Intervju sa Nikolom Sudarom: Neumoran u borbi za očuvanje crnogorskih korijena

Piše: Nada Kovačević

Istoričar i prevodilac Nikola Sudar nosi u sebi priču koja povezuje prošlost i sadašnjost, priču koja je duboko ukorenjena u vjekovima porodičnog nasleđa i borbi za očuvanje identiteta. Njegovi preci, Ognjenovići, napustili su Crnu Goru davne 1770. godine, ali je njihova veza s domovinom ostala neizbrisiva. Sudbine njegovih predaka utkane su u istoriju Balkana – od života u Ljutom Dolcu, malom mjestu kod Mostara, do današnjih dana u Albaniji, gdje je Nikola preživio teška vremena pod diktaturom Envera Hodže. Sudbina porodice Sudar, koja je bila stalno pod budnim okom režima, svjedoči o hrabrosti i upornosti da se očuva dostojanstvo, uprkos nepravdama i represijama.

Nikola je odrastao u vremenu kada je siromaštvo bilo svakodnevica, a sloboda daleki san. Njegov otac Petar, borac protiv fašizma i obućar koji je pravio obuću za kralja Nikolu i kasnije za kralja Zogua I, dao je značajan doprinos oslobađanju Albanije, ali uprkos tome, porodica Sudar nije bila pošteđena političkog progona. Nakon prekida odnosa između Albanije i Jugoslavije 1948. godine, porodica je bila podvrgnuta represijama, a Nikola i njegova sestra Vjera pretrpjeli su pritiske i život u neizvjesnosti.

Uprkos svim nedaćama, Nikola je zadržao vedar duh i duboku ljubav prema Crnoj Gori, zemlji svojih predaka. Danas, kao penzioner u Tirani, posvetio se prevođenju, donoseći albanskim čitaocima djela ruskih i svjetskih književnih majstora. Njegove nagrade i priznanja, među kojima su odlikovanje Saveza pisaca Rusije i titula „Veliki majstor Albanije“, govore o njegovom doprinosu kulturi, književnosti i očuvanju tradicije.

Ipak, Nikola nosi sa sobom tugu zbog činjenice da trud i patnje njegove porodice, koja je decenijama bila rasuta po tuđini, još uvijek nijesu prepoznati na način koji zaslužuju. Njegova najveća želja, poslije svih tih godina, jeste da Crna Gora prizna tu posvećenost i doprinos njegovih predaka, koji su, uprkos svim izazovima, ostali vjerni svojoj domovini.

#CGDIJASPORA: Recite nam nešto o sebi i svojim precima? Od kada su Sudari u Albaniji?

#Nikola Sudar: Moj davni predak po kojem nosim ime, Nikola Sudar rođen je u Ljutom Dolcu, malom mestu udaljenom 17 kilometara od Mostara, gdje je njegova porodica doselila nakon što su njegovi preci, Ognjenovići, napustili Crnu Goru 1770. godine. Prezime Sudar dobili su po zanatu izrade posuđa, što ih je spasilo od turskih represalija. Njegov otac Petar, nakon školovanja u Mostaru i obučavanja u Beču, postao je obućar koji je izrađivao obuću za kralja Nikolu, a kasnije i za kralja Zogua I u Albaniji.

Ja sam rođen 1940. godine i preživio mnoge teškoće pod režimom Envera Hodže u Albaniji, gdje je moja porodica bila pod stalnim nadzorom, trpeći siromaštvo i represije. Petar, moj otac, bio je borac protiv fašizma, ali uprkos doprinosu u oslobađanju Albanije, naša porodica bila je izložena represijama i prisilnim preseljenjima. Preživio sam sve te nedaće i, uprkos svemu, ostao vedrog duha.

Danas, kao penzioner u Tirani, bavim se prevođenjem i njegujem duboku ljubav prema Crnoj Gori, domovini mojih predaka. Nakon svih patnji, najveća mu je želja da Crna Gora prepozna i prizna trud i patnje moje porodice, koja je decenijama bila rasuta po tuđini.

#CGDIJASPORA: Dobijali ste mnoge nagrade, možete li neke nabrojiti?

#Nikola Sudar: Dana 21. decembra 2015. godine, ambasador Rusije u Albaniji, Aleksandar Karpusin, odlikovao me je medaljom Saveza pisaca Rusije i uručio mi diplomu kao istaknutom prevodiocu djela ruske književnosti, uz motivaciju: “Za vjernost ruskoj riječi.”

Dana 17. aprila 2018. godine, u zgradi Akademije nauka Albanije, udruženje “Tirana”, najprestižnije u Albaniji, uručilo mi je visoko priznanje “Plemenitost grada Tirane”, uz motivaciju: „…za dugogodišnji rad kao uspješan nastavnik, publicista i istoričar; za veliki doprinos kao prevodilac inostrane književnosti, posebno za djela poznatog ruskog i svjetskog majstora Aleksandra Solženjicina.“

Dana 25. novembra 2020. godine, predsjednik Albanije, Ilir Meta, dodelio mi je kao istaknutom intelektualcu crnogorskog porekla, titulu „Veliki majstor Albanije“, uz motivaciju: „U znak ocjenjivanja važnih doprinosa u istraživanju, dokazivanju, proučavanju i publikovanju rijetkih vrijednosti istaknutih tradicija područja Sijaka, javnim otvaranjem istorijskog muzeja grada Šijaka. U znak institucionalne zahvalnosti za njegovu posebnu djelatnost kao istoričara, publiciste i prevodioca, koji je albanskim čitaocima približio djela velikih savremenih pisaca na albanskom jeziku.“

#CGDIJASPORA: Koliko često dolazite u Crnu Goru i gdje najviše volite da dođete?

#Nikola Sudar:  Zahvalan sam vam što ste se obratili meni kao Crnogorcu, koji živi u Albaniji. Penzioner sam i trenutmo živim u Tirani. Meni je 84 godina. Moja struka je prevođenje i istorija. Imam ženu, Albanku, Vasiliku, i ćetvoro djece: starija, ekonomista, Mileva, živi i radi u Melburnu (Autralija), jedini sin, Petar, doktor ekonomskih nauka, je profesor u Westminsterskom univerzitetu, grada Londona. A bliznakinje, Ljubica je ekonomista i zajedno sa sestrom, Gordanom (pravniki) rade u jednoj privatnoj firmi

Prvi put, u januaru 1991 godine, zajedno sa jedinom sestrom Vjerom (godinu starija) posjetili smo domovinu, tetku Ljubicu u Herceg – Novom (koja nažalost preminula prije nekoliko godina) pa i rođake u Mostaru i u Beogradu.

Od tada nekoliko puta sam posjetio Crnu Goru i Mostar, ali zlokoban rat je odvojio nas mnogo godina. U Crnoj Gori posjetio sam Herceg Novi i Kolašin, gdje živi moj dobri prijatel inženjer i pisac Miloš Vojinović.

#CGDIJASPORA: Koliko je teško živjeti van domovine?

#Nikola Sudar:   Mislim da je veoma teško, pogotovo u Albaniji gdje je diktatura krvnika Envera Hodže, najstrašnija u Evropi gazila najelementarne prava čovjeka. Moja porodica živila je u malom gradicu Šijak, 30 kilometara daleko od velegrada.

Nakod prekida odnosa između Albanije i Jugoslavije 1948, počele su osvete protiv nas, koje su trajale decenijama. Doprinos oca kao partizan Oslobodilačke vojske Albanije, spasilo je nama život. Uvijek smo bili pod nadzorom policije. Nekako, sa velikim mukama, ja i sestra Vjera završili smo studije, ja kao nastavnik, a ona kao ekonomista. Nakom promjena režima učinili smo nemoguće da se vratimo u domovinu, ali nažalost vlasti ni u Podgorici, ni u Beogradu nisu htjeli, i tako ostasmo zauvije u tuđoj zemlji.

#CGDIJASPORA: Sa kakvim problemima se suočavaju Crnogorci u Albaniji?

#Nikola Sudar:   Nakom promjena 1991. godine, treba priznati, da mnogo se oslabio  nekadasnji ponizivajuci mentalitet prema tudima. Treba biti svestan da mnogo nasih, nakon otvaranja sa svijetom, pobjegli su u raznim zemljama Evrope. Za vrijeme dikature ne bi smeo priznati da si cronograc i uvijek su nas gledali krivo. To je trajalo vise od 40 godina i rekao, bi da posledice su ocevidne. Nekadasnji rezim je svim sredstvima namucio se da albaniziraju stanovnike crnogorskog porijekla, pa i drugih.

Danas zajednice Crnogoraca, kao u Skadru i Tirani, igraju ključnu ulogu. One aktivno sakupljaju, registruju i organizuju sve Crnogorce u Albaniji. Na posljednjem popisu, primijetno je bilo malo nas, što smatram neistinom. Krivi su i sami Crnogorci u Skadru i drugim gradovima koji se ne izjašnjavaju. Nažalost, vrijeme komunizma je ukorijenilo opasno mišljenje da treba zanemariti svoje porijeklo.

Treba dati potpunu zaslugu gospodinu Marinku Ćulafiću, predstavniku crnogorske manjine u Albaniji, za njegovu neumornu energiju u promoviranju vrijednosti naših zajednica i upoznavanju tradicije crnogorskog naroda u Albaniji. On je postao pravi primjer za sve Crnogorce u Albaniji. Zajednice u Skadru i Tirani imaju mnogo posla da obnove ljubav prema domovini i ojačaju odnose između dvije zemlje.

#CGDIJASPORA: Šta biste na kraju poručili?

#Nikola Sudar:  Gledajući ovaj problem iz državne i ljudske perspektive, prošlo je više od 30 godina od promjene režima, kako ovdje, tako i tamo, ali rezultati u jačanju odnosa su poražavajući. Kao istoričar, moram reći da smo nažalost daleko od onoga što se očekivalo. Evo nekoliko činjenica:

Na polju kulture: nema razmjene ansambala, nema koncerata pjevača, a književnost se veoma malo prevodi – i ovdje i tamo. Albanci bolje poznaju književnost Zapada nego književnost svojih susjeda, što je jasno vidljivo u svim aspektima života. To nije oprostivo, jer su prošle više od tri decenije od promjene režima. Moramo priznati da ne postoji iskrena volja vlasti, ni ovdje ni tamo, da se odnosi između dvije zemlje ojačaju u svim pravcima.

S ljudske strane, rekao bih da je podrška zajednicama Crnogoraca u Albaniji neznatna. Mnogo toga mora da se promijeni, posebno u mentalitetu vlasti u Podgorici. Potrebno je pružiti realnu pomoć, ne samo moralnu, već i materijalnu. U Skadru je hitno potrebno otvaranje razreda crnogorskog jezika i proširenje aktivnosti Podgorice, posebno u oblasti kulture.

Plemenita uvijek bila, Crna Goro, majko mila!

(Mojoj dragoj domovini, bez poetičnih pretenzija, ali iskreno od srca).

                                  Kao  dete,  nekad  bio,

                       Teško tada  razumeti,

                     Gorku čašu svu  ispio,

                   Neznajući šta mi preti.

Nemoguće  verovati,

                                                              Ostati u tuđoj zemli,

                                                           Teško bilo izdurati,   

                                                          Živeti bez domovini.    

                        Zemlja snova, Crna Gora,

                      Draga  moja, domovino,

                    Brdovita  pokraj   mora,

                  Uvijek Bog s  tobom bio. 

                                                          Tvoja želja  ka slobodi,

                                                       Braneći je sve do smrti,

                                                    Zauvijek  ona  će  biti,

                                                  Spomenik tvoje dobroti.

                        Za mene si SVETA ZEMLJA,

                     Plemenita   junakinja,

                  Dok postoji ova planeta,

                Ostaćes u  srcu  svima.

                                                                     Nikola  Sudar,                          

                                                        istoričar i prevodilac.

    Tirana (Albanija), decembar 2008 g.