I što ćemo sad?

Piše: Dubravka Jovanović

Kad se birao za predsjednika, koliko nas je bilo ispred Skupštine  Crne Gore?
Ko je pozvao i organizovao proteste. U koju uru?
U onu kad je gotovo izabran. Kad su već pripremili čaše za ljutu.
Pardon, šampanj, ipak je to Skupština.
Na mjesto predsjednika crnogorskog parlamenta izabran deklarisani četnik Andrija Rajo Mandić u antifašističkoj Crnoj Gori, članici NATO alijanse. A ispred Skupštine u te Ure njegovog izbora par stotina patriota. Ožalošćenih.
Forum slobodnih građana Luča organizovao je protest ispred zgrade Skupštine Crne Gore u Podgorici povodom izbora Andrije Mandića na mjesto predsjednika parlamenta. I njima svaka čast.
Što su i koliko sami mogli, siraci tužni bez nigđe nikoga, kao slamka među vihorove.
Izdaja, Mandiću izaći napolje, Slava Ukrajini, uzvikivali smo okruženi jakim policijskim snagama. Pridružili su nam se poslanici opozicionih partija koji su napustili parlament prije izbora Mandića za predsjednika. A đe su bili ranije? Da organizuju, povedu, ostanu do sudnje ure ako treba. Za spas države koja je 2006. godine vratila svoju nezavisnost i sa svih međunarodnih adresa odmah priznata kao nezavisna država Crna Gora.
Dobro smo se i skupili te večeri sramotne za obraz svijetli crnogorski, nas par stotina patriota i poslali sliku i poruku svijetu da ne pristajemo na Dangu Domanovićevu. Da se baš do kraja ne obruka viteška, ponosna Crna Gora. Ona od soja i junačkog poja. Sokolova i orlova.

Otpjevali himnu, poslali par poruka, zafišćali i pokisli se vratili doma. Dok nam se On iz skupštinske sale pobjedonosno nasmijao u lice.

Samo vi protestvujte, Vojvoda je spreman. Veseli se srpki rode.
Podigo se srpski barjak do slobode četništva u sred Crne Gore i njene nezavisnosti.
Imam srpsko državljanstvo, ne vidim što je u tome problem. Ja sam to stekao u skladu sa Ustavom i zakonom. Ja sam nacionalno Srbin, govorim srpskim jezikom, pripadam Srpskoj pravoslavnoj crkvi – poručio je vojvoda- predsjednik Mandić , javno i glasno. Pošteno. Onakav kakav je bio i ostao.  Još  od Udara ne strujnog, nego državnog od sudnice do govornice i stolice predsjedničke skupštinske.
I što tako vam Boga (ovo na istinske vjernike mislim) danas čudi vojvoda u štabu kraduna Vučka i njegove družine. Sa Dodikom na golu,  bratom Vulinom na desnom krilu i ostalim nebeskim narodom i narodnostima.

A u areni svi po spisku za glas svome vođi. Veseli se srpski rode odjekuje od Pinka do Arene. Nek se srpski barjak vije od Prizrena do Rumije.
A vojvoda naš u plavi veštit bez kolarine ( kravate). On je narodni čovjek. Što će mu uštirkeca! Došao je kod braće svoje u zemlji Lazara i Srefana, Nemanjića, Obilića, Petrovića. I tu mu je mjesto. I vazda vi dolazio i dabogda ostao.

Čovjek je tamo đe mu je prirodno stanište, đe ga brat bratski dočekuje i javno mu se zafaljuje.

I što ćemo sad?

Au revoir Montenegro!!

Još je živa Crna Gora sjetih se, poručili smo mi u mučnu URU njegovoga ustoličenja.
Mi  koji ćemo opet i vazda pod crnogorski barjak.

Mi  ničiji. Do crnogorski.
Mi nebitni.
Mi iste košulje i gunja, kape i bez rukavica.

Mi nepokoreni u svojoj misli i ne poraženi na putu od katuna do dvorova! Crnogorskog svetog krova!

Mi bez krila za prelijetanje. Sa punim  jedrima i jarbolima od mora do Lovćenske zore!

Mi sa molitvom za opstanak. Za vječnost imena njina!