Inflacija jede sve; Rabrenović: Paradajz i trešnje postali luksuz, stanarine eksplodirale

Dr Rabrenović upozorava da se, pored opšteg rasta cijena, među građanima širi osjećaj institucionalne praznine.“Kada odete u prodavnicu i vidite da je hljeb skuplji nego prošle godine, ili kada na ljetovanje dođe gost iz inostranstva i ne može vjerovati da su cijene kod nas više nego u njihovim razvijenim zemljama, postavlja se pitanje: Ko ovo kontroliše, ako uopšte kontroliše – i da li se iko istinski brine za crnogorske građane”, navodi on.

Podaci govore da su cijene voća, povrća i mesa dostigle nivoe koji su za većinu građana postali nedostupni.

“Danas je luksuz kupiti kilogram paradajza ili trešanja. Ljudi biraju između računa za struju i hrane za porodicu”, naglašava Rabrenović.

Stanovanje postaje privilegija

Kriza stanovanja dodatno produbljuje socijalne razlike. Cijene stanarina, naročito u Podgorici i primorskim gradovima, premašuju i prosječne zarade.

“Šta je nekada bila cijena mjesečne kirije za garsonjeru, danas ne možete naći ni za sobu. Mladi bračni parovi i studenti suočeni su s izborom: ili da žive u neadekvatnim uslovima ili da daju gotovo cijelu platu na kiriju”, kaže Rabrenović.

Kupovina stana za većinu postaje nerealna opcija.

“Zadužiti se do penzije – i to ako banka uopšte odobri kredit – danas je realnost za one koji pokušavaju da steknu vlastiti dom”, dodaje.

Inflacija – fiskalna poluga ili fiskalna zamka?

Prema riječima dr Rabrenovića, inflacija u Crnoj Gori dostiže novu fazu: više nije samo statistička kategorija, već stvarni mehanizam fiskalne politike.

“Sumnja javnosti da ‘inflacija puni budžet’ u velikoj mjeri je podržana dostupnim podacima. Više cijene znače i više prihoda od PDV-a, jer se porez obračunava na ukupni iznos. Iako to nije bio planirani scenario, inflacija djeluje kao de facto fiskalna poluga”, objašnjava on.

To, međutim, nije bez posljedica.

“Oslanjanje na inflaciju za punjenje budžeta obeshrabruje dubinske fiskalne reforme i stvara model ekonomije na račun naroda. Takva strategija nije dugoročno održiva”, upozorava Rabrenović.

Mjere koje dolaze kasno – ili ne dolaze uopšte

Jedna od mjera koja je imala pozitivan efekat među socijalno ranjivim grupama bilo je privremeno ograničenje cijena osnovnih proizvoda. No, njeno ukidanje uslijedilo je naglo i bez jasne tranzicije.

“Limitirane cijene bile su predah za mnoge porodice, naročito one sa nižim prihodima. Njihovo ukidanje izazvalo je šok – cijene su se vratile na nivoe više nego prije ograničenja, a to je najteže pogodilo one koji su već bili na ivici siromaštva”, kaže Rabrenović.

Prema njegovim riječima, posljedice su i psihološke: Odluka o ukidanju mjere ostavila je poruku da država nema ili ne želi da koristi mehanizme zaštite građana. Povjerenje u institucije dodatno je narušeno.

Vrijeme je za ozbiljnu reformu

Neophodan je višesmjerni pristup – kombinacija fiskalne odgovornosti, bolje socijalne politike i strateške komunikacije.

“Dosadašnji politički odgovori su bili nedovoljni i neučinkoviti. Potrebne su ciljane fiskalne intervencije, jačanje strukturne ekonomske otpornosti i jasno komunicirane mjere. Ovo nije vrijeme za improvizacije”, zaključuje Rabrenović.

I dok Vlada balansira između populističkih programa i pritiska da stabilizuje budžet, građani svakim danom osjećaju sve veću težinu ekonomske stvarnosti.

U zemlji u kojoj „800 eura danas vrijedi manje nego što je 600 vrijedilo prije tri godine“, pitanje nije više koliko košta život – već da li je održiv.