Indigo-poruke Putina, Vučića i Abazovića

Piše: Goran Sekulović

Nedavno je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić objavio na Instagramu da se tog  dana sastao sa crnogorskim premijerom u tehničkom mandatu Dritanom Abazovićem u Njujorku gdje borave povodom Generalne skupštine Ujedinjenih nacija. Bio je to praktično jedini, ili barem ”najznačajniji”, susret Abazovićev s nekom iole poznatijom političkom ‘’facom’’ tokom zasijedanja Generalne skupštine. Naravno da zbog susreta i ”razgovora” sa Vučićem nije morao ići čak u Njujork, ali to bi mogla biti neka posebna tema. A kako Abazović i srpski predsjednik  ”razgovoraju” viđeli smo prilikom posjete ovog prvog Beogradu kada je ustvrdio da maltretiranja crnogorskih političara i poslanika prilikom ulaska u Srbiju više neće biti jer je ovaj drugi ”naredio” da toga više ne bude, pri čemu ga je čak i Vučić ispravio rekavši da nije ”naredio” nego ”sugerisao”!? Ne daj Bože da je Abazović tada samo postavio pitanje kako je do toga, tj. do svih tih incidenata uopšte i moglo doći?! A to bi naravno morao učiniti – i sa Vladom u cjelini reagovati i prije ove posjete, tj. odmah kada se prvi događaj ove vrste desio – svaki pravi premijer jedne nezavisne zemlje ako drži i do svog i njenog i njenih građana dostojanstva.

No, očigledno, Abazović nije naučio i ne zna da razgovara i vodi dijalog. On je prema onima ”gore” koje doživljava i interesno prihvata kao ”gospodare” do krajnosti i bljutavosti snishodljiv i apsolutni podanik, a prema svima onima koje vidi kao običnu ”raju” koju može suštinski pljuvati, marginalizovati, kriminalizovati, diskriminisati i maltretirati, pokušava i sam biti ”gospodar” i ”nedodirljivi”. Zato se i ponaša tako kako se ponaša, a od tog zaista bogatog repertoara mnogovrsnog i raznolikog beščašća možda je najupečatljiviji i  ”najreprezentativniji”, svakako najodurniji i najodvratniji, njegov odnos prema medijima koji pokušavaju da budu profesionalni i kritički. Svima njima i njihovim urednicima, novinarima i zaposlenima u cjelini, Abazović bez ikakvog osnova i dokaza crta ”mete” u krajnje uzavrelim društvenim odnosima i prijetećim raskolima u javnosti koji mogu imati i teže društvene posljedice, a u isto vrijeme van ovih ”naredbodavnih” praksi, on nema adekvatnih sposobnosti i moći da se uhvati u koštac i na pravi način pokuša odgovoriti na mnoge upite i medija i javnosti, te objasniti mnoge kontroverze koje su se pojavile oko tzv. ”transkripata”. On je naprosto pao čak i ispod svog ”idola” Vučića po ponašanju na javnoj sceni.

Poslije njihovog susreta u Njujorku pojavili su se u medijima naslovi Vučićeve objave na Instagramu – ”Nastavljamo kasnije da govorimo o unapređenju saradnje između Srbije i Crne Gore”. U objavi čitamo: ”Prvi današnji susret sa Dritanom Abazovićem. Nastavljamo kasnije da govorimo o unapređenju saradnje između Srbije i Crne Gore.” U isto vrijeme mogli smo u medijima pročitati i izjavu Vladimira Putina, ruskog predsjednika u kojoj tvrdi da ”redovno razgovara sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem o ključnim pitanjima daljeg razvoja saradnje.” Izjave kao otisnute ispod indiga, što i nije ništa čudno kada znamo kako u praksi izgledaju politike Putina, Vučića i Abazovića. ”Ruski svijet” i ”srpski svijet” su dvije strane jedne iste medalje. Dok bude ove prve biće i ove druge. I da ne bude zabune: nije riječ o ruskom i srpskom identitetu, već o njihovoj zloupotrebi, o nedopustivom, nedemokratskom, asimilatorskom, imperijalnom, klerofašističkom načinu ”njihovog” nakaradnog širenja i ”afirmisanja”.

Čujmo šta Milovan Đilas – sa ogromnim iskustvom u razornoj kritici sveslovenskog, sveruskog i svesrpskog i velikosrpskog mita (iako ga je u biti maestralno i do kraja razobličio, nije ga doduše dao eksplicite i direktno) – u svojoj knjizi ”Raspad i rat, Dnevnik 1989-1995“ piše zapravo o ”srpskom svetu” u miru, tj. ”velikoj Srbiji” u ratu: ‘Dobrica Ćosić se nije pomirio sa porazom kada je svrgnut da niko nije digao glas za njega. Ni predsednikovanje mu nije uspelo. Kontradiktorni govori, forme bez podrške. To pokazuje vitalnost, ali ne i dubinu i visinu – biti iznad svega. Naprotiv, Dobrica Ćosić je nastojao da generacijama koje dolaze ostavi zaveštanje. Na Skupštini Republike Srpske na kojoj je raspravljano o Vens-Ovenovom planu, podsetio je poslanike da je on tvorac paradigme o Srbima dobitnicima u ratu – gubitnicima u miru. Posle poraza velikodržavne srpske politike u ratovima devedesetih godina, on koriguje ovu paradigmu: ono što nismo uspeli u ratu, nastavimo drugim sredstvima u miru. Ova paradigma živi i danas, držeći Srbiju u mestu, a njene susede na oprezu’.’’ (podvukao G. S.) Zar treba od ovog boljeg argumenta za protivljenje Crne Gore tzv. ”srpskom svetu” i tzv. ”Otvorenom Balkanu”?!

U jednoj ranijoj kolumni – ”Dritanov ‘lijevi’ žmigavac’’ – govorio sam o tobožnjoj ‘’lijevoj’’ političkoj i ekološko-zelenoj platformi URE i Abazovića, od koje, ako je ikada i postojala, danas nije ostao ni kamen na kamenu: ‘’U tom grmu, izgleda, i leži zec! Jer, URA je očito samo na papiru ‘’lijeva’’ stranka koja radi kamuflaže i pravljenja zbrke daje ‘’lijevi’’ žmigavac, a zapravo u stvarnosti skreće, i konstantno ide, desno!?’’ Pokušao je i u Njujorku poslije potrošenih galona nafte na Bojani da (od)glumi ekološku rolu-foru, ali je naišao na otvoreni podsmijeh i gnušanje prije svega medijskih ozbiljnih i uglednih višedecenijskih poslenika. Šteta zaista po Abazovića što se Generalna skupština Ujedinjenih nacija ne održava u Crnoj Gori đe bi on mogao po običaju i u ‘’dobrom’’ duhu svog premijerovanja da ‘’raspali’’ po neposlušnim, kritičkim i ‘’mafijaškim’’ medijima i novinarima!?

Indigo-poruke Putina Vučiću i Vučića Abazoviću imaju naravno ne samo po formi već i po sadržaju potpuno iste ciljeve, upute i smjernice. Prije svega to je objektivno zajednička težnja i želja da se naravno što duže opstane na vlasti na jednoj u suštini nedemokratskoj, populističkoj, antievropskoj, evroazijatskoj političkoj platformi. Biti u društvu sa Vučićem, a u isto vrijeme ne biti i simbolički i stvarno u društvu Vladimira Putina nije moguće.  A biti u društvu sa Vučićem i Putinom znači samo jedno: biti neprijatelj demokratije i opšteg napretka i razvoja svakovrsnog individualiteta i prepoznatljivog subjektiviteta i identiteta evropske, građanske i sekularne Crne Gore. Ostati u tom društvu može dalje značiti isključivo ići u neminovnu propast.  U tom slučaju, a to je i sada fakat, Crna Gora postaje sve više talac Srbije. To je rezultat Abazovićeve Vlade i zato ne čudi Vučićeva izjava-pohvala Abazovića da nijedan od dosadašnjih crnogorskih premijera nije više učinio za Crnu Goru od njega!?  Dakle, zaista niko nije učinio više za Srbiju od Abazovića – da se jednom saglasimo i sa Vučićem. Zahvaljući naravno svim onim njegovim ”naredbama”, tj. ”sugestijama ”, jer se Abazović ponaša kao da je običan službenik, a čak ne ni funkcioner, Vlade države Srbije, a ne crnogorski premijer!?

Što je još zajedničko indigo-porukama Putina Vučiću i Vučića Abazoviću? Opet objektivno, to je želja za daljim narušavanjem i destrukcijom političkih prilika na Zapadnom Balkanu. Da nije DPS i ostalih suverenista Vlada na vrijeme, tj. upravo kada je i trebala da to učini, usaglasila crnogorsku državnu politiku sa politikom EU, veliko je pitanje kada bi i da li bi to uopšte uradila neka Vlada koja je nastala i formirala se nakon 30. avgusta 2020.g. Prisjetimo se samo koliko je trebalo Krivokapićevoj Vladi da uvede sankcije Rusiji nakon agresije na Ukrajinu. Iako Evropa očekuje da Srbija barem nešto učini u tom pravcu, ona još nije usaglasila svoju državnu politiku sa politkom EU. Nedopustivo je za istinske nacionalne i državne interese Crne Gore držati je na stend baj aranžmanu kao taoca Srbije u očekivanju promjena svjetske globalne geopolitike kada bi se moglo ”konačno” realizovati njeno ”strateško partnerstvo” sa Srbijom i Rusijom. Tada bi svakako nestalo naše zemlje i dali bismo vlastiti ne mali doprinos bujanju konflikata i bukvalno otvorenih rana na ovom dijelu Balkana i Evrope.

Za ostvarenje ovog cilja u Crnoj Gori imaju za njih najbolje i najraspoloženije (para)političke snage u liku Srpske crkve koja je toliko urasla u društveno tkivo naše zemlje da je čak i aktuelni rektor državnog Univerziteta (hic!) ne tako davno, kao predujam i uvod u buduće čuvene ‘’litije’’, javno izjavio da je za afirmaciju i prodor ruskog uticaja i države Rusije u Crnoj Gori najbolje sredstvo i oružje upravo Srpska pravoslavna crkva!? U međuvremenu smo viđeli i kako se ta parareligijska i kriminogena struktura odista i naoružavala i željela da i na taj način ”doprinese” pobjedi ”demokratskih” snaga u našoj zemlji. Mozaik se do te mjere ispunio svim ”sličicama”, tj. činjenicama, da bi zaista konačno u našoj zemlji morali profunkcionisati pravi istinski državni i pravni mehanizmi koji će obezbijediti da sve bude na svom mjestu, a to znači da ova država nastavi svoj evropski put kao suverena, demokratska i pravno-pravedna uređena zemlja. Da bi se to počelo ostvarivati, u tekućoj dubokoj državnoj i društvenoj krizi neopohodno je organizovati prijevremene parlamenetarne izbore i nadati se da ćemo na njima dobiti valjanu političku vlast koja će preko idućeg novog Parlamenta i nove Vlade smoći snage , mudrosti i odgovornosti da legalno i legitimno povede Crnu Goru ka boljoj i sadašnjici i sjutrašnjici. Nema nam druge!?