Intervju sa Merimom Karastanović: Moja djeca rođena u Americi s ponosom govore da su iz Crne Gore

Piše: Nada Kovačević

Postoje ljudi čiji korijeni ostaju čvrsto vezani za rodnu grudu, ma koliko daleko otišli. Ljudi koji svojim djelima, pričama i uspjesima pokazuju da domovina nije samo mjesto na mapi, već duboko ukorijenjena emocija koja traje zauvijek. Merima Karastanović je upravo takva – kćerka Crne Gore, čije srce kuca za Cetinje, Bar i svakog čovjeka koji nosi našu kulturu, jezik i tradiciju.

Rođena i odrasla na Cetinju, u porodici Maljević, čija je istorija ispisana hrabrošću, čašću i nesebičnom pomoći drugima, Merima nosi u sebi vrijednosti svojih predaka. Priča o njenom prađedu, Ibrahim-agi Maljeviću, čija je odlučnost i hrabrost doprinijela spašavanju vladike Danila, svjedoči o plemenitosti i snazi jedne porodice koja je svojim primjerom ostavila neizbrisiv trag u crnogorskoj istoriji.

Sjećanja na djetinjstvo, vikende provedene u Baru, i ljubav prema majci Liriji i ocu Idu Maljeviću, utkala su se u Merimin karakter i motivaciju. I dok je odrastala na ulicama Cetinja i obalama Jadrana, život ju je vodio daleko – u Čikago, gdje je ostvarila svoje snove i postala profesorica na jednom od najprestižnijih univerziteta u svijetu.

Odlazak iz Crne Gore bio je težak, prožet suzama i čežnjom za porodicom, ali Merimina odlučnost da uspije, ne samo za sebe, već i za sve koji u nju vjeruju, bila je jača od svakog izazova. U vremenu kada nije bilo interneta i lako dostupnih informacija, hrabro se upustila u nepoznato, oslanjajući se na sjećanja, snove i podršku porodice.

Merimina priča nas podsjeća koliko su naše korijene duboke i koliko je važno ponositi se svojim porijeklom, ma gdje bili. Njena djeca, rođena u Americi, s ponosom govore da su iz Crne Gore, nose crnogorske simbole i vole domovinu jednako strastveno kao ona.

Ona nije samo primjer uspjeha u dijaspori – ona je primjer kako ljubav prema domovini i ljudima može nadmašiti sve granice. Njena posvećenost obrazovanju, profesionalizmu i prenošenju znanja budućim generacijama govori o odgovornosti i brizi za budućnost.

Ova priča nije samo o Merimi – ovo je priča o svima nama. O tome kako naši korijeni, ma koliko duboko u zemlji, dotiču i najdalje zvijezde. I kako, gdje god bili, uvijek nosimo Crnu Goru u srcu.

#CGDIJASPORA: Možete li nam reći nešto o svom porijeklu?

#Merima Karastanović: Rođena sam i odrasla na Cetinju. Kad me pitaju čija sam, s ponosom kažem da sam kćerka Ida Maljevića. Moj otac je bio poznat po vedrini, druželjubivosti i bogatom životnom iskustvu. Uživao je veliko poštovanje među Cetinjanima. Ponosna sam na našu porodicu Maljević, koja ima duboke korijene na Cetinju i značajno mjesto u crnogorskoj istoriji. Bili smo ugledna trgovačka porodica sa radnjama na Balšića pazaru na Cetinju i Rijeci Crnojevića. Naše trgovine bile su mjesta gdje su ljudi uvijek dočekivani s osmijehom, a oni koji nisu imali novca mogli su uzeti što im treba, uz riječi: ,,Kad tebi Bog da, donijećeš”. Posebno se ponosim pričom o mom prađedu, Ibrahim-agi Maljeviću, čija je odlučnost i hrabrost doprinijela spašavanju vladike Danila. Njegove riječi i ugled ostavili su dubok trag u našem narodu. Takođe, ne smijem zaboraviti četvrtinu svog porijekla iz Sarajeva, odakle je moja rahmetli baba.

S druge strane, dio mog srca pripada Baru, odakle potiče moja majka Lirija- Lirka, rođena Perazić. Mnoga moja sjećanja iz djetinjstva vezana su za vikende i raspuste provedene kod moje rahmetli babe i đeda u tom divnom primorskom gradu. Zanimljivo je da je i moj suprug Emil Karastanović iz Bara. Iako je  živio veoma blizu moje ujčevine, prvi put smo se sreli u Čikagu na fudbalskoj utakmici. Njegova fudbalska karijera kao golmana kluba Mornar povezala je naše puteve u Čikagu, gdje smo se upoznali i zaljubili. Ljubav prema Crnoj Gori i porodici duboko je ukorijenjena u svemu što radim.

#CGDIJASPORA: Kako je vaš put od Crne Gore doveo do predavanja na univerzitetu u Čikagu?

#Merima Karastanović: Moj put od Crne Gore do univerziteta u Čikagu bio je izazovan, ali ispunjen odlučnošću i snovima.
Sve je počelo kada sam, kao jedanaestogodišnja djevojčica, prvi put posjetila Čikago tokom ljetnjeg raspusta. Moja majka i ja bile smo gostoljubivo primljene od njenog starijeg brata, koji je u Čikago stigao još 70-ih godina. Taj grad me očarao – njegov red, ljubaznost ljudi i energija ostavili su na mene snažan utisak. Tada sam odlučila da jednog dana tamo studiram.

Godinama kasnije, nakon završene srednje škole, bila sam nepokolebljiva u svom cilju. Radila sam na svim potrebnim dokumentima za prijavu na fakultet u Čikagu. U to vrijeme oslanjala sam se na preporuke prijatelja mog ujaka, koji je bio profesor na lokalnom fakultetu. Internet i društvene mreže tada nisu postojali, pa sam o fakultetima i životu u Americi učila iz televizijskih serija poput Beverly Hills, 90210, koje su bile popularne.

Dok sam čekala odgovor iz Čikaga, bila sam primljena na Pravni fakultet Univerziteta ,,Veljko Vlahović”, današnji Unverzitet Crne Gore. Pohađala sam predavanja tamo mjesec dana, ali čim sam dobila pozitivan odgovor sa fakulteta u Čikagu i uspjela da dobijem studentsku vizu, krenula sam ka ostvarenju svog sna.

Odlazak nije bio lak. Bila je 1992. godina, vrijeme kada je Jugoslavija bila pod sankcijama. Putovanje je bilo dodatno otežano – napustila sam roditelje, mlađeg brata i sve što mi je bilo poznato. Prvo smo autobusom išli iz Beograda do Budimpešte jer avionski letovi iz Jugoslavije nisu bili mogući. Tek iz Budimpešte sam se avionom uputila ka Čikagu. Sjećam se suza koje su lile tokom ljeta – bilo je teško ostaviti dom iza sebe. Ipak, radovala sam se susretu sa mojim starijim bratom, koji mi je bio velika emocionalna podrška.

#CGDIJASPORA: Koji su bili ključni koraci u vašoj akademskoj karijeri koji su vas doveli do pozicije profesorice na jednom od prestižnih univerziteta?

#Merima Karastanović: Kada sam stigla u Čikago, odlučila sam promijeniti smjer studija, ostavljajući pravo iza sebe i birajući zdravstvo i obrazovanje. Ključni uticaj na moju odluku da se posvetim akademskoj karijeri bili su profesori tehnologije radiologije. Prvog dana na njihovom predavanju rekla sam sebi: ,,Ja ću da budem oni”. Njihova profesionalnost, posvećenost studentima i ljubav prema profesiji inspirisali su me da postavim akademiju kao svoj krajnji cilj.

Iako sam se udala i osnovala porodicu tokom studija, imala sam ogromnu podršku supruga i svekrve, koji su bili moji najveći navijači. Ta podrška se nastavila i tokom mojih magistarskih i doktorskih studija, omogućivši mi da ostvarim svoje akademske i profesionalne ciljeve. Nakon završetka studija, bila sam privilegovana da radim u jednoj od najcjenjenijih pedijatrijskih zdravstvenih ustanova u Čikagu, Lurie Children’s Hospital. Kao internacionalni student, bila sam izabrana za osobu koju je bolnica odlučila da sponzoriše za zelenu kartu. To je bio veliki korak naprijed u mojoj karijeri, a njihovo povjerenje u mene je nešto što ću zauvijek cijeniti.

U Lurie Children’s Hospital sam bila odgovorna za kontinuirano obrazovanje radioloških tehnologa i studenata iz različitih specijalizacija, uključujući radiografiju, ultrazvuk, magnetnu rezonancu, interventnu radiologiju, nuklearnu medicinu i kompjuterizovanu tomografiju. Tokom 13 godina rada u toj ustanovi, sticala sam neprocjenjivo iskustvo dok sam nadgledala godišnje dolazak preko 100 studenata na praksu. Osjećala sam duboko ispunjenje jer sam doprinosila zdravlju pedijatrijske populacije.

Ključni trenutak moje karijere bio je poziv od moje bivše profesorice anatomije, koja me informisala o otvorenoj poziciji profesora na Rush univerzitetu gdje je radila kao direktor programa za nauke o medicinskom snimanju. S obzirom na moje kvalifikacije, bila sam preferirani kandidat. Poziv sam rado prihvatila, jer je rad u akademiji bio jedan od mojih najvećih snova. Iako je bilo teško napustiti Lurie Children’s Hospital, ljubav prema podučavanju i obrazovanju prevagnula je. Taj prelazak mi je omogućio da se potpuno posvetim mentorstvu i obrazovanju budućih stručnjaka u oblasti medicinskog snimanja.

#CGDIJASPORA: Na čemu trenutno radite kao profesorica? Koja su vaša istraživačka polja i predmeti koje predajete?

#Merima Karastanović: Trenutno se fokusiram na jačanje akademskog integriteta, posebno u kontekstu online nastave, gdje je ovaj aspekt pod velikim rizikom. Akademski integritet direktno utiče na znanje budućih zdravstvenih radnika, što je od ključne važnosti za njihove karijere. Svjesna sam da ne možemo uvijek računati na savjesnost svakog pojedinca, pa stoga naglašavam značaj integriteta prije svakog ispita i u svakoj mogućoj prilici. Brine me činjenica da će ovi profesionalci sutra raditi u zdravstvenom sistemu i biti odgovorni za zdravlje pojedinaca.

Pored toga, radim na poboljšanju odnosa između univerziteta i zdravstvenih radnika zaposljenih u oblasti radiološke tehnologije. Za obrazovanje u ovom polju, teorija i praksa su neraskidivo povezane. Moj cilj je njegovanje snažnih odnosa sa stručnjacima već aktivnim u praksi, jer su oni ključni u obučavanju naših studenata tokom njihovih praktičnih obuka. Nažalost, ponekad se desi da pojedini profesionalci zaborave da su i sami nekada bili studenti i da su i oni počinjali od početka. Radim na tome da takve situacije budu rjeđe i da se svi uključeni osjećaju poštovano i podržano.

Predajem predmete koji pokrivaju teoriju i praksu medicinskog snimanja, profesionalnu etiku, kao i anatomiju presjeka. Studenti u našem programu većinom se opredjeljuju za specijalizaciju snimanja magnetne rezonance, što oblikuje i moj pristup nastavi.

#CGDIJASPORA: Kako biste ocijenili razliku između obrazovnog sistema u Crnoj Gori i SAD-a? Šta bi, prema vašem mišljenju, Crna Gora mogla preuzeti iz američkog sistema?

#Merima Karastanović: Oba sistema imaju svoje prednosti. Američko obrazovanje pruža fleksibilnost i širu osnovu kroz ,,general education” kurseve, što studentima omogućava istraživanje različitih oblasti prije specijalizacije. Smatram da bi bilo korisnije da se ovi predmeti integrišu u srednjoškolsko obrazovanje, kao u Crnoj Gori. Često se šire neistine da je obrazovanje u Americi lakše, ali to uveliko zavisi od mogućnosti i opredjeljenja studenta. Ambiciozni studenti mogu već u srednjoj školi pohađati kurseve koji im kasnije olakšavaju fakultetsko obrazovanje.

Školarine u Americi su visoke kako za domaće, tako i za međunarodne studente, ali za strane studente one su čak tri puta skuplje, uz minimalne stipendije. Idealno bi bilo da Amerika usvoji crnogorski model subvencionisanih ili besplatnih školarina, uz opcije za dodatne troškove samofinansirajućim studentima. Svaka godina studija predstavljala je ogroman finansijski izazov, ali odustajanje nikada nije bilo opcija.

Ocjenjivanje i učenje kroz praksu
Američki sistem obrazovanja nudi kontinuirano ocjenjivanje koje obuhvata zadatke, projekte, prisustvo na časovima, testove i završne ispite. Studenti se ocjenjuju na osnovu šireg spektra aktivnosti, što omogućava dublje razumijevanje i angažman. Ovaj model ocjenjivanja, koji podstiče interaktivno učenje i praktične vještine, mogao bi unaprijediti obrazovni sistem u Crnoj Gori. Iako postoji percepcija da je obrazovanje u Americi lakše, to zavisi od ambicija i opredjeljenja studenata. Sistem pruža brojne mogućnosti, od fleksibilnog izbora predmeta do interdisciplinarnih studija, dok studenti još u srednjoj školi mogu započeti fakultetske kurseve.

Razlike u medicinskim naukama
U oblasti medicinskog snimanja, razlike su posebno izražene. U Crnoj Gori ultrazvuk najčešće obavljaju ljekari, dok su tehnolozi podrška. U Americi, ultrazvučni tehnolozi (sonografi) imaju veću odgovornost i autonomiju, izvode preglede, prepoznaju abnormalnosti i pripremaju preliminarne izvještaje za ljekare. Ova profesija zahtijeva završetak akreditovanih programa, sertifikaciju i kontinuirano usavršavanje, sa brojnim specijalizacijama poput abdomena, kardiologije, ginekologije fetalne ehokardiografije ili vaskularnog ultrazvuka.

Ovakav sistem često motiviše ljekare iz Crne Gore i regiona, koji se suočavaju sa zahtjevnim procesom priznavanja diploma, da izaberu karijeru ultrazvučnih tehnologa. Dok bi za rad kao ljekari morali da prođu dodatnih 6–8 godina školovanja, rad u oblasti ultrazvuka omogućava im bržu integraciju i primjenu znanja.

Nostrifikacija diploma
Ipak, priznavanje diploma za druge profesije, poput arhitekture, daleko je jednostavnije. Na primjer, prijateljica koja je završila arhitekturu u Zagrebu brzo je dobila priznanje svoje diplome u Americi putem organizacije ECE, dok proces za medicinske specijalizacije ostaje znatno komplikovaniji.

#CGDIJASPORA: Koliko često imate priliku da posjetite Crnu Goru i šta vam najviše nedostaje iz vaše domovine?

#Merima Karastanović: Nastojim da posjetim Crnu Goru bar jednom godišnje, ponekad čak i dva puta. Djeca nam idu u Crnu Goru od svoje druge godine života. Znalo se desiti da ostanu nekoliko mjeseci prije nego što su počeli da pohađaju školu. Najviše mi nedostaju moji ljudi i moje komšije. Mi iz Crne Gore smo jedinstveni po tom pitanju. Ta ljubav i povezanost među komšijama je nešto što mi ovdje mnogo nedostaje. Čak i danas, moje komšije odvoje uskrsna jaja za nas i odnesu ih mojoj mami, što mi uvijek ugrije srce. To su mali gestovi koji oslikavaju našu posebnu kulturu i međusobnu bliskost.

Mnogo sam ponosna što naša djeca vole Crnu Goru, čini mi se čak i više nego što je ja volim. Već kao mali prepoznali su toplinu našeg naroda i naše prirodne ljepote. Čak i kada se predstavljaju, kažu da su iz Crne Gore, bez objašnjavanja da su rođeni u Čikagu. Oboje imaju svoju kolekciju garderobe sa simbolima Crne Gore. Tu su peškiri, zastave, kape, trenerke nacionalnog tima u rukometu, fudbalu, košarci i vaterpolu. Po završetku fakulteta, moja kćerka Selma je provela pola godine kod mojih na Cetinju. Njena profesija obuhvata obrazovanje osoba sa smetnjama u razvoju, pa je tokom boravka na Cetinju imala priliku da posjeti i provede nekoliko dana u Javnoj ustanovi Centar za dnevni boravak djece sa smetnjama u razvoju i odraslih lica sa invaliditetom u Prijestonici Cetinje. Ovaj centar je smješten u naselju Bajice na Cetinju. Bila je oduševljena spremnošću i ponudama ovog centra, kao i cjelokupnim osobljem koje sa velikom profesionalnošću i empatijom obavlja svoj posao i brine o korisnicima centra. To je za svaku pohvalu i nešto čime se i Cetinje i Crna Gora mogu ponositi.

Sin Jusuf je ove godine išao čak tri puta. Čak je izjavio da bi živio u Baru. Bratanić od drugog brata, koji se rodio ovdje, takođe je oduševljen Crnom Gorom. On i moj sin bi svakog trenutka išli u Crnu Goru.

Međutim, u posljednje vrijeme sam više vezana za Čikago, jer su kćerka i sin mog mlađeg brata trenutno ovdje na školovanju. Izgleda da su, kako bismo rekli, ,,povukli na tetku”, pa izabrali Ameriku. Još u osnovnoj školi, bratanić bi znao odgovoriti učiteljici na pitanje ..Na koga si tako dobar đak?” sa ,,Na tetku iz Amerike.” Moj suprug je takođe veoma vezan za njih i trudimo se da ne osjete nedostatak roditelja koji su trenutno daleko. Oboje su odlični studenti i sportisti. Bratanić završava fakultet, a stipendiju je dobio kao fudbaler, dok se bratanica bavi atletikom i pohađa jednu od najboljih srednjih škola u državi. Ta škola joj omogućava da napreduje u atletici, kao i da izabere i dodaje predmete koji će joj se priznati na budućem fakultetu.

#CGDIJASPORA: Na koji način biste voljeli doprinijeti jačanju veza između crnogorske dijaspore i Crne Gore, posebno u oblasti obrazovanja?

#Merima Karastanović: Jačanje veza između crnogorske dijaspore i Crne Gore u oblasti obrazovanja vidim kroz razmjenu znanja i iskustava. Smatram da je od ključne važnosti da ljudi u Crnoj Gori prepoznaju vrijednost te razmjene i iskreno žele da je ostvare. Nažalost, često postoje predrasude koje su bazirane na neosnovanim činjenicama o insostranstvu, što može biti prepreka ovom procesu.

Ovdje u inostranstvu dominira uska specijalizacija, gdje se talenti usmjeravaju ka doprinosu konkretnoj struci, a ne rasipaju na djelatnosti koje nisu vezane za njihovu specijalizaciju. Takav pristup omogućava veći profesionalni razvoj i efikasnost, što bi moglo biti dragocjeno i za obrazovni sistem u Crnoj Gori. Rado bih doprinijela povezivanju stručnjaka iz dijaspore s obrazovnim institucijama u Crnoj Gori, kako bi se prenijela ova uska specijalizacija i unaprijedile mogućnosti za studente i stručnjake.

#CGDIJASPORA: Kako vidite ulogu dijaspore u razvoju Crne Gore i šta biste poručili svojim kolegama i zemljacima širom svijeta?

#Merima Karastanović: Uloga dijaspore u razvoju Crne Gore je ogromna, ali često nedovoljno prepoznata. Dijaspora je bogat izvor znanja, iskustava i resursa koji mogu značajno doprinijeti napretku naše domovine, posebno u oblasti obrazovanja, zdravstva, i ekonomije. Važno je da dijaspora djeluje kao most između Crne Gore i svijeta, donoseći inovacije, stručnost i nove perspektive.

Moj savjet kolegama i zemljacima širom svijeta je da ne zaborave svoje korijene i da budu ambasadori Crne Gore gdje god se nalazili. Povezujte se međusobno, dijelite svoja iskustva i znanja, i tražite prilike da doprinesete razvoju svoje domovine. S druge strane, našim ljudima u Crnoj Gori bih poručila da budu otvoreni za saradnju s dijasporom i da prepoznaju njen potencijal. Samo zajedno, kroz dijalog, razumijevanje i uzajamno poštovanje, možemo izgraditi bolju budućnost za sve.

#CGDIJASPORA: Koji su vaši profesionalni i lični ciljevi za naredni period? Postoji li neka oblast istraživanja ili projekat na kojem biste voljeli raditi?

#Merima Karastanović: Moji profesionalni ciljevi za naredni period uključuju intenzivniji angažman u istraživačkom i izdavačkom radu, posebno u oblasti akademskog integriteta. Želim doprinositi promovisanju međusobnog poštovanja među kolegama u zdravstvu, bez obzira na njihove pozicije, i raditi na strategijama koje podstiču empatiju i omogućavaju pružanje kvalitetne i humane zdravstvene njege pacijentima.Takođe, planiram da nastavim sa aktivnim učešćem na konferencijama i seminarima, kako bih dijelila svoja iskustva i doprinijela razvoju struke. Moji glavni fokus istraživanja uključuju:

• Strategije za unapređenje akademskog integriteta u obrazovanju budućih zdravstvenih radnika.
• Razvoj pristupa za jačanje saradnje između akademskih institucija i zdravstvenih radnika.
• Istraživanje načina za promovisanje poštovanja i podrške kolegama sa nevidljivim smetnjama – stanjima ili poremećajima koji nisu očigledni na prvi pogled, ali značajno utiču na svakodnevni život i rad.

Jedan od projekata na kojem bih željela da radim uskoro je izrada i izdavanje priručnika koji bi bio univerzalan i primjenjiv za programe fokusirane na medicinsko snimanje. Priručnik bi pomogao studentima i profesionalcima da se bolje pripreme za izazove u ovoj oblasti i unaprijede svoje vještine u svakodnevnoj praksi.

#CGDIJASPORA: Vidite li mogućnost saradnje sa univerzitetima u Crnoj Gori ili projektima koji bi mogli pomoći mladima u vašoj domovini?

#Merima Karastanović: Verujem da postoji  mogućnost za saradnju sa univerzitetima u Crnoj Gori, naročito u oblasti obrazovanja i medicinskog snimanja. Smatram da bi bila sjajna prilika za studente sa Rush univerziteta da imaju šansu da pohađaju nastavu, recimo jedan semestar, u Crnoj Gori, dok bi studenti iz Crne Gore mogli da dođu u Ameriku za to vrijeme kako bi stekli nova iskustva i znanja. Ovakva vrsta međusobne saradnje ne samo da bi obogatila obrazovne programe, već bi i omogućila mladima da prošire svoje horizonte, povežu se sa međunarodnom zajednicom i razvijaju karijere u oblasti koja je ključna za zdravstvo.