Inostrana podmetanja i domaća MANSOsenzacija

Glavna vijest sa kojom je počeo nacionalni javni servis sinoćnji Dnevnik bila je MANS-ova spektakularna objava nečega što još niko ne zna što je, a zove se „Pandora papiri“ i odnosi se na preśednika Đukanovića i njegovog sina.
Za njihovo listanje u Dnevniku upotrijebljena je direktorica (ne)vladine organizacije MANS Vanja Ćalović Marković, koja je javnosti trebala da prikaže nešto od čega se svakom poštenom građaninu kosa na glavi diže. Bez obzira na iskustvo direktorice ove provladine organizacije, koja prilično dobro barata akrobatikom riječi i izraza kada treba udariti na ciljanu metu sa svake strane, u ovom slučaju ona nije pokazala ništa od vještina po kojima je prepoznata. Naprotiv, blijedi „argumenti“od senzacije su napravili ništa, jer je Ćalović Marković zaćutala kada je voditelj upitao da li u tome što „otkriva“ postoje elementi krivične odgovornosti. Očigledno da ni ona nije mogla da kaže da ima, kad nema, a nakon toga sve je bila čista besmislica. No o tome neka drugi sude. Nije mi bio cilj da u vrhu priče apostrofiram ovaj slučaj vrhovnice MANS-a, ali jeste potreba da upitam uređivački tim RT CG da li je ovaj primjer kampanje protiv preśednika zavrijedio da bude glavna i udarna vijest nacionalnog javnog servisa? Tim prije što je crnogorska javnost uznemirena brutalnim ubistvom mlade djevojke u Tuzima i brojnim pitanjima koja se odnose na osnovno, je li  moglo da se preduprijepi da su nadležne institucije sistema djelovale na vrijeme i zaštitili je od mladića sa kojim je donedavno bila u vezi. A sve je ukazivalo da do tragedije može doći.
U Tuzima su juče organizovani protesti tim povodom. Izgubljen je mladi ljudski život. Ali, crnogorskoj televiziji, odnosno onima koji kreiraju uređivačku politiku, pa samim tim i dnevnik, to nije bilo na prvom mjestu. Udar na Đukanovića, po njima, zasluživao je veću pažnji i prioritet svih prioriteta. Tu čak ni istina nije važna, mada ona odavno nije prioritet i u brojnim drugim medijima, čiji je isključivi zadatak politika spinovanja, namještanja i emitovanja lažnih informacija, pa čak i uznemiravanja građana objavljivanjem lažnih informacija poput one o pucanju na policiju od strane  učesnika mirnih demonstracija na Cetinju 05. septembra ove godine. Dokazana je ta monstruozna laž, ali se, osim činjenice da su građani bili izloženi brutalnim napadom specijalnih jedinica MUP-a na njih, ništa drugo se nije dogodilo. Umjesto da izvještava istinito, ova medijska kuća se svrstala na stranu politike aktuelnog režima. Njen parlamentarni kanal, makar u slučaju inauguracije nekog popa u Đurđevim stupovima, dokazano uređuje Srpska pravoslavna crkva, čiji je voditelj pozdravio gledoce riječima: Poštovani gledaoci, pomaže Bog.
To je samo još jedan dokaz đe nam je danas javni servis i ko njime i za čiji interes rukovodi.
Pa ni ovaj slučaj, koliko god da izaziva gađenje, jer je RTCG servis svih građana, bez obzira na naciju, politiku  i vjeru, jer ga oni finansiraju, i to prilično debelo, nije toliko odvratan kao onaj koji je uslijedio tokom emitovanja priloga ove TV kuće oko godišnjice napada formacija tadašnje skrpljene JNA na Dubrovnik. Naime, u prilogu emitovanom u glavnoj informativno političkoj emisiji, uređivačkoj ekipi je „promakla“ izjava jednog Novljanina da je Dubrovnik trebalo sravniti sa zemljom.
Ovaj propust, ako i jeste propust, a pitanje je da li je, ne može se ničim pravdati. Jer zbog toga postoji urednik dnevnika, iznad njega glavni urednik, pa direktor, i tako redom u nedogled.
Ali, to je tako i ovakav rezultat je oslobođenja države od svih onih vrijednosti po kojima je zasluženo bila lokomotiva EU razvojnog puta i gotovo siguran član zajednice do 2025. godine.

Čudo smo mi velje, đe mašina bubulj melje, govorio mi je jedan čovjek od formata, akademik sa stavom, rijetki među mnogima, kad bi htio da se našali sa pojavnim oblicima koji misle da su zavrijedili status ljudi. Evo primjera:
Ministar  vanjskih poslova Radulović je juče, prilikom zajedničkog polaganja vijenca crnogorske i hrvatske delegacije ispred logora u Morinju zasjenio prvorazrednu budvansku svetosavsku licemjerku izjavom:

“Ukoliko je njemački kancelar Vili Brant kleknuo pred tamnim ponorom njemačke istorije, trebamo ukazati poštovanje prema nevinim žrtvama na ovom mjestu”. On je izjavio da poštuje žrtve svih ratova na ovim prostorima, ali i sve one druge bez obzira kojoj naciji ili vjeri pripadaju. To je duh nove Crne Gore koja želi pomirenje naših očeva radi budućnosti naše djece. Duh Crne Gore koji ne sanja povijest već svoju europsku budućnost. Duh Crne Gore koji živi u miru sa svima. Patriotizam se danas pokazuje poštovanjem onih koji misle kao vi ali i još više poštovanjem onih koji misle drugačije. Poštovanjem svog susjeda, prijatelja, Morinj je opomena da to nikad ne zaboravimo“.

Zaista nevjerovatno, jer je van te nove Crne Gore o kojoj govori ministar, on proveo svoje radno iskustvo kao čimbenik bivše  vlasti i to kao trećerazredni činovnik u diplomatiji. No, izjava onog Novljanina da je Dubrovnik trebalo sravniti, dolazi upravo iz svijesti koalicionih partnera Radulovića i politike koja većinski obnaša vlast u Crnoj Gori. Ali, Radulović je Radulović i ko god mu je pisao ovaj emocijama nabijeni tekst, sumnjive iskrenosti, promašio je. Jer uz ovog ministra to jednostavno ne ide. Śetimo se njegovog mišljenja o srpskom svetu i o četnikovanju ministarke četvoromandatne Bratić. Evropski, nema što.

Spinovanje u ovom trenutku o Đukanoviću i priča o  „Pandora papirima“  ima miris inostranog upliva. Očekivano, ali sam prilično (ne)siguran da će MANS istražiti sva moguća nepočinstva aktuelne vlasti, biti jasan i glasan kao i kad je u pitanju bila ona prethodna vlast. Znaćemo konačno posredstvom ove (ne)vladine organizacije što je Abazović činio s onim lažnim američkim diplomatom. Ko mu je nudio 21 milion. Ko je i zašto zadužio državu skoro milijardu još dok nije konstituisana nova vlast. Ima li još ko iz Radulovićeve familije ko nije zapošljen na visokim funkcijama. Što radi snaha budvanske svetosavske…

A kad su u pitanju „Pandora papiri“, ko bi to drugi bolje uradio do MANS, bili su mišljenja oni čiji je interes da se lopta prebači iz njihovog dvorišta u Đukanovićev, pa da malo mečka zaigra i pred njegovim vratima. Ne čini mi se da su  danas, dan nakon nečega što je trebalo da bude senzacija,  zadovoljni nalogodavci a ni blijedi egzibicionisti.

Slavko Mandić