Intervju sa Ivom Martinovićem: Za biznis je potrebno sve sem para

Piše: Nada Kovačević

Svaki životni put nosi sa sobom jedinstvene priče, izazove i prekretnice koje oblikuju sudbinu. U razgovoru s Ivom Martinovićem koji živi u Melburnu, vraćamo se na početak jednog fascinantnog putovanja koje je započelo u malenom mjestu Feketići – Lovćenac. Od skromnih početaka, preko trnovitog puta građenja karijere u građevinskoj industriji, do izgradnje uspješne privatne firme, Ivo nas vodi kroz svoje životne avanture, pri čemu svaka odluka, svaki izazov i svaka prepreka postaju važni djelovi mozaika koji čine njegov život. Njegova priča nije samo svjedočanstvo o uspjehu, već i o upornosti, ljubavi prema porodici i domovini, i dubokoj vezi sa korijenima koji su ga oblikovali kao čovjeka.

Svaka uspješna poslovna priča počinje s hrabrom odlukom da se krene od nule. Ivo Martinović, čiji je životni put popločan izazovima i uspjesima, vjeruje da je najvažniji korak u poslovnom svijetu sam početak – trenutak kada zaradite svoje prve pare. Te prve zarađene pare nijesu samo finansijski podstrek, već i simbol truda, upornosti i vjere u sopstvene sposobnosti.

Ivo ističe da za uspješan biznis nijesu potreban veliki početni kapital, već ideje, posvećenost i upornost. Kada vidite plodove svog rada u obliku prve zarade, ona postaje dragocenija od bilo čega drugog jer znate koliko je truda uloženo da bi se došlo do nje. To je trenutak kada shvatite da je moguće ostvariti svoje snove, kada počnete da vjerujete u svoje sposobnosti i kada se rađa prava strast prema onome što radite.

Njegova supruga Ljiljana, ključna figura u očuvanju porodičnih vrijednosti, uvijek je pazila da njihova djeca nauče koliko je teško zaraditi novac. Ona je bila ta koja nije dozvoljavala da ih Ivo ,,iskvari” novcem, insistirajući na tome da prvo steknu iskustvo i nauče vrijednost rada. Djeca su tako, pod njenim budnim okom, radila za male dnevnice i postepeno gradila svoj put ka uspjehu i sada su uspješni akademski građani koji imaju uspješne karijere.

Ivo je sazrijevao u Vojvodini okružen mirisima polja i snovima o velikim podvizima. Preseljenje u Podgoricu označilo je početak njegovog putovanja prema ostvarenju tih snova. Od zeta, tada uspješnog preduzetnika. naučio je građevinski zanat, ali njegova ambicija je bila veća.

Odlučan da ostvari više, Ivo je krenuo put Australije, tražeći svoju sreću i priliku za ostvarenje svojih snova. Put ga je odveo na kontinent gdje su ga dočekali novi izazovi, ali i neizmjerna mogućnost za rast.

Njegova priča no dubokoj emotivnoj vezi s domovinom je uvijek gorjela u njegovom srcu, bilo gdje da je bio. Njegova pripadnost Crnoj Gori nije blijedila ni na dalekom kontinentu, već je postajala sve jača.

U intervjuu za portal #CGDIJASPORA, Ivo Martinović dijeli sa nama svoju inspirativnu priču, podsjećajući nas da su snaga volje i ljubav prema korijenima ključni za ostvarenje svakog sna.

#CGDIJASPORA: Kako je izgledao vaš život i profesionalni put od rođenja u Feketića – Lovćenac do  preseljenja u Podgoricu, i kako ste stekli prva iskustva u građevinskom zanatu i privatnom biznisu?

#Ivo Martinović: Moj životni put bio je popločan izazovima i odlukama koje su oblikovale moju sudbinu. Rođen sam u Feketićima – Lovćenac, tamo sam završio Tehničku školu prvi i drugi razred. Onda sam se preselio u Podgoricu i završio treći i četvrti razred. Od zeta, tada uspješnog preduzetnika, sam naučio građevinski zanat dok sam učio srednju školu. Nakon toga započeo sam Mašinski fakultet u Subotici. Uporedo sam i radio. U Novom Sadu smo napravili nekoliko kuća i tada ostvarivao dobru zaradu. Teško je bilo raditi privatno u to vrijeme. Jugoslavija je bila socijalistička zemlja i nije dozvoljavala privatne biznise. Tada sam naučio kako se radi i stekao neka prva iskustva što se tiče privatnog biznisa. Brat mi je bio pukovnik državne bezbjednosti kod Tita, drugi brat je vodio naftnu industriju Srbije i bio na najvećim funkcijama u susjednoj zemlji i trenutno je predsjedavajući Savjeta guvernera Nardone banke Srbije. Druga dva brata su se sa mnom bavili građevinarstvom, poljoprivredom i osnovali svoj mini farme.

Sa suprugom Ljiljanom u Talinu

#CGDIJASPORA: Kako ste upoznali suprugu, i kako je izgledao vaš zajednički put od Vojvodine do Australije, te kako ste se snašli na početku vašeg života u Australiji?

#Ivo Martinović: Žena mi je skromna i vrijedna.  Ona je u Australiji završila 12 razreda i tada se vratili u Vojvodinu. Tu sam je i upoznao i poslije šest mjeseci rekao sam da idemo u Australiju. Moja žena je bila prva pratilja na izboru Mis Jugoslavije, u organizaciji nedjeljnika ,,Čik”. Zove se Ljiljana i Crmničanka je porijeklom. Ona nije bila za to da se vrati u Australiju, ali sam ja insistirao i pošli smo. Pošli smo za Melburn, gdje i sada živim i započeo sam sa prvim poslom. Radio sam zanatske poslove na jednoj građevini. Upoznao sam gazdu tog gradilišta. U početku je bilo teško. Tada su se neki građevinski radovi u Novom Sadu više naplaćivali nego u Australiji. Radovi su se više plaćivali u Novom Sadu, ali se u Austrailiji ipak više zarađivalo jer se radilo više, bolje i efikasnije. Brzo sam se tamo snašao.

Mlađi sin Filip sa majkom

#CGDIJASPORA: Kako je izgledao vaš prvi korak u Melburnu i kako ste se nosili sa izazovima koji su vam se našli na putu? Da li ste se pokajali što ste otišli u Australiju?

#Ivo Martinović: Po dolasku u Australiju, suočio sam se s mnogim preprekama. Prvi dani nijesu bili laki, ali upornost me nikada nije napuštala. Počeo sam kao tesar na gradilištu, ali sanjao sam o višem. Imao sam propuste, ali sam se iz njih naučio i nastavio dalje. U startu sam se kajao što sam došao u Australiju.  Ali zbog ponosa se nijesam vratio, inače sam htio odmah. Moj radni angažman u Australiji je počeo tako što sam upoznao dva brata Hrvata, jedan se penzionisao i zatvorio firmu. Tada sam sa sinom jednih od njih insistirao da preuzmemo taj posao. Gradili smo jednu banku u centru Melburna i u međuvremenu dobili smo da gradimo jednu školu. Pripremio sam sve za početak gradnje. Moj kompanjom mi tada javlja da su odložili početak gradnje za sedam dana, što je meni odgovaralo da završimo banku. Međutim, bio je neodgovaran. Kada smo došli sa materijalom da počnemo gradnju škole već je drugi počeo sa gradnjom, jer u Australiji ne praštaju kašnjenje i neodgovornost. Sav novac koji sam tada imao uložio sam bio u materijal i tada prekidam sardadnju sa Hrvatom.

Ćerka Ivana i zet

#CGDIJASPORA: Vaša priča o izgradnji karijere od nule do uspjeha je zaista inspirativna. Kako ste uspjeli da prebrodite teškoće i izgradite imperiju u građevinskoj industriji?

#Ivo Martinović: Svaki pad me je naučio važnoj lekciji. Nakon propalog prvog posla, kratko sam se zadržao kod jedno Italijana i onda krenuo samostalno. Počeo sam da kupujem materijal i da krećem da radim sam. Dvije godine sam radio i tek tada sam došao na nulu zbog propalog posla sa gradnjom škole. Moja žena je završila školu i počela da radi kao menadžerka. U njenoj grupi je imala nekoliko kolega koji su završili master, kojima je ona bila nadređena. Kada se rodio stariji sin, pa ćerka, pa opet sin, pauzirala je sa poslom 10 godina. Onda je opet dobila menadžerski posao. Svoj biznis sam počeo sa renoviranjem i restauracijom stilskih kuća što je bilo tada na cijeni. To sam radio 10 godina pa kada taj stil više nije bio u modi počeo sam da radim nove kuće i zgrade od kamena. Na prve dvije kuće koje sam izgradio od kamena zaradio sam veliki novac. U to vrijeme najtiražniji list u Australiji je posvetio dvije stranice o mom biznisu, a naslov je bio ,,Rodilo se čudo”. Zbog jedne kamene kuće, a tako i zbog jedne zgrade. Jedna od tih vila je kupila porodica Smorgon, to je jedna od najbogatijih porodica u Australiji i od tada se u mom biznisu nižu samo uspjesi. Radio sam vile na Toorak-u u najskupljem dijelu Melburna.

Unuci Luka i Ilija (dobio ime po Ivovom ocu) i sin Simon

#CGDIJASPORA: Kako ste izgradili mrežu uticajnih poznanstava u Australiji?

#Ivo Martinović: Tada sam upoznao mnogo uticajnih lica u Australiji, među njima i vodeće političke ličnosti. Gradio sam kuće sa milijardere gdje je po 100 ljudi dolazio na otvaranje tih objekata.

#CGDIJASPORA: Kako gledate na ulogu ideja, upornosti i prvih zarada u poslovnom svijetu, koje su vaše poruke kao uspješnog biznismena ljudima koji tek počinju da se bave privatnim poslom?

#Ivo Martinović: Za biznis nijesu potrebne  pare kao što mnogi misle, već i ideje i upornost. Kada zaradiš prve male pare, one postaju dragocjenije od bilo čega, jer znaš koliko truda je uloženo da bi se došlo do njih. To je trenutak kada shvatiš da je moguće ostvariti svoje snove i kada počneš da vjeruješ u sopstvene sposobnosti. I kad zaradiš prve pare u 90 odsto slučajeva nećeš ih uložiti u prvobitnu ideju.

Supruga Ljiljana u njihovom apartmanu od 192 m2 u hotelu u Kvislendu

#CGDIJASPORA: Koju ulogu je vaša supruga imala u očuvanju vaše porodice?

#Ivo Martinović: Moja supruga je sačuvala našu porodicu. Nije dozvoljavala da djeci dajem veliki novac nego da nauče koliko ih je teško zaraditi. Ćerka mi je radila za male dnevnice dok nije stekla iskustvo pa prešla na bolji posao. Ona ima afiniteta da nastavi moj biznis. Stariji sin Simon je završio dva fakulteta i master kao i ćerka. Bio je direktor u službi za suzbijanje kriminala u vojsci Australije, a poslije je otišao za atašea u Singapuru. Mlađi sin Filip nije u startu mogao da upiše režiju pa je završio neku višu školu i zaposlio se. Zatim je otišao u Talin i završio režiju, a za vrijeme školovanja radio je i izdržavao se. Samo smo mu prvu godinu platili školu iako smo mogli da ga finansiramo u potpunosti. On je radio i sebe finansirao. Završio je režiju i sa treće godine studije njegov film je prikazan na festivalu u Talinu. Živio je dosta skromno u Talinu.

#CGDIJASPORA: Kako vaša deca doživljavaju Crnu Goru i na koji način pokazuju svoju ljubav prema domovini kada se vrate?

#Ivo Martinović: Moja djeca čim nađu vremena dođu u Crnu Goru i vole svoju domovinu, bez obzira na to koliko su daleko, Crna Gora je uvek u njihovim srcima. Svaki put kada se vrate, vidim sjaj u njihovim očima, sjaj koji odražava ljubav i ponos prema zemlji svojih korijena. Miris planina, zvukovi prirode i toplina našeg doma bude u njima osjećanja koja ne mogu da pronađu nigde drugde.

Moja deca su rasla slušajući priče o našoj prošlosti, o tradiciji i kulturi koju nosimo sa sobom. Oni znaju koliko je važno da ne zaboravimo odakle smo potekli, i ta veza sa domovinom ih oblikuje kao ljude. U njihovim srcima, Crna Gora zauzima posebno mjesto, i ta ljubav prema domovini daje im snagu i identitet bez obzira gdje se nalazili u svijetu.

Ivov hobi: Proizvodnja vina i rakije u Australiji

#CGDIJASPORA: Kako doživljavate svoje povratke u Crnu Goru i na koji način ta zemlja utiče na vašu emotivnu vezu i osećaj pripadnosti?

#Ivo Martinović: Svaki moj povratak u Crnu Goru je poput povratka kući, gdje su moji  korijeni duboko usađeni u zemlju koja je dio mene. Hodajući poznatim stazama, osjećam toplinu i mir koji mogu doživjeti samo ovde. U svakom kamenu, u svakom drvetu, osjećam prisustvo predaka i istorije koja me povezuje sa ovom zemljom. Osjećam miris mora i planina, zvuke prirode i šapat vjetra koji nosi priče iz prošlosti.

Moja ljubav prema domovini nije samo sjećanje, već živa stvarnost koja me inspiriše i daje mi osjećaj pripadnosti. Svaki susret sa starim prijateljima, svaki pogled na pejzaž koji mi je poznat od djetinjstva, ispunjava me neopisivom radošću. Osjećam kako me Crna Gora obuhvata svojim zagrljajem, vraćajući mi snagu i podsjećajući me ko sam i odakle dolazim.

Povratak u Crnu Goru za mene nije samo fizičko putovanje, već duhovno i emotivno obnavljanje. Osjećam kako mi se srce širi od ponosa i ljubavi prema zemlji koja je oblikovala mene i moju porodicu. Ta ljubav mi daje snagu da se suočim sa svim izazovima i inspiriše me da čuvam i njegujem našu tradiciju i kulturu, da bih mogao prenijeti to bogatstvo i svojoj deci i unucima.

Crna Gora nije samo mjesto na karti, ona je dio mene, dio moje duše. Svaki povratak ovde je podsjećanje na to ko sam i šta nosim u sebi, i daje mi osećaj pripadnosti koji ne mogu pronaći nigde drugde.

Nostalgija za Crnom Gorom uvek je prisutna u mom srcu. Bez obzira koliko daleko od nje bio, Crna Gora je uvek bila moj oslonac, moje uporište. Sećanja na detinjstvo provedeno u njenim pejzažima, na mirise i zvuke koji su me okruživali, često su mi davali snagu da idem napred. Uvek sam se osećao kao Crnogorac, bez obzira gde sam bio.

Ivo u Kvislendu

#CGDIJASPORA:  Kako je nostalgija za Crnom Gorom uticala na vaše snove i ambicije?

#Ivo Martinović: Kada nosite dio Crne Gore u sebi, to je više od samo sjećanja. To je dio vašeg identiteta koji vas neprestano podsjeća na vaše korijene i način života koji nosite sa sobom gdje god da krenete. Ta veza sa Crnom Gorom je izvor inspiracije koji vas podstiče da sanjate velike snove i da ih ostvarujete, bez obzira na to u kojem dijelu svijeta se nalazite.

Osjećaj pripadnosti svojoj zemlji čini vas jačim, jer znate da nosite sa sobom snagu i duh Crnogoraca koji su se vjekovima borili za svoje mjesto pod suncem. To je ono što vam daje hrabrost da se suočite sa svim izazovima koje život donosi, jer znate da ste dio nečeg većeg i jačeg.

Za mene, ta stalna nostalgija za Crnom Gorom nije samo sjećanje na prošlost, već je to dio mog svakodnevnog života. Uvijek sam se osjećao kao Crnogorac, bez obzira gdje sam bio, i to me je vodilo kroz sve životne situacije.

Kuća Iva Martinovića u Melburnu

#CGDIJASPORA: Koja je vaša poruka na kraju Crnoj Gori i Crnogorcima?

#Ivo Martinović: Poruka Crnoj Gori i Crnogorcima je duboka i važna: da se počne nešto raditi i da ne čekamo da neko drugi to uradi umjesto nas. Vjerujem da je u svakome od nas snaga da stvaramo promjene i da izgradimo bolju budućnost, bez obzira na izazove s kojima se suočavamo. Svi mi možemo doprinijeti svojoj zemlji na svoj način.

Važno je shvatiti da nije dovoljno samo čekati da se stvari same riješe. Treba da budemo aktivni, da radimo na sebi i svojoj zajednici, da gradimo, stvaramo i unapređujemo. Svi možemo dati svoj doprinos, ma koliko mali bio, jer se velike promjene često rađaju iz malih koraka.

Neka ova poruka bude podsticaj da se oslonimo na svoje resurse, talente i upornost. Samo kada počnemo da vjerujemo u svoje mogućnosti i preuzmemo odgovornost za svoju budućnost, možemo ostvariti napredak i prosperitet. Crna Gora ima ogroman potencijal, a ključ je u tome da svi zajedno radimo ka zajedničkom cilju.