Intervju sa Jasenkom Lalović: Priče o crnogorskim ženama su samo mali pomen onome što su one uradile kroz istoriju

Piše: Nada Kovačević

Postoje ljudi čiji život i stvaralaštvo nadmašuju granice rodnog kraja, ali u svakom koraku nose neizbrisiv pečat zemlje iz koje potiču. Jedna od takvih je Jasenka Lalović, književnica koja nas svojim djelima vraća u srž crnogorskih planina, u prošlost, ali i u vječne priče o hrabrosti i postojanosti žena iz tog podneblja. Njeni romani, ispisani iz srca, otvaraju vrata svijetu gdje su snaga, ponos i mudrost utkane u svakodnevicu tihih, ali nepokolebljivih junakinja.

Kada bismo pokušali riječima obuhvatiti snagu jednog naroda, u tih nekoliko rečenica stajale bi priče žena koje su tiho, ali postojano nosile teret svojih vremena. Te žene, čije su ruke oblikovale porodice, zajednice i sudbine, rijetko su bile u centru pažnje, ali njihova prisutnost je neizbrisiva.

Iako je svoj književni put započela kasnije u životu, Jasenka Lalović je svojim romanima, a posebno trilogijom ,,Brda od pelina”, ostvarila izuzetan uspjeh. Trilogija, koja uključuje knjige ,,S one bande moje gore”, ,,S ove bande moje gore” i ,,Kastigulja”, donosi žive slike života i snage crnogorskih žena. Njena trilogija postala je most između tradicije i savremenog čitaoca, spajajući prošlost i sadašnjost, sjećanje i stvarnost.

Rođena u Baru, u srcu Paštrovića, Jasenka Lalović nosi bogatstvo naslijeđa koje se osjeća u svakom retku njenih djela. Iako su je životni putevi odveli izvan granica Crne Gore, Crna Gora nikada nije napustila nju. Njene knjige dokaz su da domovina nije samo fizičko mjesto, već zbir emocija, sjećanja i priča koje nosimo sa sobom, gdje god da se nalazimo. U razgovoru s ovom izvanrednom književnicom, osjetićete kako se prošlost i sadašnjost susreću, kako u svakoj njenoj rečenici pulsira ljubav prema zavičaju, i kako su priče njenih predaka postale temelj jednog od najvažnijih književnih opusa savremene Crne Gore.

Kroz njene riječi vraćamo se u svijet koji možda više ne postoji na način na koji ga pamtimo, ali koji živi u svakom čitaocu njenih knjiga. Ovo je priča o ženi koja je odlučila da ispiše istoriju Crne Gore iz perspektive onih koji su, često neprimijećeni, oblikovali njen duh – o hrabrim, snažnim ženama koje su, poput Spartanki, krojile sudbine svojih porodica, zajednica i naroda. Jasenka Lalović svojim djelima ne samo da čuva od zaborava crnogorske običaje, jezik i kulturu, već i podsjeća koliko je važno bilježiti priče koje čuvaju naše korijene i identitet.

#CGDIJASPORA: Šta vas je inspirisalo da napišete trilogiju o crnogorskoj ženi?

#Jasenka Lalović: Moju pažnju obično privuče ono sporedno, skrajnuto, manje vidljivo, sve ono što se manje ističe. Shvatila sam da, po nekom nepisanom pravilu, upravo na toj strani se kriju ljudi zaslužni za mnoge dobrobiti koje živimo. Tajna je u njihovoj skromnosti. Sve ono veliko i značajno u prirodi obavlja se tiho. Tiho sviću jutra, tiho teku velike rijeke, nečujno se dese smjene godišnjih doba… Slično je i sa ljudima. Upravo iz tih razloga, žene sa ovih prostora za mene su nepresušna inspiracija. Pisati o njihovim sudbinama, načinu kojim su iznosile breme vremena i prostora na kojima su stasavale, za mene je bio i ostao veliki izazov. Koliko i da li sam uopšte na njega valjano odgovorila, pokazaće neko buduće vrijeme.

#CGDIJASPORA: Kako su priče vaših predaka uticale na odluku da napišete ove romane?

#Jasenka Lalović: Nisu to bile priče koje pamtim da su ih nekada, negdje ispričali, više slike koje su se zauvijek u meni urezale. Iako nijesam previše dugo tamo boravila, nahijski govor, kulturološke osobenosti u odnosu na ostatak Crne Gore, posebno georafska specifičnost tih krajolika, budili su u meni želju da ostavim o tome zapis. Volim slike cijenjenog crnogorskog slikara Nikole Gvozdenovića. U njegovom sjajnim prikazima crmničkih krajolika pronalazila sam najsnažniji odraz mojih sjećanja. Ljudi i kuće čine se da su srasli sa kamenom. Sve se stapa u savršen sklad. Poželjela sam sve te fragmente moje ujčevine prenesem dalje, svima koji nijesu stigli da upoznaju taj dio Crne Gore.

#CGDIJASPORA: Da li ste očekivali ovako pozitivan prijem kod čitalaca i kritike kada ste započeli pisanje?

#Jasenka Lalović: Nijesam. Opšte je poznato da sam tek u pedesetim godinama objavila svoj prvi roman. Kod mene se desila pomalo neobjašnjiva eksplozija inspiracije i nezaustavive potrebe da pišem. U ovim godinama niste više u prilici da previše razmišljate o odjeku onog što stvarate. Trudila sam se da ostanem vjerna izrazu koji će na najautentičniji način prikazati te ljude i prostore. To podrazumijeva pisanje govorom njihovog zborenja, mimo književnih standarda. Nisam željela da se bilo šta uljepšavam, niti da se teške sudbine tih ljudi podrede očekivanjima čitalačkih ukusa koji nerijetko traže laganije i srećnije note. Mislim da je upravo to rezultiralo takvim odjekom. Po reakcijama čitalaca, a i kritike, mnogi su u mojim knjigama pronalazili dio sebe i sudbina njima bliskih ljudi. Zato imam običaj da kažem da to što stvaram nije moje. Sve je to naše, dio našeg neba i gena. Ja sam samo zapisala.

#CGDIJASPORA: Kako je tekao proces pisanja trilogije? Da li ste unaprijed imali jasno definisan plan ili su se priče razvijale spontano?

#Jasenka Lalović: Razvoj radnje u mojim romanima podređen je karakterima likova. Prvo što definišem su istorijski okviri u kojima smiještam likove. To podrazumijeva pomno istraživanje mnogih događaja, istorijskih podataka, kulturoloških osobenosti koje su tada imale uticaj na život ljudi na tim prostorima. Da bi slika bila autentična, pažnju morate obratiti na najsitnije detalje. Puteve kojim su se u to vrijeme kretali, kakvu su garderobu i cipele nosili, kako su se hranili, koja tehnološka dostignuća su im bila dostupna i da li su uopšte za njih znali… Tek kada to definišem, postavljam likove romana, određujem njihove karaktere i osobenosti. Za mene je specifično da tok radnje razvijam tako što slijedim svoje junake. To rezultira da obično do samog kraja romana sama ne znam gdje će me oni odvesti.

#CGDIJASPORA: Koliko je istraživanja bilo potrebno da bi ste vjerno prikazali crnogorsku kulturu, običaje i jezik tog perioda?

#Jasenka Lalović: U stvaralačkom procesu to je, možda, najzahtjevniji dio posla, neophodan, ali za mene veoma zanimljiv. Oduvijek sam voljela istoriju. Mislim da je to važan segment opšte kulture svakog pojedinca koji, ako nam izmakne, postajemo podložni lakom usvajanju lažnih interpretacija i vjerovanju u izvrnute slike stvarnosti. Svjedoci smo čime to rezultira. Sveopšta kriza identiteta posljedica je neznanja. Tada se dešava da, u tom traganju za sobom, mnogi se utvrđuju kroz negaciju drugih, umjesto da su čvrsto postavljeni na relevantnim činjenicama koje ih potvrđuju. Kada baratamo validnim činjenicama, tada smo nepokolebljivi i nema potrebe da ulazimo u besmislene sukobe u kojima od bilo koga treba da branimo svoj entitet. Trudim se da dobro prosijavam ono što nam se danas nudi kao istorijska istina. To je osnova sa koje se kasnije lako čuva sve ono ostalo jednako važno, jezik, kultura, običaji…

#CGDIJASPORA:  Koji lik vam je bio najizazovniji za pisanje i zašto?

#Jasenka Lalović: Ima ih više. Možda oni likovi čiji su karakteri do kraja ostali nepredvidivi, zbog čega je radnja često dobijala neočekivan obrt. Možda lik Milice iz prvog i drugog dijela trilogije, Takođe, lik Nikanora u ,,Bastaduru”. Njegov preobražaj zahtjevao je moju duboku ličnu introsprekciju.

#CGDIJASPORA:  Kako biste opisali razvoj uloge žene u crnogorskom društvu kroz tri romana?

#Jasenka Lalović: Uloga žene u patrijarhalnom društvu podrazumijeva pokornost, ujedno njenu mentalnu i fizičku snagu da se iznese natovareno joj breme. Takva društva zasnovana su na posebnom sistemu vrijednosti u kome je žena od svog rođenja podređena muškarcu. Ona su održiva zahvaljući ideologiji koja podržava takav njen status, a opšte prihvaćen model ponašanja čini da ne postoje odstupanja ili da ih skoro nema. To postaje dio njihovog kolektivnog bića i ponašanja.

Sve što klizne u krajnjost, obično rezultira time da se samo od sebe uruši. To važi i za patrijarhalna društva. Žena u takvom društvu morala je biti jaka i generacijski se akumulirala njena snaga, tako da je neminovan bio trenutak u kome će skinuti sa sebe okove patrijarhata. Mnogi su u takvim ženama vidjeli buntovnice, kastigulje, a zapravo su tražile samo ono što im pripada. Niko tu ne treba da im bilo šta ustupa i poklanja.  Ništa preko onog što pripada muškarcima, Treba samo da se poravnamo. Ono nekadašnje dijeljenje čovjek i žena da postane muškarac i žena, jer i žena je čovjek.

#CGDIJASPORA:  Šta za vas znači termin ,,kastigulja” i zašto ste odlučili da upravo tako naslovite poslednji roman?

#Jasenka Lalović: Kastigulja je žena spremna da bude drugačija, malo više svoja. Društva u kojima su čvrsto utvrđene granice dozvoljenog ponašanja, ne dopuštaju odstupanja, oštro ih kažnjavaju i nerijetko su spremna na osudu i izopštavanja. Izraz ,,kastigulja” činio mi se dovoljno zanimljivim da ga iskoritim kao naslov jer asocira na vrcavost kojom su nas nekada naše babe iz milošte zvale, ujedno označava ženu koja nije po mjeri nečijih očekivanja i za posljedicu ima osudu. Tu oprečnost pronalazim u mnogočemu. Jasna poruka da ništa nije onako kako se čini, da sve treba sagledati, ne iz drugog ugla, već iz pozicije onog o okome se sudi. Grdna riječ ne pripada onome o kome se prozborila, već onome koji je izgovorio.

Čini se da nijesam pogriješila u izboru naslova ovog romana. Nekog je zapitao šta znači, ponekog je zamislio, uglavnom se mnogima dopao.

#CGDIJASPORA:Koliko je važno da se priče o crnogorskim ženama iz prošlosti čuju danas? Kako smatrate da vaši romani doprinose očuvanju crnogorske tradicije i kulture?

#Jasenka Lalović: Zapisane su mnoge priče o crnogorskim ženama, tako da u tome nijesam prva, niti jedina. Ono što sam ja uradila tek je mali pomen svemu onome što su one uradile. Sve ono o čemu još uvijek možemo da svjedočimo, ako ne ostavimo o tome trag, sa nama će izmaći i nestati. Važno je ostavljati zapise za neke buduće generacije. Time utvrđujemo njihovo biće, jačamo njihovo korijenje. Jedino tako mogu da se granaju, razvijaju i budu dovoljno snažni da odole udarima svakojakih vjetrova. Neće ih i ne mogu pomjeriti.

Ne mogu da govorim o značaju mojih romana u doprinosu očuvanja crnogorske tradicije i kulture. O tome treba drugi da daju svoju riječ. Iskreno i ne očekujem je. Pišem iz potrebe, ne i želje da neko to valorizuje. Mirna sam jer je to najbolje od mene u ovom trenutku, a da li je to dovoljno dobro, pokazaće neko buduće vrijeme, ne ovo sada.

#CGDIJASPORA: Kako je život u Beogradu uticao na vaše pisanje i vezu sa Crnom Gorom?

#Jasenka Lalović: Beograd je moj drugi dom. U sabranim godinama mog života dvije trećine pripadaju Beogradu. Tu je moja porodica, prijatelji… Paralelno govorim ijekavicu i ekvicu. Prve se ne odričem, drugu sam usvojila iz poštovanja prema mjestu u kome živim i po meni, jedna drugu ne isključuju. Sve je to divna štokavica. Kad živite podalje od mjesta gdje ste rođeni i gdje ste stasavali, neminovno je da vas prati snažan osjećaj nedostajanja. Tada slike koje ponesete iz rodne grude postaju još snažnije, sjećanja do najsitnijih detalja jasna i trudite se da vam ne izmaknu. Sve moje knjige nastale su u nedostajanju. Veoma malo toga sam napisala dok sam boravila u Crnoj Gori.

#CGDIJASPORA: Da li imate planove za nove književne projekte? Možemo li očekivati još priča inspirisanih crnogorskom tradicijom?

#Jasenka Lalović: Pisanje je kod mene process koji ne prestaje. Ne završi sve kao dio nekog budućeg romana, ali me ispunjava. Prija mi to prepuštane riječima koje vode u nepoznato. Trenutno sam na nekoliko paralelnih priča i ne znam koja od njih će prevladati ostale.

Tradicija naših prostora za mene je oduvijek bila izazov. Možda ne bi bilo loše da kao autor u nekom trenutku iskoračim iz tog miljea. Za sada sam tu. Vidjećemo.

#CGDIJASPORA: Koju poruku biste želeli da prenesete svojim čitaocima kroz Vaše knjige?

#Jasenka Lalović: Pisanje zarad pisanja, ako nema poruku je besmisleno. Ukoliko se ne zatvori krug između autora i čitaoca razumijevanjem napisanog, ako nas napisana riječ makar malo ne izmjesti, popravi, zamisli, onda to djelo nema nikakav značaj. Umjetost ne postoji sama za sebe, ona je ciklus koji podrazumijeva interakciju, obostranu nadgradnju, viši nivo u odnosu na trenutak prije nego što je ona uspostavljena.

Moje ,,gore” su dvije strane iste realnosti. Mjesta na kojima se na vrhu dodiruju nijesu linije razdvajanja, već šavovi koje moramo jačati. Da bi razumjeli onu drugu stranu, moramo uložiti napor da se razumiju ono od nas drugačije. Razumijevanjem različitosti jačamo sebe i jedino tako imamo prava da to isto očekujemo od drugih. Nemimovno je uložiti volju da bi se razumjelo i da se iskorači u odnosu na one koji nikada nisu uložili napor koraka da se popnu do vrha i pogledaju onu drugu stranu gore. Takvi ostaju na podnožju, okovani predrasudama i isključivostima koje su po praviu uvijek stroge, izopštavajuće i loše… Eto to su te moje gore. Šalju poruku da pripadaju svima nama, a različitosti su dragocjenosti koje valja njegovati i čuvati.

#CGDIJASPORA: Kako biste motivisali mlade autore koji žele da pišu o svojoj kulturnoj baštini?

#Jasenka Lalović: Ima mnogo talentovanih, mladih stvaralaca koji na najljepši način baštine vrijednosti ovih prostora. Ipak, ne bih se ograničila samo na mlade autore. Ponekad je potrebna zrelost da postanemo svjesni značaja nekih vrijednosti. Voljela bih da svi zajedno malo više radimo na jačanju kolentivnog duha i zajedništva, da se ne odričemo sebe, da uvažavamo druge i da uvijek tragamo za sličnostima koje nas povezuju. Mladi ljudi su definitivno otvorenijeg uma i sigurna sam da će lakše zbaciti sa sebe balast prerasuda kojima smo ih nakrcali posljednih decenija.

foto: Vesela Mišković