Ideološko popovsko zrakomlaćenje

Kako vrijeme odmiče, odmotava se crno klupko svetosavske crne kuđelje, tkane ispod crnog pancir plašta pod kojim se na ustoličenje zaputio dostojan prezira civilizacije za navijek onaj malouki, kako ga nazva prethodnik koji, da je znao da će on mlatopop mlatozrakom dojezditi na njegovo mjesto, to ni mrtav ne bi dopuštio.

Ali zli vrani riješiše da im upravo takav treba. Iz śedišta beogradske crkvene i političke vlasti stigao je aber crnogorskim čelnicima. Upustvo za zlo i naopako bilo je jasno ispisano rukom ideologa pakla i njegovih bradatih saveznika. Na narod goloruki, nego kako! Da se prospe krv po herojskom Cetinju i ostanu rane duboke za gorko sjećanje. Da se zna ko je što kome u Crnoj Gori i ko je od kakvoga materijala satkan. Da se osvijetle crne ruke onih koji primaju naramak eura iz popovske ruke za učinjeni izdajnički gest prema svome narodu i svojoj državi.

Premijer i njegova desna ruka bili su konačno spokojni. On, klektoman rukoljubivi, pored tv aparata gledao je crnogorsku sramotu kojoj je kumovao. Hrabrio je sebe dok se relaksirao uz porazne snimke ubijanja ljudske časti i slobode. Eto mu ga tamo. Neka živi u sramu i stidu sopstvenom.

Pi po iljadu puta!, znala je da kaže moja baba kad bi viđela nesoja čak i na daljinu. Jer oni se lako prepoznaju, koliko god da iz mišje rupe vire cijeloga života, sagnuti do dna ljudskoga, sramni do besvijesti. U tu vrstu spada i nekakav Knežević, ponos i dika bivše vlasti, a sada poklisar ove koja bi onu bivšu, zajedno sa državom mu, da satre i uništi u korijenu. E pa taj je dobio sve što se moglo i što nije smjelo, pa je potpuno prirodno što je danas ovo što jeste. Jednom riječju NIŠTA! Zajedno sa onima koji mu plaćaju novi tuđi patriotizam gomilom eura.

Ali, piloti MUP-a Crne Gore, koji su odbili da prevezu srpske popove, ostaće zapamćeni za sva vremena kao svjetionik bastadurstva, čojstva i junaštva. Oni nijesu ni po koju cijenu htjeli da sramote pokoljenja, a nijesu ni mogli jer su od materijala sojskog načinjeni. Kako li će se ośećati onaj koji je za eure prodao domovinu, nekada njihov i kolega bivše vlasti, kada sretne ove gorostase? Bijedno, kao svaki bijednik ili srodna vrsta!

A srbijanski pop koji je silom na sramotu sad čelnik u Crnoj Gori, ustoličen ispod crnog pancira vlastite nemoći i bijednog angažmana vlasti od strane tuđina, osokoljen što mu duge cijevi čuvaju leđa, zapjeni kako će sad da juriša na Lovćen. Da miče mauzolej i poperi crkvu krvavoga Aleksandra. Glupost, za prilično neobrazovanog agresivnog ljubimca prethodnika, koji mu je znao mane, jer vrlina gotovo da i nema. Osim one kad široke ruke sipa od naroda uzete eure onima koji su ga isporučili u okupirani Manastir. Zahvalnosti radi, jer kad su mu beogradski oci oduzeli ono da je egzarh  Pećkog trona, istorija mu je dodijelila trajno zvanje helikopterski ustoličenog popa.

Na cetinjsku sramotu usporeno je reagovala usporena Evropa. To je ona ista politički prilično slaboznana vrhuška sa manjkom kapaciteta svake vrste, koja je podupirala Srpsku pravoslavnu crkvu u njenom prljavom naumu da preko litija otmu slobodu Crnoj Gori. Taj nedostojni EU politički klir posmatra urnisanje Crne Gore, skoro isto kao i onaj koji je zemlju pobjednicu, Crnu Goru, prodao Srbiji 1918. godine. Gledao je bez trunke probuđene savjesti tada kako se vrši najstrašniji genocid nad crnogorskim narodom i ćutao. Danas kada gledamo iste rukopise jedne ideologije koja je sijala smrt i palila države u okruženju, Evropa relaksirano, kako bi kazao kudravi miljenik nekih tamošnjih politika, posmatra i ćuti. Kao da je crnogorska intelektualna (ne)svijest, kojoj još uvijek nije poznato da se u njenoj državi nešto dešava.
Tu je i nezaobilazna Trampova ambasadorka Džudi Rajzing Rajnke, „diplomatska“velikodostojnica trona Srpske pravoslavne crkve, koja je bezočno javno zatražila od građana Cetinja da ne udaraju na crnogorsku policiju. Na one do zuba naoružane. Na one koji su u lice naroda slobodarskog bacali na kile bojnih otrova ili preciznije suzavaca, šok bombi i gađali goloruke građane zabranjenim gumenim mecima. Na one koji su dugim cijevima branili sramnu okupaciju Cetinjskog manastira i bili spremni da pucaju u svoj narod radi interesa srbijanskih popova i njihovih političnika namjesnika.

Kakve su to diplomate danas. Nekad su se za to učile škole, sticalo diplomatsko obrazovanje. Danas je potrebno da imaš člansku kartu i prostačke nasrtaje na neistomišljenike.

Bij se bruko, imaš s kim, opet ću se pozvat na moju mudru babu. Ako nije imala formalno obrazovanje, poput mnogih s kupljenom diplomom, sigurno je bila mudrija od brojnih nazovi diplomata, uključujući i ovu novopečenu dvogodišnju svetosavku Rajnke.

Slavko Mandić