala, možda i bolje nego iko od nas. Zbog svoje predanosti često je nosila svoje brige i razmišljanja. Teret da oni koji najviše rade, najbrže budu potisnuti. Ali uprkos tome, radila je isto  uporno, odgovorno  jer je znala da radi za parkove, za baštinu, za budućnost,  generacija pred nama. Ono što je ona postigla ne može se ni zaboraviti, ni nestati, ni umanjiti. To je trag koji ostaje, čak i kada drugi ćute, čak i kada institucije zaborave, čak i kada se drugi prave da ne vide. Crna Gora često ćuti o svojim najboljim damama ali to ne znači da one prestaju da vrijede. Rada je dokaz da veličina ne zavisi od tuđeg priznanja, nego od dubine traga koji ostaviš na zemlji kojom koračaš i u poslu kojem si BIO I OSTAO NABOLJI.

Rada zaslužuje da bude pomenuta. Zaslužuje da se čita. Zaslužuje da se njene publikacije koriste kao temelj daljih istraživanja. Zaslužuje da ostane u institucionalnoj i stručno-naučnoj praksi. Jer, ako zaboravimo DAME poput nje zaboravićemo i sebe.

U njenom radu nema suvišnosti. Sve je neophodno. Sve je korisno. Sve je dio jedne cjeline. I zato danas, kada pogledam sve što je ostavila za sobom, vidim bogatu arhivsku građu Crne Gore nacrtanu rukom jedne žene: od jezera do planine, od obale do visina, od arhiva do terena. I dok god se o njoj piše, govori, pamti  njen rad ne nestaje.

A ja Božidar Proročić, svaku riječ ovoga teksta pišem sa ośećajem poštovanja i zahvalnosti. Jer Radmila Adžić  pored toga što je bila i ostala neumorni istraživač naše ustanove ona je i danas jedan od najvažnijih čuvara kulturnog identiteta i kulturne baštine nacionalnih parkova Crne Gore. Njeno ime zaslužuje da stoji tamo đe se govori o posvećenosti, znanju, čestitosti i onoj staroj školi istraživačkog rada koja se više ne uči već se nasljeđuje gledanjem i iskustvom.

Napisah ovaj tekst pod svetim krovom Lovćena, u onim danima kada vas inspiracija nadiđe i kada čovjek ośeti da mu se misao vraća onima koji to zaista zaslužuju. Ako sam nešto i preskočio iz njenog bogatog opusa  neka mi bude oprošćeno. Nije to zaborav, već samo dokaz koliko je velika širina njenog rada i koliko jedan tekst, ma koliko dug bio, teško može obuhvatiti sve ono što je ona godinama strpljivo i snažno gradila. Ovo je moj skromni doprinos da njeno ime ostane zapisano onako kako zaslužuje  čvrsto, jasno i dostojanstveno, baš kao i Lovćen pod kojim ga ispisujem.