IRONIJA I SPRDNJA SU EFIKASNIJI METOD

Piše: Zoran Vulević

Uvijek sam bio pristalica mišljenja da aktuelnu vlast u našoj državi ne treba u kontinuitetu kritikovati isključivo činjenično, s tačnom i preciznom argumentacijom koju nije teško provjeriti i dokazati da je istinita, obzirom da to postaje čak po malo monotono i, nažalost, s pomanjkanjem željenih rezultata. Ovako nakaradno stanje je karakteristično jedino za države kojima, između ostalog, ne samo da nedostaju snažne institucije, već su one u velikoj mjeri stavljene u službu politike. Ti često neozbiljni i bahati postupci vlasti događaju se na dnevnom nivou, postajući sve manje skandal, a sve više obična, svakodnevna vijest. Kako sami kažu, događa se ono na što se moramo navikavati. Zato je kritika vlasti iskazana samo na opisani način postala, obzirom na okolnosti i ambijent u kome živimo, nedovoljno produktivna, neadekvatna onome što očekujemo i čemu se nadamo. Čak bi se moglo reći i da donekle ide u prilog ostvarenju njihovog cilja zbog prezasićenja javnosti takvim informcijama, ma koliko one bile međusobno suprostavljene u vrijednosnom smislu. I njenom postepenom, po inerciji, prihvatanju takve stvarnosti. A navika je kao druga priroda, rekao je poodavno Ciceron.

Ironija i sprdnja su efikasnije, iako se možda i na prvi pogled, mogu činiti  nedovoljno učinkovitim i cjelishodnim. Manje ubojitim. Jer značajan dio naše vlasti predstavljaju osobe kao stvorene za ismijavanje i porugu, slično onim nespretnim i neznavenim pojedincima u periodu našeg odrastanja, uvjerenih u sopstvenu ničim dokazanu veličinu, sa kojima smo znali da često zbijamo šale. I moram priznati, okupiti sve njih, takve kakvi jesu, na jedno mjesto i predati im državu u ruke je pravo i rijetko majstorstvo onih koji su sve to smislili i režirali. Koji su veoma dobro procijenili njihov karakter i spremnost na svaštočinstvo i na kraju rušenje države kao krucijalni cilj. Koristeći njihovu neozbiljnost, površnost, neznanje, otvorenost za nesojluk svake vrste, apsolutno odsustvo državničke mudrosti, minhauzensku sposobnost za izvrtanje istine i spremnost na izdaju zemlje, bez i trunke griže savjesti i lišeni bilo kakvog opterećenja izazvanog tim činom dostojnim svakog prezira i najžešće osude. Saglasićete se, vjerujem, da su autori svega ovoga što nas je snašlo vrhunski odradili svoj posao njihovim izborom. Jer nema ništa opasnije za jedno društvo i državu od vlasti čiji se protagonisti baš ničega ne stide. Kojima je stid kao dragocjeno osjećanje za uljudniji život čovjeka stran i nepoznat. Zato su svi takvi toliko i opasni za društvo i u privatnom životu, a dobro vidimo što se događa kada  im se dodijele javne funkcije. Jer stid je sjeme svih vrlina, kaže njemačka poslovica

Elem, zaslužuje li takva vlast, odnosno oni koji je predstavljaju, kritiku kao da se radi o ozbiljnim, poštovanja vrijednim osobama? Kritiku kojoj moraju biti  isloženi i oni najodgovorniji i najdobronamjerniji prema svojim građanima i državi kojom rukovode. Ne, ne smatram da to treba biti dominantan način suprostavljanja samovolji, već se s takvom vlašću treba obračunavati mnogo češće i mnogo više koristeći ironiju i sprdnju kao efikasnije sredstvo da je se konačno oslobodmo. Jer, ne smetnimo ni za trenutak s uma da je to vlast spremna na sve, koja sve čini da državu na čijem je čelu što prije uruši, ma koliko to dejlovalo nestvarno. Vlast nesposobna, zbog evidentnog pomanjkanja stida i elementarne mudrosti da i najargumentovanju kritiku doživi kao opomenu koja ukazuje na neophodnost korjenite promjene svog načina upravljanja državom, već se tome, shodno svom karakteru i skučenim vidicima, izruguje i, u nedostatku činjenica, primitivno i grubo reaguje prema svim svojim oponentima. Hvaleći se „istorijskim uspjesima“ u svom vladanju, koje niko drugi ne primjećuje.

Zato bi, vjerujem, bilo efikasnije da posvećenici javne riječi, nezadovoljni ponašanjem aktuelne vlasti, kritikujući je, mnogo više koriste ironiju i sprdnju. Bez sumnje je prijemčivija i upečatljivija, jer kao  takva na efektniji način razotkriva njenu suštinu. I više prijanja karakteru onih koji je predstavljaju. Ustaljeni i uobičajeni kritički pristup, kao što smo naveli, mogao bi vremenom i djelimično postati nenamjerna podrška ciljevima vlastodržaca, pa i neka vrsta nagrade njihovom bezbrižnom karakteru.