In memoriam – Savo (Nikov) Martinović (1950–2025) stamen kao Lovćen blag kao bukova śena

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

Stari Crnogorci su govorili: „Nema smrti bez suđena dana.“ Danas je taj dan stigao po Sava (Nikova) Martinovića, čovjeka koji je čitav život koračao uspravno, noseći u sebi onu gorštačku mudrost koja se pretače kroz čovjeka kao podlovćenski izvor „Soko“ bistar, hladan, postojan. Bio je to čovjek gorštačke snage, čovjek koji je planinu ośećao kao produžetak sopstvene duše. Savo Martinović rodio se 1950. godine, u porodici oca Nika i majke Savice, u kojoj je rođeno šestoro djece: Mišo, Bose, Dušan, Petar, Ljubica i najmlađi među njima – Savo. Odrastao je na katunu Duge Njive, u domu đe su se poštovali stariji, živjela tradicija, i đe se ljubav prenosila radom, skromnošću i poštenjem. U toj kući se živjelo časno i skromno, ali ponosno uz svjetlost ognjišta koje je grijalo ne samo tijela, već i obraz, i koje je svako jutro podśećalo da dan treba dočekati čistog srca i čiste savjesti.

Śećam se dobro našeg susreta 11. septembra 2021. godine, kada smo zajedno pripremali reportažu na njegovom katunu. Śeđeli smo u hladu stare bukve, dok su nad nama prolazili vjetrovi Lovćena. Gledao sam ga tada, i činilo mi se da se u njegovim očima presijava ona stara svjetlost koja pripada samo ljudima što su rasli uz visine kao da govori i čovjek i planina u isti mah. Tada mi je ispričao riječi koje danas zvuče kao njegov životni eho:

„Kako nam je ljubav prema planini utkana svima nama u porodici, želio sam da nastavim našu tradiciju, ali i da se posvetim Lovćenu. Godine 1976. zasnivam svoj radni odnos u Nacionalnom parku Lovćen kao šumar. Tu ostajem do 2002. godine, pa odlazim u prijevremenu penziju. Otac Niko je umro 1980. godine, a ja kao najmlađi odlučio sam da nastavim njegovu i našu porodičnu tradiciju uzgoja stoke. To radim i danas.“

Te rečenice može izgovoriti samo čovjek koji zna šta je amanet, čovjek koji razumije da se čovjek mjeri djelom, obrazom i odnosom prema zemlji koja ga je rodila. Na Dugim Njivama provodio je svako ljeto čuvajući zemlju, stoku, katun, puteve, predanja. Živio je jednostavno, ali uzvišeno sa štapom u ruci, sa pogledom koji je dopirao do svakog kamena, svakog izvora, svake stijene. Nosio je onaj blagi osmijeh kakav imaju samo gorštaci koji su razumjeli da se pravi mir nalazi jedino u visinama. Savo je znao svaku promjenu vjetra. Znao je kad će se magla spustiti niz šume, i omare krenuti preko vrtača, kada će jutro roditi svjetlost iznad njegovih njiva. Kao da je bio dio samog planinskog masiva, dio drevnog ośećaja Lovćena.

A volio je Savo Lovćen, i volio je Duge Njive, svoj katun. Govorio bi mi: „Kada me zorom sunce obasja po ovim vrletima i vrtačama, tada sam znao da sam na pravom mjestu tamo đe mi je i srce i sudbina.“

Kao šumar, prolazio je sve staze parka, pamteći svaki kamen, svaki izvor, svaki tren šume. Bio je svjestan prolaznosti, ali vjerovao je i često ponavljao da čovjek ostaje živ dokle god ga pamti njegova planina i oni kojima ostavi svoju riječ i svoje djelo. U Nacionalnom parku Lovćen radio je više od dvadeset godina ne zato što je morao, nego zato što je znao da je Lovćen njegov dom, njegova duša, njegova obaveza. Bio je od onih ljudi koji govore malo, a nose mnogo nosio je poštenje, skromnost, rad, i onu iskrenu crnogorsku stamenost koja se ne vidi odmah, ali se pamti zanavijek. I nije mislio samo na sebe. A Savo je, iznad svega, volio ljude. Volio je da se druži sa Bajicama, Njegušima, Očinićima, sa svim katunjanima koji su dijelili njegovu ljubav prema planini. Đe god bi se pojavio, donosio je onu vedrinu i toplinu domaćina koji zna svakoga po imenu i svakoga primi kao svoga. Znao je popričati, upitati za zdravlje, pomoći kad zatreba, śesti za kafanski sto, podijeliti i šalu i ozbiljnost. U njegovom društvu čovjek bi se ośećao lakše, kao da mu je planina spustila teret sa ramena. Jer Savo je bio od onih rijetkih ljudi koji vole iskreno, jednostavno i čisto ljude kao ljude, sa svim svojim vrlinama i manama.

Kao književnik i publicista, ali prije svega kao čovjek koji ga je poznavao, mogu reći: Savo Martinović je bio od onih rijetkih ljudi koji ne žive da bi ostavili trag nego trag iza sebe ostave zato što su živjeli istinito. Za mene je Savo bio dokaz da je gorštačka filozofija ona u kojoj su čojstvo, rad, pravednost i mir sa sobom jednako uzvišeni. Ako postoji filozofija koja nadživljuje vrijeme, onda je to filozofija takvih ljudi ljudi koji nisu bili poznati po velikim govorima, ali jesu po svojim časnim životima. Zato će u mom pamćenju Savo ostati ne kao lik iz nekrologa, nego kao živa misao

Poslije njega ostaje porodica koja śedoči o njegovoj dobroti i snazi: supruga Mileva, šćerke Nada, Nena i Branka, i sin Branislav – Brano, koji se sve više vraća na Duge Njive, da sačuva ono što je Savo čuvao čitav život. To je najveće nasljeđe koje je mogao ostaviti da se njegovi vraćaju zemlji iz koje su ponikli. Savo (Nikov) Martinović otišao je mirno kao čovjek koji je ispunio svoj dug prema planini, prema porodici, prema precima i potomcima, i prema Bogu. Njegov korak ostaće u kamenjaru Dugih njiva i Svete planine. Njegov glas ostaće u śeni bukovih šuma. Njegova riječ ostaće u pamćenju onih koji znaju šta znači biti čovjek Lovćena. Takvi ljudi ne umiru oni se vraćaju planini kojoj su pripadali.

Savo će biti sahranjen śutra, 22. novembra 2025. godine, u svojim rodnim Bajicama, među svojima, tamo đe su njegovi preci gledali prema Lovćenu kao prema oltaru, i đe su učili đecu da je najveće blago poštenje, zemlja i čast.