Intervju sa Milankom Møller: Unuci su riješili da mi ispune želju i nauče crnogorski jezik

Piše: Nada Stojanović

U razgovoru s Milankom Møller, ženom koja je svoj život započela u Crnoj Gori, a nastavila ga u Danskoj, otkrivamo priču o hrabrosti, prilagođavanju i ljubavi prema rodnoj zemlji. Milanka je sa svojom porodicom emigrirala u Dansku 1969. godine, ostavljajući za sobom domovinu u potrazi za boljim životom. Danas, nakon više od pola vijeka, Milanka dijeli svoje bogato iskustvo i perspektivu o životu u dijaspori, očuvanju identiteta i podršci svojoj matici.

Za portal #cgdijaspora Milanka otvoreno govori o svojim iskustvima, izazovima i radostima koje je donijelo putovanje od Crne Gore do Danske, ističući važnost podrške porodice i zajednice u procesu prilagođavanja novom okruženju. Osim toga, saznajemo o njenom bogatom profesionalnom putu, od rada u administraciji do umjetničkih poduhvata kao što je slikarstvo. Kroz sve te faze, Milanka je imala podršku svog supruga, čiji nedavni gubitak ostavlja neizbrisiv trag u njenom životu.

Saznajemo i o Milankinoj posvećenosti očuvanju crnogorskog identiteta u porodici, te njenoj želji da prenese ljubav prema domovini na svoje sinove i unuke kroz očuvanje crnogorskog jezika. Kroz česte posjete Crnoj Gori, Milanka i njena porodica njeguju vezu s rodnom zemljom, istovremeno promovišući i podržavajući njene vrijednosti u dijaspori.

Na kraju, Milanka dijeli svoje razmišljanje o ulozi crnogorske dijaspore u razvoju zemlje, ističući potencijal i važnost dijaspore za napredak Crne Gore, ali i ukazujući na nedovoljnu iskorišćenost njihovih resursa. Kroz njen životni put i posvećenost svojoj domovini, Milanka postaje inspiracija i podsjetnik na važnost povezanosti i podrške između dijaspore i matice.

#CGDIJASPORA: Možete li nam opisati vaš put od Crne Gore do Danske gdje sada živite?

Milanka Møller: Došla sam sa mojim roditeljima, braćom i sestrama, nas šestoro djece 1969. godine. Tada sam ja imala tek 13 godina. Šesti razred osnovne sam nastavila u Danskoj. Ne mogu vjerovati da je prošlo 55 godina tj. veći dio mog života. Kad se prisjetim bila je namjera mojih roditelja da ostanemo ,,samo” par godina u Danskoj dok malo poboljšamo ekonomsku situaciju. Dakle siromaštvo je motivisalo moje roditelje da se odsele u zrelim godinama. Majka mi je tad imala 39, a otac 40 godina. Umrli su obadvoje, i sahranjeni u Podgoricu. Ja sam se penzionisala prošle godine i sada uživam u blagodetima slobodnih dana. Naravno nikad mi nije teško da budem aktivna kad je to potrebno, pogotovu kad se radi o našoj Crnoj Gori i naravno Danskoj.

#CGDIJASPORA: Jeli bilo teško priviknuti se na život u ,,tuđoj” zemlji?

Milanka Møller: U ono doba kad su mnogi Evropljani, a ponajviše sa Balkana i iz Turske pristizali u Dansku nije bilo ni malo lako nikome. Ali to je valjda generalna ,,slika” svih stranih radnika svugdje. Danas je mnogo lakše i odmah postoje mentori i svaki način da se ljudi adaptiraju. Međutim, za nas djecu je to bio ogromni civilizijski šok, posebno za one koja su rasla u selo Bare Kraljske (Kolašin). Morali smo da učimo tri strana jezika od prvog dana, mada smo bili donekle i oskudni sa maternjim to jest crnogorskim jezikom, jer smo otišli kao mali. Najmlađi brat je imao samo tri godine kad je došao u Dansku.

#CGDIJASPORA: Jeli vam nedostajala domovina?

Milanka Møller: Najviše mi je nedostajala u početku. Prvi dvije tri godine. Onda nastupa neko stabilnije stanje gdje se čovjek počinje integrisati i ulazi u drugu fazu, a to je ostvarivanja samog sebe i izgradnja budućnosti. Dođe period kad se samo sporadično razmišlja o Crnoj Gori jer se nema vremena ,,sanjariti” dok se ima premnogo obaveza i izazova. Tako prohuji život… kao kad trepnes 😊

#CGDIJASPORA: Nakon što ste se udali i rodili dva sina, vaša budućnost je drugačija. Imali ste veliku podršku supruga, koga ste nažalost nedavno izgubili?

Milanka Møller: Živjela sa mojim suprugom od 24 godine. Bio je etnički Danac, diplomata i vizionar.  Bio je kosmopolita, baš kao i ja. 😉 Bili smo u srećnom  braku 41 godinu sve dok nije preminuo 2021. i sahranjen u Danskoj.

Teško je bilo školovati se pošto sam rodila prvo dijete od 19. godina, ali sam poslije pet godina nastavila srednju školu i radila poslove knjiženje, administracija i ostalo. Tu sam i srela moga pokojnoga muža. On je već bio završio višu ekonomsku školu, a ja tek počela praksu u Siemens. Kasnije se on školovao dok sam ga ja podržavala i naš život je bio baš harmoničan.

Zatim sam vanredno učila biznis školu o preduzetništvu i ekonomiji. Položila sam dva predmeta i zbog obaveza, djeca su mi bila mala još sam radili puno radno vrijeme u kancelariji, jedina pomoć mi je bio suprug inače bi bilo nemoguće. Te tako radih 15 godina u administraciji i bilo mi je monotono te se ja upišem na zanat za frizera da bi imala malo više prostora za kreativnost.

Nakon četiri godine punog radnog vremena/školovanja i prakse sam uspješno završila frizerski zanat u 40 – toj godini 😉. Onda sam radila puno radno vrijeme 15 godina u više internacionalnih salona.

#CGDIJASPORA: U kasnijim godinama počinjete da se bavite i slikarstvom?

Milanka Møller: Frizeraj mi je postao naporan i dobijamproširene vene, pa mi je onda palo na pamet da upišem Akademiju slikarstva u privatnoj režiji u Kopenhagenu. Po danu sam učila, a uveče sam morala da čistim školske učionice da bi finansirala moju ,,najnoviju avanturu”. Naravno muž mi je pomagao u svim poslovima, jer i ja sam njega isto pomagala kad se on doškolovavao. Međutim, nakog godinu dana ne mogah više da pokrivam troškove, ali nijesam prestajala da slikam. Kako tada, tako i dan danas. Uživam da slikam, a motivi su mi najviše crnogorski.

#CGDIJASPORA: U porodici težite da govorite crnogorski jezik, to ste uspjeli kod sinova. Da li unuci govore naš jezik?

Milanka Møller: Imam dva sina, snaju i dva unučeta od mlađega sina. Stariji se nije ženio. Oba sina sam (naravno uz pomoć više faktora) naučila da govore crnogorski. Sad ,,bijem bitku” 😉 da bi i unuke motivisala da bar nauče ono osnovno kad se radi o crnogorskom jeziku. To je malo teže… pošto mi je snaha Dankinja/Amerikanka pa im je lakše da govore danski. Ali eto, unuci su riješili da mi ispune želju pa idu tamo na nekoj nastavi jednom sedmično, te ostaje da vidimo hoće li šta uroditi rodom. Milija/Melias ima 14 godina dok Matheo/ Matija 😊 ima samo 11 godina .

#CGDIJASPORA: Koliko često sa porodicom posjećujete Crnu Goru?

Milanka Møller: Dolazim često u Crnu Goru. Toliko ,,često” da boravim u Crnu Goru pola godine, a onu drugu polovinu provodim u Danskoj. A sinovi… kao i svačiji …ha. ha, ha, dolaze porijetko. Doduše ovaj mlađi dolazi češće. Posljednji put je bio prije dvije godine sa svojom familijom. Sviđa im se u Crna Gora, tako i unucima. Dolazili bi oni i češće nego nemaju vremena. Sin mi radi u banci kao menadžer, a snaja se školuje za pedagoga već druga godina. Kad dođu u Crnu Goru najviše ,,lutaju” svugdje po malo, ali naravno da su kod mene na Cetinje gdje sam zadnjih tri godine. Imam kuću na Njeguše i tu rado provodim ljetnje vrijeme.

Sinovi imaju u planu da dolaze puno više, jer to im je nekako preneseno preko ,,mlijeka” :-)))))… Ja ne mogu zamisliti ni jedan dan, a da ne pomenem našu Crnu Goru kako ju inače volimo zvati kosmopolitski Montenegro.

Sinovi treba da su srećni zato što imaju gdje da dođu i da se osjećaju svoji na svome. Ovaj stariji je iz prvog braka i on je 100% Crnogorac, a ovaj mlađi je pola Crnogorac, pola Danac.  Unuci su 1/4 Crnogorci zato sam ih uvjerila da donekle imaju obavezu da promovišu Crnu Goru pošto u njima ima crnogorske krvi 😊 i oni su to shvatili sa ponosom.

#CGDIJASPORA: Da li imate prijatelje Crnogorce u Danskoj i šta mislite o našoj dijaspori, koliko može da pomogne svojoj matici?

Milanka Møller: Imam prijatelje raznih nacionalnosti, ali naravno najviše Crnogoraca, i to patriota. No znamo svi u Crnoj Gori, a isto je to u dijaspori. Nažalost podijeljeni smo strašno. Glavno je voljeti svoju domovinu. Biti na pravu stranu i kad si na pravu stranu dobro se osjećaš i možeš svakoga da pogledaš u oči. Samo sa istinom se može dalje, graditi budućnost i povjerenje.

Dijaspora je po mom mišljenju velaka baza/oslonac koje Crna Gora nikako ne smije da se odrekne. Ima naravno puno i patriota koji bi dali doprinos, a bogami to i rade godinama. Ali Crna Gora nije uradila gotovo ništa da iskoristi taj potencijal na valjan način. Nijesam ,,strucnjak” za ove stvari… ali može Crna Gora da uradi miliona puta više nego što je uradila da motiviše dijasporu i da ih pridobije, da ulažu u svoju domovinu. Evo recimo… u Danskoj pa skoro da niko ne zna đe je Crna Gora!!!  To je katastrofalno!  Ali to je posljedica što se Crna Gora ne profiliše/reklamira dovoljno u svijetu. I to mi smeta i zato na svaki korak čim mi se pruži mala šansa odmah pričam o našoj zemlji.