Ispo’ banka

Od kad je svijeta i vijeka vazda se ispo’ banka čuvalo za birane i preko veze.

Onako, od šponde, kad zafali ulja ili cukra, brašna, deterdženta ili cigara, našlo bi se koje kilo, ili gajba, šteka ili litra ispo banka, za one privilegovane, one važne.

U društvenim krizama, prirodnim katastrofama, ratovima, bolestima, neminovne su nestašice proizvoda i roba, zapatana tržišta i granice.

Na prve naznake o mogućnosti širenja zlog virusa i kod nas, odmah i bez prethodnog  pogleda u kužine, špajze, ostave, kamarine, magacine, garaže, balkone, tarace, krenula je pandemija kupovine na veliko, u velikim tržnim centrima i manjim butigama, apotekama, pjacama zvaničnim i kamionskim.

Pune se borse i gepeci automobila vrećama brašna, gajbama ulja, baksama vode, rolama toalet karte, pa hemijama za freganje i pranje, od robe do lavandina, pijata i teća, do špahera, banja, kada, auta, skala i portika.

Hemije u svim pakovanjima i stanjima, tečnim, čvrstim, praškastim, od koje će nam prije i više stradati pluća, oči, ruke, nego li od korone.

Kad trgovci i trgovački lanci ništa nisu mogli redovima ljudi sa prepunim najvećim korpama, onih sa točkićima do kase, krenule su molbe i apeli.

Ne kupujte na veliko i ne stvarajte zalihe, ima dovoljno namirnica i svega potrebnog za preživjet ovo nevrjeme.

Ali, ko to sluša?

Da se ja štivam i snadbijem. Ko zna koliko će ovo trajat a koprifogo sve veći, zbori većina našeg svijeta.

Oni drugi, u manjem broju, ako je suditi po navalici ovih pomenutih, kojima je vazda malo, ostaju i bez onog nužnog, pa tako jedva da stigni do saketića kvasca ili kila brašna, kako mi se žale, jer su pomeli a ko zna i kad će sve pojesti ovi brižni samo za sebe i svoju ……da ne završim narodski rečeno.

Razmišljam kako zapravo ni jedna nevolja, a pamtim ih na žalost, nije prošla bez ovakvog neopisivog konfužiona, strahova i stresova da ne fali, da ne ostanemo gladni, bez ovolike euforije, gramzivosti, sebičnisti, neosjetljivosti i empatije za druge. Za siromašnije, za stare, usamljene, napuštene, za bolesne, nepokretne, ili za komšijsko dijete, za trudnicu, za i za i za mnoge još tu, pored nas i naših nezasitih karaktera i apetita.

Što reče neko u komentaru na moj prošli tekst o dobroti i solidarnosti ljudskoj, ove “koronarne”hronike: sve su “dobri ljudi”natrpali sebi u gambužu.

Koja solidarnost, koja dobrota i briga za bližnjeg. Brašna, kvasca, masti, ulja, oriza, treba i drugima a ne samo vama samoživima”, gorko će moj čitalac.

Ne pamtim, kako rekoh, muku a da se gotovo sa istom halaplivišću nismo svrstavali u redove.

I onda kada su one strašne inflacije dva jaja vrijedila cijelu platu ili penziju. Pa u red za benzin po sistemu par-nepar registarskih tablica.

Red za so i brašno za vrijeme potpune izolacije naše države, red za šator i deku u vrijeme potresa aprilskog 79. godine, pa još i preko reda, po pravilu oni koji nijesu bili ugroženi, a tražili su onu bolju”ambasador”deku.

Danas, u redu zbog korone i opštem neredu duha i tijela.

Kad se već strahuje od gladi i nestašice, pitam se kako ljudi ne strahuju od toga da će se pretvoriti u palačinke slane i slatke, u pite, pice i priganice, a ni đira ni đita, jer se zakon mora poštovati i ostati doma, ni nos promoliti, dok ne pasa zlo.

Kako se ne zamisle u strahu što će sa tolikim zalihama od kojih nove nevolje vrebaju?

Počev od biše (moljaca) do malih crva, ali i buđi i ostale gube koja ide na namirnice  štivane na duže vrijeme.

Dakle, ne slušajmo samo svoj strah.

Oslušnimo muku ili radost drugih, pa će kruha biti za sve.

I znajte da oni koje ispo banka čeka ulje i brašno, neće biti siti, jer su nezasiti i vazda im je malo.

I ne zaboravite da mrvice i stari kruh podijelite golubovima i ribama.

Biće manje korone i zla.

Dubravka Jovanović