IN MEMORIAM-ILIJA (NIKOV) RADNJIĆ, TIHI ČUVAR LOVĆENA (1949-2023)

Piše; Božidar Proročić, književnik i publcista

            Danas dok sam koračao padinama Lovćena na rejonu rezervata bukovih sastojina Konjsko, NP-Lovćen đe uglavnom nema signala zateče me sms poruka i vijest oko tri sata popodne da je jedan od onih vrlih, tihih i skromnih gorštaka zauvijek sklopio svoje sokolove oči. Iliju Radnjića sam imao priliku da upoznam na katunu Kuk 2021. godine u septenbru đe je povremeno boravio sa svojom suprugom Dragom obrađivao zemlju, sijao čuvenu rusku krtolu. Uvijek skroman, tih, vedar i nasmijan sa pogledom koji je vječito bio uprt ka Štirovniku i Lovćenu. Ostale su mnoge njegove lijepe priče posebno one kako se školovao i pohađao osnovnu školu svaki dan pješice idući sa katuna Kuk na Njeguše. Borio se Ilija borio se na surovim stazama Lovćena koračajući i ljeti i zimi gazeći: snjegove, vjetrove, oluje, mećave, kiše gledajući da uvijek bude prvi i među prvima. Život mu je više uzimao nego davao. Ostao je istrajan i častan u svemu što je radio.

Odrastajući u porodici đe se porodična toplina i zajednica poštovala, postao je požrtvovani sin davši sebe nimalo lak zadatak da bude i vodi brigu o ostarjelim roditeljima na katunu Kuk, jer njegovi roditelji su živjeli od popljoprivrede i stočarstva bez zvaničnih primanja i penzije. Ilija je kao mlad na svojim nejakim plećima preuzeo veliki teret porodičnih obaveza i posvećenosti. Nikada poklekao ni odustao nije znao je da je to život pun borbi i lomova kojima je decenijama odolijevao često je znao da keže: ,,Što je čovjek ako nije ćovjek,“ o mudrostima stečenim tokom životnog iskustva sa svakom borom na svom istrošenom licu je svjedočio. Volio je Kuk, Njeguše i Lovćen svim srcem. To ga je opredijelilo da je punih sedam godina bio jedan od onih tihih i skromnih čuvara Mauzoleja na Lovćenu. Poštovan od kolega prolazeći pješke kilometre, krša, škrapa, utrina, snjegova nekada sa Kuka a nekada sa Njeguša ispisao je najteže i najljepše stranice svoje porodične istorije. A tu baš na Mauzoleju krasila ga je predusretljivost i dobronamjernost koje su bile spontane i prirodne karakterisike njegove ličnosti. Govorio mi je u razgovorima za reportažu o Kuku sljedeće: ,,Na Lovćenu i Mauzoleju dok su gromovi, parali ljuti crnogorski krš a munje bijesnjele vidio sam i doživio svu snagu prirode, njenu ljepotu i surovost tu ne može čovjek a da filozofski ne promišlja i razmišlja dok se nalazi u sjenci velikana kao što je bio Njegoš.“

Nakon dugih sedam godina rada na Mauzoleju na Lovćenu nastavlja svoj radni angažman u tadašnjoj sušari ,,Montena“ na Njegušima đe je tokom noći radio kao čuvar a tokom dana u procesu obrade mesa želeći da što više stekne i stvori za svoju porodicu. Početkom devedesetih kada se urušavaju mnoge vrijednosti odlazi u privremenu penziju i vraća se da stalno živi na relaciji katun Kuk-Njeguši. Posvetivši se održavanju brojnih posjeda, i poljoprivredi. Nikada svojim pogledom nije odlutao dalje od Lovćena i Štirovnika koji se kao planinski gorostas na Kuku nadvijao nad njegovom kuću. Čuvali su Lovćen i Štirovnik, Iliiju Radnjića, čuvao je ovaj tihi i skromni čovjek njih. Prerani gubitak sina Toma na njegovom licu i srcu ispisao je još jednu nezaraslu ranu sa kojom je živio. Njegov život je kao život mnogih gorštaka sa podlovćenskih padina bio ispunjen radom, poštovanjem, ali i gorčinom i ponekim rijetkim zrncima sreće koja su ga pratila u životu. Zato je i Ilija ostao onaj čvrsti svetionik čovječnosti koji, iako nije više sa nama  prenio nam je djelić života, uspomena, ali i nadasve časne borbe koja ga je uvijek pratila na trnovitim životnim stazama.

Ostaju sjećanja, uspomene i – ponos. Sve to i mnogo više od toga im je Ilija ostavio u nasljeđe. Sjetio sam se Suzane Kejn koja je napisala knjigu-bestseler ,,Tihi ljudi“ 2016. godine u kojoj kaže: ,, Za sve one blage, povučene i obzirne, koji ne viču i ne umiju da se nametnu i za one koji s njima žive, rade ili ih vole.“ Ilija je upravo bio takav tokom svog čitavog života. Crnu Goru, Njeguše i Lovćen je doživljavao kao najveći bastion ljudskih, moralnih, etičkih i etničkih vrijednosti koje pripadaju svim dobronamjernim ljudima. Ispričao mi je brojne lijepe priče i legende koje su zahvaljući njemu ostale zauvijek zapisane i otrgnute od zaborava. Teško mi je što ga više nema jer je znao cijeniti ono najbolje u i među ljudima. Odlaze oni najbolji čiji su životi bili jedna velika borba i trajanje. Koliko god pokušavate shvatiti one iskonske istine o životu i smrti, ponekad ipak ostanete zatečeni. I ogorčeni, tužni i bez odgovora – kako je ta priča o životu tako jednostavna, nemilosrdna i pravedna, ali zbog koje se opet iznova zapitate – zašto? Kad dogorjeva svjetlost, ne gasi se plamen nego svijeća. Ilija Radnjić je svjetlošću svoje umne gorštačko-planinske bistrine i svojim časnim i humanim životom osvijetlio ontološki zadatak života – da bude svetionik njeguško-lovćenske ljudske dobrote i čini dobra djela drugim ljudima, prosvjetljujući ljudski razum. Katun Kuk je izgubio jednog od svojih tihih čuvara koji je u svom domu ugostio brojne planinare, putnike namjernike, seljane i sve one koji su pohodili ljepote Lovćena i Njeguša. Bio je tihi čovjek kakvi se danas rijetko sreću. Tihi čovjek velikog srca. Postoje ljudi čija bi imena trebale da nose planine. Gradovi i mjesta su prolazni, nestanu u vremenu i prostorima kao da ih nikada nije niti bilo. Planine i ljudi su trajni i sve ih je manje a sve više budu svetionici na hridi koju zovemo Crna Gora. Ilija je bio svetionik Kuka i Njeguša zato će vjetrovi sa Štirovnika, Kuka, Lovćena, Bižaljevca, Zlatarica i hladne vode sa izvora Studenac pamtiti da je živio i postojao jedan i jedini Ilija Radnjić.