IN MEMORIAM DR ALEKSANDAR-ACO MARTINOVIĆ (1945-2023)

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

Postoje oni dvini plemeniti i dragi ljudi čiji odlasci u tihim noćima i u samrtnom času budu gospostveni ali i bolni. Nikada teže nisam napisao jedan autorski tekst nego ovoga puta. Otišao je doajen stomatologije grada Cetinja dr Aco Martinović-čovjek za koga me vezivalo jedno iskreno prijateljstvo ali i jedan dio mog odrastanja i života. Sa njim je otišao i jedan dio onog gospostvenog i časnog Cetinja sa kojim smo se ponosili. U svakom vremenu postoje i žive oni čija dijela, dobrota i humanost budu sinonim idela. Postoje ljudi o kojima mislimo da će zauvijek biti uz nas. Taj osećaj o njihovoj sveprisutnosti i značaju sa kojim smo se toliko srodili čini ih dijelom našeg intelektualnog života i osjećajnosti. Kolika god da je bogata i značajna njegova lična biografija  ona nikada ne može u potpunosti dočarati vrijednost i značaj jedne ovakve osobe za društvo, grad i državu. Jedna stara danska poslovica kaže: “Dobri ljudi moraju umrijeti, ali smrt ne može ubiti njihova imena.”Aco Martinović je rođen u porodici uglednog oca pravnika Moša Martinovića i majke Marije (rođene Lipovac), profesorice. Acov đed Aleksa (Vukov) bio je oženjem Jelenom ćerkom vojvode Gavra Vukovića. Sjećam se kada mi jednom prilikom tokom našeg zajedničkog druženja ispričao anegdotu kako je dok je njegova majka Marija spremala pitanja za kontrolni on bi prepisao ta pitanja i sa prozora od stana ih spuštao na konopčić đacima. To je bilo ono staro Cetinje, puno humanosti i drugarstva.

Aco Martinović je nakon završetka osnovne škole i gimnazije upisao Medicinski fakultet u Sarajevu-odsjek stomatologija. Za Sarajevo su ga vezivale brojne i lijepe studenske uspomene o kojima mi je često govorio. Nakon završetka Medicinskog fakulteta svoj profesionalni radni angažman započinje u Domu zdravlja na Cetinju. Kao mlad dokotor željan rada i dokazivanja veoma brzo je stekao ugled kod brojnih generacija Cetinjana. Uvijek je bio jedan korak ispred ostalih, sa savršenim osjećanjem za duh grada Cetinja. U jednoj ipak, po mnogo čemu specifičnoj maloj sredini on je svojim profesionalizmom, duhom, temama, smjelošću koju posjeduju samo časni i daroviti otvarao put kojim se izlazilo iz isključivosti i provincijalne zatvorenosti. Uvijek vedar i nasmijan, prema svakome se prijateljski odnosio i sa puno poštovanja. Pošten i častan i prema sebi i svojoj profesiji, hrabar i dosljedan u vremenima kada je stomatološka profesija ali i medicina bila na velikim iskušenjima. Pripadao je plejadi onih časnih doktora sa Cetinja,  koji su očuvali nadu da nije sve izgubljeno ma kakva god da su vremena. To je uvijek imalo svoju cijenu. Kada sam kao dječak dolazio kod njega u ordinaciju uvijek je bio red kod njega. Najviše su ga čekali radnici još uvujek državnih preduzeća početkom devedestih godina. Zatim je imao posebno razumijevanje za pripadnike manjebrojnih naroda, Rome, Albance, Bošnjake i sve one koji su sa teškom mukom zarađivali svoj radnički hljeb u gradu Heroju. U njihovim očima on je bio oličenje doktora humanosti koji se nikada nije uzdizao iznad i ispred drugih. Ta njegova blaga a nadasve dostojanstvena crta i priroda pratila ga je tokom čitavog njegovog života.

Jedan je od prvih koji je otvorio privatnu stomatološku ambulanttu na Cetinju. Sjećam se kada sam dolazio kod njega kući uvijek je dvorištu kuće čekalo po nekoliko pacijenata a vrata kuće Martinovića su bila otvorena za sve prijatelje i ljude kojima je trebala pomoć bez obzira koliko je sati ili koje je doba dana. Nije bilo važno u kojim je obavezema bio ali je za pozive pacijenata za njihove brige i probleme imao razumijevanja. ON NIJE FORMALISTIČKI POLOŽIO HIPOKRATOVU ZAKLETVU ON JE ŽIVIO ZA NJU. Empatičan prema svima bio je svetionik koji je svojom energrijom plijenio oko sebe. Iako je njegov javni angažman bio prepoznat kod šire društvene zajednice nikada od društva nije dobio zasluženo priznanje koje mu je sa punim pravom pripadalo za njegov humani rad. To je sudbina koja često prati humaniste velikog formata. Nikad ništa nije radio radi priznanja i nagrada, nego iz sopstvene humanističke misli i  potrebe. Tomas Man tačno veli: „Samo ono što se hoće postaje sudbina“. Ispao je veći od svoje prave mjere.  Najveća nagrada njegovog života bila je da radi ono što voli, da svoj život ispuni idelaima medicine i pravednosti. Mediciniski poziv je nešto veće od struke, zanimanja, profesije: to je zov sa najvišeg mjesta da se ostvare najbolje ljudske mogućnosti! Ili Bog, ili dokor – rekao bi Niče. Bio je pionir u građenju stomatologije na Cetinju u vremenima kada je ta oblast koračala ka savremenim tokovima nauke. U unutrašnjem životu moralne vrijednosti su gradile Martinovića i na taj način je okupio sve svoje vrline. Njegova život je jedna velika slagalica istkana iz mnogo finih filigranskih detalja. Živio je život doktora-intelektualca koji je gradio svoj svijet na tri moćna stuba i to: moć humanosti, moć znanja i moć savjesti. Godinama je pokazivao svoju privrženost brojnim pacijentima ali i mlađim kolegama koji su od njega imali  što da nauče. To su one vrijednosti kojima se ne učite na fakultetu već često na stazama života. Lična porodica supruga Vesna, šćerka Aneta i sinovi Vladimir i Mošo bili su mu velika podrška, podstrek i ljubav.

Ne mogu da se ne osvrnem i na njegov hobi. Bio je među pionirima kinologije i golubarstva u Crnoj Gori. Samo dobri ljudi imaju tu moć da vole. Bio je među prvima koji je u Crnu Goru uzgajao rijetke rase pasa, golubova i ptica. Pamtiću naše zajedničke odlaske na čuveni sajam u Somboru. Vraćao se sa brojnim priznanjima i nagaradama za svoje izložbene primjerke.  Pamtiću sve njegove prijateljske savjete (a nije ih bilo malo). Pamtiću da je njegovom dobrotom i hobijem  bio fasciniran i Dragan Radulović koji je snimao emisiju o Martinovićima. Njegov časni život bio je otpor prema svemu što je negativno što je zlo on je svojom humanošću i dobrotom pokazivao što znači prava mjera za ono što je danas najteže biti a to je ČOVJEK. Seren Kjegor danski filozof  je to lijepo definisao: ,,Jedan jedini SAM i stižem na cilj.“ Svojim požrtvovanjem izgradio je posebni indivudalni i društveni identitet. Volio je Crnu Goru svoju državu svim srcem i bio joj privržen do poslednjeg časa. Pripadao je generaciji sa puno poleta, ali i generaciji koja se suočavala sa promjenama vrijednosti, navika, odnosom prema ličnim slobodama. Branio je sopstveni identitet i autonomiju čovjeka. Kao sarajevski student grozio se svakog vida nacional-šovinzma koji se u talasima rasipao i u našoj državi.

Šta na kraju reći  i kako se oprostiti od prijatelja dr Aca Martinovića jednog od onih po kojem se moj rodni grad prepoznavao i prepoznaje. Sjećaćemo se njegove izuzetne ličnosti, jakog karaktera, vedrine, rijetke ljudske topline, autentične pojave, bistrog, pametnog pogleda magnetičnosti. Riječi moga oproštaja moraju biti izgovorene u tišini,  samoći.  Večerašnja noć pod svijetlima naše Crne Gore, ma koliko da je mračna i tamna pokazuje mi jedan upaljeni daleki nebeski svetionik intelektualnog i ljudskog idola i doktora koji je vjerovao u ljude. Svetionik je upaljen a vjetar sa Lovćena se rasipa nad Cetinjem, poneka suza ostaće na kamenu kao nijemi svjedok poštovanja i prijateljstva. Nedostajaće meni, gradu Cetinju i Crnoj Gori, dr Aco Martinović, odlazi iz ovog života na najljepši način koji jedan dokotor može da poželi, ostavlja budućnosti svoje svoje časno ime po kome ćemo ga  pamtiti. Bio je veliki čovjek u  našoj malenoj Crnoj Gori.