Inauguracija i bekstejdž

Piše: Goran Sekulović

Jednoj knjizi – ”Marks nije marksista” – dao sam podnaslov ”Kako je Marks izgubio titulu koju nikada nije osvojio”. To me podsjeti na tvrdnje velikosrpskih imperijalno-asimilatorskih klerofašista da su Srbi od strane vlasti u Crnoj Gori do 30. avgusta 2020.g. – namjerno ne kažem crnogorske vlasti, jer da je ona to bila (što, dakle, nije, a sve ostalo je istorija koju mi danas živimo!), obavljala bi svoju funkciju na dobrobit i u najboljem interesu svih građana, pa naravno samim tim i pripadnika svih nacionalnih zajednica u zemlji – bili na svakom koraku ”temeljito”, ”svesrdno”, ”svestrano” i ”surovo” diskriminisani i obespravljeni. Koliko je to istinito skoro da i ne treba više objašnjavati! Niti su, dakle, tu ”titulu” kojom su je ”obasipali” klerofašisti danas na vlasti ikada ni osvojili, niti su je, samim tim, mogli ni izgubiti! Ali je bivša DPS vlast sa satelitima itekako izgubila jednu drugu ”titulu” kojom se uistinu mogla podičiti – uprkos blago rečeno nesklonom i bliskom (klerofašisti svakako kažu najbližem!) regionalnom i daljem i dalekom međunarodnom okruženju, ali i uprkos brojnim sopstvenim slabostima – a to je da je bila predvodnik Referendumske pobjede 21-og maja 2006.g. Sve ono što je taj najsvijetliji datum crnogorske novije političke istorije donio ne na bajonetima već perom i slobodnom i suverenom mišlju, voljom i odlukom svih naših građana – što je uistinu još jedna prava titula kako za Crnu Goru i uglavnom ratnički crnogorski narod, tako i za cijeli region prečesto konfliktnog i nasilnog Balkana – oni su uspjeli da za vrlo krako vrijeme obesmisle, ocrne, utule i izjalove. I to iako su upravo oni – takvi kakvi su! – upravo tim datumom dosegli vrhove crnogorske, ali i evropske i svjetske, etike, politike i istorije! Umjesto da im to da samopouzdanje, dodatnu pamet i snagu, moral, ljudskost, čojstvo na koncu ili zapravo na početku samom!, vjetar u leđa da istrajavaju i istraju u ”trijebljenju gube iz torine”, tj. trijebljenju svega onoga što nije im valjalo u sopstvenim redovima (a toga je bilo baš prilično!), oni su postupali potpuno suprotno!? Zvuči baš suicidalno, kako reče pokojni akademik DANU dr Radoje Pajović na ”oproštajnom” javnom obraćanju crnogorskih naučnih, prosvjetnih i kulturnih uglednika, povodom ukidanja ”Prosvjetnog rada”, preimenujući i prevodeći dakako s pravom u taj termin jedan drugi – naime: kulturocid koji je objedinjavao sav anticrnogorski i anticivilizacijski surgum jednog takvog suludog i autodestruktivnog čina – s obzirom da ga je ”kreirala” i varvarski i totalitarno-autokratski sprovela formalno gledajući ”suverenistička” i ”crnogorska”, jednom riječju ”državotvorna” vlast. No, namjere i riječi su jedno, a djela su drugo.

Iako su uništili skoro totalno ili priveli uništenju već ranije dobrano izgubljene građanske i crnogorske nacionalne potencijale prije svega u identitetskoj sferi, moraju im se priznati rezultati na spoljnopolitičkom planu. I to je ono što ne mogu da zaobiđu ni klerofašisti na vlasti. Što moraju poštovati i od čega ”nastavljaju dalje”, makar nevoljno i sa velikim gunđanjem. A koliko ”nastavljaju dalje” vidimo u slučaju u demokratiji do sada valjda najdugovječnijeg premijera u tehničkom mandatu, koji je na planu EU integracija ”postigao” katastrofalne rezultate. Nije dovoljno reći da nije ništa radio, već da je radio sve naopako, pokušavajući valjda da te tako potrebne Crnoj Gori rezultate i vrijednosti, kao hljeb nasušni!, nadomjesti i zamijeni sa potpisivanjem jednog tzv. ”Temeljnog ugovora…” ili pak sa sve učestalijim najavama pristupanja tzv. ”Open Balkan”.

A kad smo već kod zamijenjivanja… David Albahari piše da je svako pisanje samo zaludna zamijena za zbivanja izvan riječi. A kada se radi o zbivanjima u samim riječima, da li onda možemo kako izbjeći zaludn(j)ost? U slučaju vrha Srpske pravoslavne crkve očito nikako! Imam svakako u vidu zadnje (ali sigurno ne i posljednje!?) ispade aktuelnog patrijarha ove Crkve kojim je – dodatno, uz sva dosadašnja verbalna nepočinstva – izvrijeđao ženski rod nazivajući ih ”bijednicama” i sličnim ”titulacijama”. Zanimljivi su na ovo komentari koji dolaze iz krugova bliskih sadašnjoj klerofašističkoj vlasti u Crnoj Gori tipa da su ”iznenađeni i uvređeni” kako to komunicira i javno saobraća jedan vrlo ”moderan patrijarh”, ”roker”, koji je svojevremeno ”šarmirao” čak i ”tako zahtjevnu” sredinu kakva je ona zagrebačka… Zaključak bi bio valjda da je njegovo pravo lice, ipak, ”sve u svemu”, nešto drugačije, manje ili više jel’te… Ispada kao da su im tek ”bijednice” izašle iz patrijarhovih usta otvorile oči!? I razum, i hrabrost, i savjest, i što li već, ili biće ponajprije pak novi lukrativni interes…

Kao da nije patrijarh i njegov namjesnik u Crnoj Gori u liku Nedostojnog (kao kopije Vrhovnog Nedostojnog, dakako u liku svog ”uzora” patrijarha) – kao simbola svih brojnih Nedostojnih u vlasti u našoj zemlji počev od Ombudsmana koji to nije pa ćeraj preko lažne državne sve do mnogih lokalnih vlasti – već toliko puta do sada rekao i učinio sve što treba (i više od toga!?) da bi svako kome je iole stalo do svoje jedine zemlje uvidio i shvatio (valjda konačno!?) da je ”nešto trulo” u Crkvi države Srbije!? Patrijarh ”dovoljno”!? očito nema ”senzibilitet” prema čitavom jednom ”rodu” i u tome je svakako po uvrjedljivom, bestijalnom i nedostojnom jeziku ”vrh vrhova”. Patrijarh je pride tome vrlo ”nesenzibilan” i prema čitavom jednom ukupnom ”rodu”, u koji spadaju i muškarci i žene, odnosno sva tri roda. Naime, prema Crnogorcima kao ”rodu”, ”plemenu”, etnosu, etosu, nacionu, narodu – vrlo je ”nepovjerljiv” i ”nenaklonjen”. Zajedno sa svojim istomišljenicima i slobodno se može reći jurišnicima nastavlja da se krajnje neprijateljski, napadački i diskriminirajuće odnosi prema nacionalnim Crnogorcima i Crnogorkama. Crna Gora se ne može pomiriti sama sa sobom – o pomirenju pričaju klerofašisti kao već gotovoj stvari u našoj zemlji!? – dok god Crkva države Srbije kao okupatorska crkva u našoj zemlji i svi njeni poslušnici ne priznaju Crnogorce kao narod i naciju i njihovu matičnu, istorijsku, autokefalnu, Crnogorsku pravoslavnu crkvu. Dok se god krše temeljna ljudska prava i vrši pokušaj kulturnog genocida nad Crnogorcima pomirenja nema i ne može ni biti!

Ohrabruju, makar i u zametku, neki elementi inauguracionog govora novog predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića – na svečanosti za koju bi se moglo reći da je bila veličanstvena samo da u bekstejdžu ove države ne stoji tempirana bomba zvana Crkva države Srbije koja zapravo njome vlada. Nije se čulo (tako očekivano!) ”Tako mi Bog pomogao”! prilikom polaganja zakletve. Ohrabrujuće je to. Uostalom, zar nekadašnji tromandatni predsjednik Crne Gore iz redova DPS-a (nekadašnji potpredsjednik stranke) nije radio upravo suprotno i to sa očito velikim zadovoljstvom i ”nepodnošljivom lakoćom” neodgovornosti!? (Da ne govorimo o njegovim velikim ”zaslugama” kao dugogodišnjeg predsjednika zemlje u odnosu na aktuelna zalaganja klerofašista da se državni simboli mijenjaju – zar upravo on nije bio pionir u traženju skraćenja i mijenjanja himne i zar baš on nije nepoštovanje himne označavao kao ”stvar protokola”!?). Milatovićeva odluka u ovom smislu je prilično hrabar (sa stanovišta okruženja iz kojega se ”iznjivio”) i mudar, nadamo se i dalekosežan nagovještaj jednog mladog političara i državnika koji želi i hoće uistinu i na djelu (a ne samo na riječima) da bude predsjednik svih građana! Prigovor da je to normalno u sekularnoj državi nikako ne stoji, s obzirom na sve ”vrijednosti” procesa ”oslobađanja” zemlje u posljednje tri godine. A ne smetnimo s uma nikada i ponašanje maloprije spomenutog bivšeg predsjednika koji je, sjetimo se, svojevremeno ”pitao dvanaest apostola” da bi mu rekli da Crnogorska crkva nije bila autokefalna!? Tada sam tekst o tako flagrantnom nepoznavanju, nepriznavanju, nipodaštavanju, negiranju, vrijeđanju i nepoštovanju istorije sopstvene zemlje i samobitnosti naroda koji ju je vijekovima stvarao – u skladu sa profesijom dotičnog bivšeg predsjednika – naslovio sa ”Advokat svih građana”.

Uz poštovanje činjenice da smo i sekularna i multikonfesionalna, multietnička i građanska zemlja, sa ne malim brojem i ateista i pripadnika manjih vjerskih zajednica, te dakle davanja nagovještaja da će u potpunosti poštovati i afirmisati svačija ljudska i nacionalna, vjerska i građanska prava kao jedan od temeljnih korpusa svake pravne države, Milatović nije spomenuo ni ”Open Balkan” već samo ”Berlinski proces”, što može biti i jeste još jedan evidentan pomak od tzv. ”Srpskog sveta”. Treba svakako pohvaliti i poziv predsjednici Kosova. Neko će reći da su ovo sve formalne stvari i da Milatović to mora glede ”svijeta” i ”međunarodne zajednice”. Ma da je i zbog toga i od toga (eventualno njegovog straha i obazrivosti), lijepo je sve to makar i čuti, odnosno preciznije rečeno konstatovati uistinu ne mnogo toga (ali bitnog) prešućenog!? Dakako, daleko od toga da je i mnogo više od ovoga dovoljno za naredno vrijeme! Upravo će ono pokazati stvarne domete Milatovićevog nauma da bude ”predsjednik svih građana”. Ako to bude uključivalo i uključilo i nacionalne Crnogorce i Crnogorke, i ako pruži i bjelodane i očite djelatne dokaze u tom pravcu, možda bi mu se moglo i oprostiti (ne i zaboraviti) onih ”deset Crnogoraca” koji bi ”od njegove strane” (čitaj u tom trenutku od snaga velikodržavnog totalitarizma i terora) bili ”žrtvovani” samo da bi se na Cetinju ustoličio Nedostojni – naravno, ako je Milatović zaista to rekao!?