IN MEMORIAM RADOVAN-BOŽO ĐURANOVIĆ (1952-2022)

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

Postoje odlasci koji nas duboko pogode, iza kojih osjetite prazninu, bol ali i ljudsku potrebu da svojom riječju kažete i zapišete djelove fragmenta slagalice koju zovemo život. Dana 11. novembra 2022. godine prešao je na drugu obalu vječnosti Radovan-Božo Đuranović, tiho, skromno i nečujno kao da je otišao u stihove Aleksandra-Lesa Ivanovića.

Kažu da čovjek svojim mjestom rođenja ponese u sebi nit predaka. Rođen u porodici oca Dušana i majke Milice u selu Župa Dobrska, od malena je znao kako je teško koračati stazom koju zovemo život. Odrastanje i školovanje od rodne Župe Dobrske i Cetinja učiniće da njegova ljubav prema ova dva kraja bude stalna nit i vječita težnja za borbom i opstankom. Za Boža je osjećaj zavičaja bio u širem smislu – rodna zemlja. Taj se rodni kraj– nadopunjuje se osjećajem zavičaja malog, izvornog, predjela u smislu čarobnog mjesta, malenog sela. Ova mala (njegova) domovina sa svojim posebnim izgledom, svojom, iako najskromnijom i najnezahtjevnijom ljepotom, pratila ga je u svim životnim pregnućima i borbama.

U vrijeme društvenog i ekonomskog napretka grada Cetinja, postaje službenik tada prestižnog preduzeća za maloprodaju i veleprodaju roba široke potrošnje ,,Trgopromet“ Cetinje. Upoznaje svoju suprugu Nevenku sa kojom dobija troje djece Jelenu, Nikolu i  Ivana. Omiljen u kolektivu i kod uposlenih izgradio je renome dostojan i vrijedan poštovanja. Za svakoga pun topline i razumijevanja, nade i želje da da onaj najbolji dio sebe da pomogne drugima. Kda bih Boža opisivao riječima književnih velikana najbolje bih ga opisao riječima Bertolt Brehta njemačkog pisaca koji je zapisao: ,,Nemojte se truditi da samo vi budete dobri, već da i svijet što ga iza sebe ostavljate postane dobar.“ Početkom devedestih u vrijeme velikih društveno političkih promjena firma u kojoj je radio doživljava svoj stečaj. Tada Božo sa svojom suprugom Nevenkom, otvara nadaleko čuvanu kafanu ,,Lesendro“ koja je bila jedno od kultnih mjesta okupljanja: intelektualaca, profesora, slikara, glumaca, službenika muzeja ali i dobrog dijela službenika opštine Cetinje. U tim teškim i prelomnim godinama bio je i ostao Crnogorac u pravom izvornom, identitetskom, kulturološkom a nadasve humanističkom smislu. Vrata njegovog doma bila su širom otvorena za prijatelje, poznanike, putnike, rođake i sve ljude dobre volje. Okupljao je oko sebe i svom domu sve one kojima je trebala topla riječ, podrška, razumijevanje, briga i pažnja. Biti u njegovom društvu bila je čast i privilegija. Imati Boža za prijatelja značilo je jednu višu (ljudsku) dimenziju ovog gorostasa za koga su moralne norme i postulati bili ispred i iznad svega. Iako sam bio dijete u tim prelomnim godinama ostaće mi zapamćeni brojni lijepi trenuci provedeni sa njim i mnogima iz moje generacije. Uvijek smo govorili to je naš Boća. Nikada nije kritikovao nas mlade, davao nam je podršku da istrajemo i budemo bolji. Njegovom smrću izgubila je najviše njegova porodica i veliki broj prijatelja, koji nisu bili ravnodušni na njegovu toplinu, brigu za druge, vrcavu misao i elegantni humor. Nama, svima bio je podstrek, snaga, inspiracija, a prije svega prijatelj. Bez njega više nikada ništa neće biti kao prije. Kada nas napusti tako VELIK ČOVJEK onda, naravno, tugujemo i žalimo, ali i ostajemo sa izvjesnom vjerom da ono što radimo ima smisla. Odlučniji smo i čvršći kada su takvi ljudi sa nama, ali oni su nam podrška i uzor i kad odu sa ovoga svijeta. Ugasio se jedan bljesak čija luča dobrote će isijavati sa nebeskog svoda i prati nas kroz sve životne oluje i nedaće na brodu koji zovemo Crna Gora. To je istina naših života. To duhovno osvjetljenje je srž ljudske melanholije što nas je napustio čovjek koji je imao još toliko da kaže. To je bio naš Boća. Zato želim da istaći da će Božo, živjeti u našim srcima dok god ga budemo pominjali, jer smrt nije kraj živora, kraj je kada počnemo da zaboravljamo. Večerašnje jesenje plavo nebo, univerzum, kosmos, a nema zveijzda. U prvom planu hrid, stijena mrka i svetionik, ugašen. Tako poželite da je svetionik upaljen, da ima svijetla uprkos svemu, ali tama je i tišina. Suza u oku i tihi šapat u noći: ,,Ni vatra ni vjetar ni rođenje ni smrt, ne mogu izbrisati tvoja dobra djela.“ Zato neka tvoja dobra i plemenita duša počiva tamo đe si prvi put otvorio svoje oči u tvojoj voljenoj Župi Dobroskoj.